Razgovor s ravnateljem Vladom Prskalom

 U dvadeset i pet godina koliko se nalazi na mjestu ravnatelja srednje škole Matija Antun Reljković, Vlado Prskalo je definitivno izmijenio slavonskobrodsku prosvjetnu scenu. Uveo je nove tehnologije u obrazovanje, pokrenuo je cijeli niz projekata koji su rezulturali novim školsko-proizvodnim pogonima i kapacitetima, od laboratorija za propagaciju do Centra za biotehnološki razvoj...

Kakav je danas položaj škole na području Brodsko Posavske županije? Prije deset godina, srednja škola Matije Antuna Reljkovića je bila prosječna škola u Slavonskom Brodu tj. u Hrvatskoj, a danas sve više stiče status elitne škole.
Ovu sam školu naslijedio prije 25 godina. Tada je imala status da su se djeca stidjela upisat ovu školu. tad su se nastavnici stidjeli reći da tu rade. Počeli smo razmišljat kako napraviti poželjnu školu, te smo našli partnere u Nizozemskoj i izložili smo im primjer što bismo htjeli napraviti od ove škole. Pomogli su nam da napravimo te promjene, da dogradimo školu fizički i da napravimo sve sadržaje koje škola sad ima, od opreme do dvorane preko edukacije nastavnika za bolji rad. To se pokazuje da smo u zadnjih 5 i više godina postali škola koju svi prate, ministarstvo, roditelji, učenici, druge zemlje Europske unije. To znači da radimo nešto što je potrebno gospodarstvu, državi ili županiji. Uveli smo školu u sustav promjena. To je stalni proces koji traje, ne može se dogoditi preko noći da se ne uplaše učenici, nastavnici i lokalna samouprava. Promjene se moraju stalno događati. Mijenjamo nastavnike, kurikulum škole, opremu škole, natječemo se sa drugim školama koje su nekad bile bolje od nas, austrijske i druge škole. U školi postoji oprema koja se koristi u svijetu, tako da kada izađete iz ove škole imate mogućnost zapošljavanja u cijelom svijetu. Mijenjati se moraju i nastavnici, jer ne može nastavnik diktirati na satu, on mora imati druge metode rada. Nastavnike se mora educirati i mora se uložiti u njih. Dosta učenika i nastavnika putuju po svijetu i gledaju kako tamo rade i onda to pokušavaju uvesti kod nas

U međuvremenu je izgrađen centar za biotehnološki razvoj, što to znači za učenike i nastavni proces, a što znači za poljoprivrednike i ostale korisnike izvan nastave?
Na natječaju smo za centar dobili milijun eura od EU, a naša županija je u izgradnju investirala još 480 tisuća eura. Centar je proizašao iz natječaja koji se „Poduzetništvo u školi“. Kao škola smo dobili nove prostore, novu opremu i nove laboratorije, a ljudi koji se bave poljoprivredom tu dobivaju priliku za cjeloživotno ucenje. Sve nove svjetske dolaze u centar u koji ljudi dolaze na edukaciju u bilo kojoj proizvodnji. Tko god želi može tu doći i educirat se. To je kao tehnološko usavršavanje za poljoprivrednike, a centar je namijenjen za obrazovanje, edukaciju, razvoj i znanstvena istraživanja. Trenutno u ovoj fazi neće biti znanstvenih istraživanja jer i mi prvo moramo ovladati tehnologijom koje koristi razvijeni svijet, dok se u Hrvatskoj to još malo radi. Centar ima tri komponente, razvojni karakter, obrazovanje i edukaciju. Tehnologija koja se nalazi u centru je vremenski dvadesetak godina ispred uvjeta u kojima živimo. Jedina smo srednja škola koja ima takvu opremu u Hrvatskoj. Projekt je bio velik, i trebao se provesti u dogovoru s EU, a centrom upravlja škola 70 posto, a županija 30 posto. U sklopu centra, nalazi se još i centar za mikropropagaciju odnosno kloniranje biljaka.

