Hotel braće Benčević

Na očigled u središtu grada Broda bivši Hotel „Park“ pretvara se u ruševinu, noću je okupljalište skitnica, drogeraša i sumnjivih lica, u njemu se već nailazi na mrtvace stradale pod sumnjivim okolnostima (dapače, u elitnim hotelima to je najnormalnije, ali ovdje nije). Sve je razvaljeno, vrata i prozori otvoreni, mnoštvo stakala polupano, uz ovogodišnje česte oluje sve prokišnjava, vlaži... koje štete nastaju. Zgrada hotela već je postala i prijetnja prolaznicima na koje padaju polupana stakla, dijelovi žbuke. Onda je sve daskama zatarabljeno, no opet su sva vrata provaljena i razvaljena. Neodgovorni vlasnik kao da se trudi da Hotel „Park“ što prije dokrajči, da nestane s lica zemlje. Pa ljudi, može li to tako!? Hotel je i kvalitetno arhitektonsko ostvarenje, simbol jednog vremena i razumni ljudi sigurno bi ga s ponosom čuvali.

Kako piše „Brodski list“, Hotel „Park“ otvoren je 1961. godine. Na svečanom otvaranju svirao je orkestar „Melody“ (Bela Panthy, Drago Čižmek, Karlo Hauska, Branko Petrić i neki Žika - udarao je u bubnjeve - kojem niti oni sami nisu točno ime upamtili). Za gradnju hotela utrošena su sredstva od 134.000 dinara iz fondova Narodnog odbora općine, poduzeća „Đuro Đaković“ i „Slavonski partizan“. Slavonski Brod je ovim hotelom, u prvoj fazi završetka gradnje, dobio reprezentativni ugostiteljski objekt s kavanom za 300 osoba, restoranom za 50 osoba s modernom kuhinjom, terasom nad kavanom s 320 mjesta, a na drugom katu osposobljeno je 9 dvokrevetnih spavaćih soba. Posebno je atraktivna bila velika elegantna poluovalna kavana, sva u staklu, dvorana u kojoj će se potom više od 35 godina održavati plesovi, maturalne i gala zabave, modne revije, koncerti, izložbe, svadbe, šahovska natjecanja... a pod kraj i rasprodaje jeftine odjeće.

No, povijest gradnje ovoga hotela podsjeća na „zidanje Skadra na Bojani“, kako se kaže.

Sve je počelo još 1932. godine, kada tvrtka „C. Benčević sinovi d.d.“ dobiva od Gradskog zastupstva dozvolu za gradnju hotela na atraktivnom placu u središtu grada, koji je dotad bio dio žitne pijace. Na gradskom zastupstvu je zaključeno da se zemljište na Trgu kralja Petra površine 900 četvornih hvati Benčevićima odstupi za 100.000 dinara i dopusti 50 posto popusta od daća za uvezeni materijal.

Bogata trgovačka porodica Benčević, tvrtka „C. Benčević sinovi d.d.“, početkom tridesetih godina osniva i nove djelatnosti. Samo, ta ulaganja nisu donijela očekivanu dobit. Naprotiv, stvorila su im značajne gubitke uloženih sredstava. Godine 1933. grade ljuštionicu riže, no ona se nije mogla održati radi jake konkurencije. Preuzela ju je „Primorska ljuštionica riže d.d.“ sa sjedištem u Splitu, a Benčevići su dobili 18 posto udjela.

Još lošija investicija Benčevićevih bila je gradnja spomenutog modernog hotela, planiranog s 40 najkomfornijih soba, društvenim dvoranama, na ravnom krovu s terasom za sunčanje. Na raspisani natječaj za gradnju najpovoljnija je bila ponuda brodskog građevnog poduzetnika Đure Šimića sa svotom od 1.7000.000 dinara, bez stolarskih radova. „Brodska Tribuna“ pisala je: Veseli nas da je do izgradnje ovoga modernoga svratišta uopće i došlo, a još više nas veseli da će izgradnju vršiti naš sugrađanin, jer će novac ostati u gradu, a to je kod ove teške financijske krize mnogo, tim više, što će se umanjiti nezaposlenost. Šimić je već 1933. hotel stavio pod krov. Dnevno je na gradnji radilo prosječno 120 radnika, a po potrebi još i više. Iza hotela planirano je izgraditi moderne garaže za motorna vozila, a okolicu parkirati engleskim parkom.

