Priča uz lijepu peć (III)

PRIČA UZ LIJEPU PEĆ (III.)

Još nas jedna dogodovština veže uz našu lijepu peć. Moj brat Vilim, Braco, kako smo ga zvali, nešto je skrivio i mama mu je zaprijetila da će „dobiti svoje“ kad tata nakon posla dođe kući. Došlo je vrijeme ručka, a moga Brace nema. Cijela se obitelj dala u potragu za njim. Tražili smo po tavanu, gdje je uzgajao golubove, dozivali ga, a njega nema. Pretražili smo podrum, gledali u bunar, obišli savsku obalu, gdje se uvijek s duštvom igrao. Oni su se nazivali „Vitezovi savske obale“. Tu su drvenim mačevima vođene cijele bitke, skakali su s gelendera na hrpe pijeska koje su tu čekale kupce... Obišli smo njegove prijatelje „vitezove“ u nadi da je kod nekoga od njih, ali opet ga nismo našli. Smračilo se, a njega još nije bilo. Sad su roditelji zaista postali zabrinuti i stali se dvoumiti pozvati policiju ili ne. Odjednom, ustane naša uvijek staložena i promišljena baka Sofija, ode u hodnik, otvori željezna vrata ložišta naše peći, kad tamo moj Braco leži i spava. Baka Sofija, prolazeći hodnikom primijetila je da vrata nisu dobro zatvorena. Odmah joj je sinulo da bi Vilim mogao biti tamo. Normalno, svi smo odahnuli, jer Braco je živ i zdrav, ali je za taj svoj „podvig“ bio i primjereno kažnjen. Tjedan dana nije bilo kupanja na Savi i igranja s „vitezovima“ na savskoj obali, gdje je bio centar našeg okupljanja.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata peć je bila umotana vrećama i dekama i svezana štrikovima, da od silnih detonacija ne popuca i ne raspadne se. Zapravo smo imali sreću da stara kuća nije teže oštećena, ali je zato nova kuća (kb. 26) dobila direktni pogodak i izgorjela. Za jednog noćnog bombardiranja svijetleća je raketa s padobranom (tako su rakete osvjetljavale grad i bombarderi su imali ciljeve kao po danu) pala na krov kuće, probila crijep, plafon i našla se u jednoj sobi pa izazvala požar. Dok su došli vatrogasci, sve je već izgorjelo. U kući je bilo krasnog namještaja iz Budimpešte i Beča, sve čista secesija, lijepih ogledala, kristala... sve se razbilo. Ostala je samo kuhinja i špajza od dvorišta te nešto namještaja koji je bio sklonjen u podrum. Poslije rata, tata nije imao novaca da kuću obnovi. Onda je jedno građevinsko poduzeće ponudilo da će kuću popraviti, ali da tata deset godina više nema nikakvih prava u njoj. On je pristao, pa su oni su napravili dva stana za dva svoja inženjera, jer kuća je bila velika. U lokal je uselila trgovina namještaja, a u dvorištu, u bravarskim radionicama, imali su skladišta namještaja. Nakon deset godina tata je tražio povrat i inženjeri su iselili.

Kad su u Brod ušli partizani, zahvaljujući brojnim poznanstvima (preko sporta) tata je izbjegao logor, a već je bio u koloni za otpis i odlazak u Krndiju. Naišao je jedan komesar, spazio tatu, obratio mu se: „Što tu radiš?“ onda je otišao do stražara partizana i tražio: „Druže, dajte ovoga meni!“ Tako ga je izvukao i spasio.

Za rata, za bombardiranja, bili smo u vinogradu, imali smo veliku kuću. Znalo se dogoditi, k nama idu gore Nijemci, a na verandi partizani ručaju. To su sve bili naši domaći dečki, poznanici od obitelji iz Brda, djeca vincilira, pa su odmah brzo kroz sobicu bježali i kroz vinograd utekli u šumu. A oni su nas 1945., za preokreta, i spasili. Došli su partizani, već smo svi bili po naređenju polegli po podu i na nas puške uperene, ali naišao je jedan partizan, poznanik, i rekao: „Ovu kuću ne dirajte!“ i pred kućom je ostao s puškom, spreman da zapuca. Baka je i slala hranu partizanima. Ja sam s tetom Katom Rosandićkom nosila šunku i dva velika kruha, po noći smo išle, a samo deset godina sam imala.