Centar je izazvao veliki interes hrvatske javnosti. Kakva je danas situacija, koje se biljke proizvode i ima li novih planova?
To je velik projekt koji smo uspješno realizirali. Postojao je veliki interes, budući da povlačite sredstva koja nisu proračunska. Mi smo kroz centar zaposlili nekoliko tvrtki koje su sudjelovale u izgradnji centra, u izradi projektne dokumentacije, opremanju centra. Izgradnjom centra dobivamo mogućnost pojavljivanja u realnom svijetu i možemo reći kako smo sposobni proizvest bilo koje sadnice. Uz pomoć tehnologije, iz jednog pupa možemo proizvesti stotine tisuća istih takvih sadnica. Ove godine smo potpisali ugovor sa zadarskom županijom o proizvodnji sadnica bijelog luka. Sadnice proizvodimo iz donesenog pupa, a iz njega kloniramo ostale. Dakle, sadnica se ne mora dovoditi iz drugih dijelova svijeta nego se proizvodi ovdje kod nas. Cilj nam je razviti poduzetništvo i zaposliti što domaćih ljudi, imati sadnicu koja npr. po hektru daje tridesetak tona proizvoda, a sada se po hektru dobije tona, eventualno dvije. Europska unija sedam godina promatra taj projekt, daje li ciljeve koje smo postavili, jer se dogovor mora poštivati. Nas sad svrstavaju u sami vrh škola ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europskoj uniji. Nakon 7 godina nadzora, EU se povlači iz projekta i sve ostaje školi. Mi smo do sada realizirali osamnaest različitih projekata i to u vrijednosti otprilike 6 milijuna eura sredstava koje smo dobili za svoj rad i po tome smo prepoznati kao ozbiljan partner i državi i Europskoj uniji. Dvanaestog drugog smo imali goste iz američke ambasade koji su iskazali interes za suradnju s nama. Dan poslje su nam bili gosti iz Nizozemske koji nam nude svoje usluge da bi digli kvalitetu rada škole, a planiramo napraviti još jedan ovakav centar za stočarstvo.

Koji su preduvjeti za rad u biotehnološkom laboratoriju?
Preduvjet je volja za radom. Sve što se tamo radi to se ne uči ni na jednom fakultetu. Zaposleni odlaze na obuku u institut u Osijeku, ali neki odlaze u Austriju i Nizozemsku s ciljem da bi savladali potrebne vještine. Osobno sam polagao ravnateljsku licencu jer se mora vladati znanjem kako voditi određenu ustanovu, a svaki dan na poslu odradim 10 do 12 sati. Sa Nizozemcima smo dogovorili da ćemo testirati jednu vrstu jagode koju sadimo u školi na dva velika OPG-a, pratimo sve uvjete uzgoja a ta jagoda, ako se posadi danas već za 2 mjeseca ima rod. To je vrlo brzo i sada pratimo razvoj, a sve to otvara mogućnost znanstveno istraživačkog rada.

Škola je do sad sudjelovala u šumarskim olimpijadama, sudjelujemo li i ove godine i jesmo li domaćin?
Ove godine također sudjelujemo ali nismo domaćin. Dva puta smo bili domaćini. Ove godine se ide u Italiju, a kod nas će ostale škole opet dolaziti kroz jedno tri do četiri godine kada opet budemo domaćini. Tu sudjeluju škole iz različitih zemalja, iz Slovenije, Italije, Austrije i Hrvatske.

U koje sve države mogu ići učenici u programu razmjene učenika, koji su uvjeti za to i iz kojih sve država možemo primiti učenike?
Do sada smo išli u Englesku, Tursku, Belgiju, Nizozemsku, Njemačku, Italiju i Poljsku, ali i isto tako iz tih zemalja mi primamo djecu. To je u programu mobilnosti nastavnika i učenika. Sad smo započeli razgovore sa Nizozemskom gdje šaljemo učenike geodezije i hortikulture na praksu. Tamo bi u firmama radili praksu. U Ameriku ćemo najvjerojatnije slati učenike i nastavnike s ciljem poboljšanja englskog jezika, ali moramo vidjeti kroz koji projekt to možemo financirati. Uvjeti za razmjenu učenika su dobre ocjene u školi, dobro vladanje i suglasnost roditelja kako bi bili sigurni da ih možemo poslati u svijet na tjedan ili dva.

Škola organizira poljoprivredni sajam. Kolika je bitna ta povezanost škole s gospodarstvom i što ona znači za učenike?
Tu se predstavljamo kao jedan od organizatora sajma tj. predstavljamo se našim budućim učenicima i njihovim roditeljima, odnosno proizvođačima kao ustanova koja daje vjetar u leđa tom zanimanju, razvoju Slavonije i RH. Tako povezujemo školu sa gospodarstvom i ljudima koji tu žive. Ima i obiteljske povezanosti tj. da su u nekim obiteljima kroz ovu školu prošli svi, od djeda pa do unuka. Kad se ima jedan takav odnos, nastava se kvalitetnije odvija i ljudi se osjećaju sigurnije. Jedna odgojno obrazovana komponenta se razvija na takav način, i onda škola ima ozbiljniji rad.

Razgovor vodio Filip Karakaš, učenik Srednja škola Matije Antuna Reljkovića Slavonski Brod