Samo, radi svjetske ekonomske krize Benčevićevi su ostali bez sredstava za završetak gradnje. Obraćali su se gradskom poglavarstvu. U zapisnicima sjednica 1936. godine pod točkom 159. raspravljalo se o njihovom nezavršenom hotelu:

C. Benčević sinovi d.d. mole produženje roka za dovršenje gradnje hotela za daljnje dvije godine. Kupili su od gradske općine gradilište za gradnju hotela 1932. uz uvjet da će u roku od dvije godine na njemu sagraditi hotel na tri kata. Ovoj obavezi nisu udovoljili već su godine 1934. zatražili produženje roka za daljnje dvije godine. Taj rok ističe 1. V. o.g. Sad mole produženje roka za daljnje dvije godine t.j. do 1. V. 1938. godine.

Odbor jednoglasno predlaže, da se rok dovršenje gradnje hotela, restauracije i kavane produži za daljnje dvije godine t.j. do 1. V. 1938. U koliko molioci u roku od 6 mjeseci svrše fasadu sa sviju strana, namjeste i ostakle sva vrata i prozore prema ulici, trgu i Klasiji i da plate kanalsku taksu počam od 1. I. o.g., konačno da refundiraju gradskoj općini porez za gradilište počam od 1. maja 1934. Inače se smatra ugovor o prodaji zemljišta razriješen.

Unatoč opetovanim produljenjima roka za završetak gradnje, Benčevići nisu uspjeli hotel završiti. Novčana opterećenja oko hotela čak su zaprijetila opstanku tvrtke „C. Benčević sinovi d.d.“. A, u njemu nezavršenom, onda su „smještaj“, kao i danas, našle skitnice, pijanci, probisvijeti, prosjakinja „baba Janja“, „čika Đuro“... koji su više puta i požar hotela izazvali.

Dok su trajale ove zavrzlame s Benčevićevim hotelom, preko puta je sagrađen Hotel „Grand“ Voje Stipančevića (Hotel „Brod“), na mjestu požarom 1935. godine opustošene gostionice „'K lovcu“. Gostionica je bila osigurana, pa je to vlasnicima umanjilo štetu. Izgradnjom modernog hotela „Grand“ Stipančević je pretekao Benčevićeve. Sada je završetak hotela Benčavić postao još upitniji, iako je gotovo 70 posto gradnje bilo gotovo.

Benčevići su pokušali nezavršeni hotel prodati. Bilo je zainteresirano ravnateljstvo pošta iz Zagreba, ali je odustalo. Isto tako, zgradu je htjela kupiti tvrtka „Philips“, ali se s vlasnicima nije mogla pogoditi. Kombiniralo se i s otvaranjem kina. Na Poglavarstvu je pao prijedlog o kupnji hotela za smještaj svih gradskih ureda. U slučaju da se grad nagodi preselilo bi gradsko poglavarstvo i izdalo se za stanove, a u gradsko poglavarstvo bila bi smještena Građanska škola – pisao je „Jutarnji list“.

Onda je došao Drugi svjetski rat i Nijemci su dio Benčevićevog hotela na brzinu privremeno osposobili i u njemu smjestili svoje vojne i gospodarske ustanove za Balkan. U hotelu je bila njemačka vojska, vojna policija, zatvor, špijunske organizacije, „Organisation Todt“, koja je 1945. godine prvo sagradila pontonski, a zatim i drveni most preko rijeke Save u pravcu Preradovićeve ulice.

U čestim bombardiranjima grada, Benčevićev hotel nasreću ostao je neoštećen, ali ga je poslije rata nova komunistička vlast nacionalizirala i Benčevićima konfiscirala. Ta ista nova vlast, smjestila je potom u hotel svoje vojne i policijske ustanove, „Oznu“ i zatvor, što su dobro upamtili mnogi ugledni građani, pa i sami Bančevići. To je bilo samo privremeno, a potom je hotel predan tvornici „Đuro Đaković“, koja ga je koristila kao skromni radničko-sindikalni dom za samce.

Nezavršena kavana sa stupovima bila je pravo ruglo u središtu grada, gdje su spavali piljari, u sezoni skladištene njihove lubenice, velike vreće pune paprika, prodavane stare stvari – bio buvljak... Djeci iz nasuprotne Osnovne škole „Mika Babić“ bilo je to omiljeno igralište i trkalište pod velikim odmorom. Oko stupova najmilija je bila igra 'vatanja. Da se trg pred nezavršenim hotelom bar malo uljepša, Savjet za komunalne poslove grada odobrio je 1952. godine i izrađena je okrugla fontana sa stijenama od „tomičkog“ kamena u sredini, između kojih je izbijao samo jedan tanki mlaz vode. Ali fontana je bila kratkog vijeka, pa je presušila, te uz hotel postala još jedno smetlište. I tako je potrajalo do 1961., do otvorenja hotela „Park“.

Od početka gradnje hotela braće Benčević do završetka, proteklo je punih 29 godina.

(Posavska Hrvatska, 26. srpnja 2013.)