Ali svejedno su nam partizani sve oduzeli. Oba dućana, bravarsku radionicu, a i jednu od dvije kuće bi uzeli da jedna nije izgorjela. Tata je ostao u svom dućanu na Korzu raditi kao poslovođa, no školu mu nikakvu nisu priznali, morao je ponovno ići polagati ispite za trgovca. U dućanu je radio sve dok nije srušen, kada je na tom mjestu (1962./63. godine) sagrađena „Đurina“ trokatnica. Tati su dozvoli da uzme što hoće. Uzeo je krasnu ogradu od kovanog željeza s galerije u dućanu, koju je dida iskovao, uzeo je kase, neke stalaže…

Tata je umro 1978. godine, a majka 2006.

Gospođa Vilma je otišla u Zagreb na studij biologije na Prirodno-matematičkom fakultetu. Udala se za Brođanina Zdenka Goršića iz Gupčeve, kraj Relića, s kojim se još iz špilšula znala i ostali su živjeti u Zagrebu. On je završio strojarski fakultet i radio u Ini, a ona je predavala na školi.

U kućama u Brodu, uz roditelje, živjet će Vilim mlađi s obitelji - suprugom Marijom rođenom Kremer (ona je treća Marija Dittrich, uz Mariju Kolman i Mariju Wolf) i djecom, Vandom i Damirom.

Po završetku gimnazije Vilim, na zaprepaštenje oca koji je mislio da će mu sin studirati elektrotehniku i biti inženjer, odlučio je upisati veterinu. Gradsko dijete, pa se odlučuje za veterinu i poljoprivredu koju su tada upisivala samo djeca sa sela! No, Vilim je još kao mali pokazivao veliku ljubav prema domaćim životinjama, a bio je i golubar. I upisao je veterinu. Tako se nastavila tradicija da svaka generacija Dittrichovih mijenja zanimanje, a odlučio je da će mu tehnika biti hobi, jer modelarstvom se bavio još od desete godine i tri puta bio državni prvak. Zrakoplovno-modelarska sekcija u Slavonskom Brodu bila je pedesetih godina prošlog stoljeća u dvorištu Elektre u Omladinskoj ulici i jako puno mladih je taj sport privlačio.

Nakon studija, osim kraćeg rada u „Gavriloviću“ u Petrinji, gdje je proglašen velikim Hrvatom pa je morao otići, cijeli radni vijek, savjesno radeći, Vilim je proveo u brodskoj Veterinarskoj stanici, kojoj je sedam godina bio i upravitelj. Uz to, doktorirao je u svom zvanju. U mirovinu odlazi 2000. godine, a onda je dao oduška svojim hobijima, zrakoplovnom modelarstvu (imao je svoju radionicu), radiomodelarstvu, filateliji (teme Apolo 11, psi i mačke), slikarstvu krajolika i portreta, a niti geologiju i paleontologiju nije zanemario. Umro je 2009. godine.

Priču smo o peći započeli, pa ćemo s njom i završiti. To je opet nadahnuto ispričala gospođa Vilma: - Pokraj naše lijepe peći čitale su se bajke „Tako vam je nekoć bilo“, koje smo kupovali u maloj knjižari gospodina Danka Barbića na Maloj pijaci. Kraj peći se maštalo o vilama i vilenjacima, zmajevima, o putu na mjesec i daleko u svemir. Pokraj peći sjedilo se i učilo, pisala ljubavna pisma, ronile suze nesretnice... No, nastupilo je novo vrijeme i sve se mijenja. Naša lijepa peć otišla je u mirovinu. Ne loži se više i ne grije, već stoji ponosno u kutu velike sobe kao njezin ukras.

Novi vlasnik lijepe peći sada je dr. Damir Dittrich, sin Vilima ml. U kuću je Damir uveo centralno plinsko grijanje i stavio peć u mirovanje. Oko peći sada skakuću i vesele se Damirova djeca Borna i Klara, tako da naša ljepotica, iako više nije topla, nije osamljena. Što će se s njom dalje zbivavati, pokazat će budućnost.