Na današnji dan prije 31. godinu oslobođena je vojarna

 Oslobađanje slavonskobrodske Tvrđave, dotadašnjega garnizona "Ivan Senjuk Ujak", nije najveća bitka koju su izvojevali vojnici i policajci u Domovinskom ratu, ali je zasigurno jedna od najvažnijih. Bio je to boj u kojem su Brođani ostvarili pobjedu, izuzetno važan jer sve se događalo u središtu grada i bio je poseban jer se u ta dva dana, 15. i 16 rujna 1991. godine, potvrdila odlučnost tada još slabo naoružanih hrvatskih snaga.
Nakon što je državno vodstvo u rujnu 1991. godine donijelo odluku o blokadama vojarni na cijelom području Republike Hrvatske, a objektima u kojima je boravila JNA obustavljena je opskrba vodom i strujom, Krizni štab Općine Slavonski Brod pozvao je oficire i vojnike iz garnizona na mirnu predaju. U nedjelju, 15. rujna, nakon više bezuspješnih pokušaja dogovora, u 19 sati počela je razmjena vatre između hrvatskih snaga i vojnika u Tvrđavi, a civilni objekti u Slavonskom Brodu gađani su i s teritorija Bosne i Hercegovine. U ponedjeljak u jutarnjim satima komanda u Tuzli telefonski je smijenila dotadašnjeg zapovjednika kasarne Janka Radmanovića (koji je predložio predaju) i na to mjesto postavljen je radikalniji Radisav Stojanović, te su borbe nastavljene. Sve je trajalo do 18 sati navečer kada su vojnici i oficiri s uzdignutim rukama napustili Tvrđavu. Predalo se 20 oficira, stotinjak vojnika i tri građanska lica. U 23-satnim borbama nitko, na sreću, nije poginuo, ranjeno je sedam civila i 26 pripadnika Zbora narodne garde i Ministarstva unutarnjih poslova. Djelovanjem neprijateljskog topništva u Slavonskom Brodu potpuno je uništeno 13 stanova, jedna obiteljska kuća i 11 automobila, izgorjela je Gradska knjižnica, a štete su zabilježene na mnogobrojnim stambenim i gospodarskim objektima te vozilima.

Vrlo je bitno što su u ta dva dana oslobođena i druga dva objekta na slavonskobrodskom području, vojno skladište u Bukovlju (predano je u večernjim satima 15. rujna) te skladište u Gromačniku (hrvatske snage ušle su u njega u rano jutro 16. rujna). Do sredine listopada preuzet je i radio-relejni čvor Degman na Dilju.

Tvrđava Brod u ožujku 1994. godine predana je Gradu Slavonskom Brodu i prvi put u povijesti dobila je civilnu namjenu.

OFICIRIMA PO 15 GODINA ZATVORA
Nakon provedenog suđenja, presudom Županijskog suda u Požegi 25. listopada 1993. godine, a što je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske 4. svibnja 1995. godine, oficiri JNA Janko Radmanović i Radisav Stojanović u odsutnosti osuđeni su svaki na 15 godina zatvora. Proglašeni su krivima za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Po zahtjevu Županijskog državnog odvjetništva iz Požege postupak protiv njih dvojice je obnovljen, a presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu 1. lipnja 2011. godine potvrđena je prethodna kazna: Radmanoviću i Stojanoviću po 15 godina.

TREBAMO BITI PONOSNI, A NE ŠUTJETI
Danas, dvadeset godina nakon oslobođenja vojarne, razgovarali smo s nekoliko sudionika događaja u rujnu 1991. Pitali smo ih kakva su njihova sjećanja na dane ponosa i slave, a ujedno su prokomentirali zabog čega se danas, po njihovom mišljenju, gotovo nimalo ne obilježavaju značajni datumi iz Domovinskog rata, pogotovo na području Slavonskog Broda i Brodsko-posavske županije.

Prof. dr. sc. Ivica Balen, ratni ravnatelj Opće bolnice "Dr. Josip Benčević" i član Kriznog štaba
POVEĆANO JE SAMOPOUZDANJE I ENTUZIJAZAM

- Tada sam se osjećao jako dobro, jer osvajanje vojarne je povećalo samopouzdanje i entuzijazam kod svih ljudi, i podiglo povjerenje u Krizni štab, što je imalo dalekosežno pozitivne efekte na kasnije događaje u Domovinskom ratu. Što se tiče slabog obilježavanja takvih događaja, mislim da dvije stvari na to bitno utječu. Prvo je svijest o važnosti takvih događaja. Mnogim ljudima nije jasno koliko su to bili presudni i veliki trenuci u našoj lokalnoj i općoj povijesti. Drugo su vjerojatno loši međuljudski odnosi kod političara, jer mi smo često skloni slabo priznati onima koji su bili prije nas nekakve zasluge, i imamo premalo poštovanja prema ljudima koji su nešto radili u nekakvom vremenu. Ovo će se s vremenom promijeniti, kao što će se promijeniti i svijest o tome.

Mile Golubić, zapovjednik specijalnog voda za napad na vojarnu
TADA SVI KO JEDAN, SADA SE NI NE SJETIMO

- Dosta je godina prošlo kako je pala "bastilla", garnizon, koju su naši sugrađani hrabro osvojili, nasreću, bez gubitaka. Tada je vladala euforija i svi smo bili za jedno, za Hrvatsku. Svi smo jednako disali, mislili, bili smo spremni za Hrvatsku dati sve, a sada svi po tome "pljuju", bježe od toga. Brođani su onda skočili svi zajednički, nitko nije postavljao pitanje zašto mu gori stan, automobil, željeli smo biti slobodni, da nam nitko ne stoji za vratom, što smo i ostvarili. Nema više onog drveća iza kojeg smo ležali 24 sata i pucali po toj vojarni. Možda se osvajanje trebalo drugačije riješiti, jer bi bilo manje oštećenja po gradu, ali tada je odlučeno tako i važno je da smo uspjeli. Posebno moram istaknuti vatrogasce koji su u jeku pucnjave bili spremni i odmah izašli na teren, a i građani su pod kišom metaka braniteljima nosili vodu, hranu...

Nažalost, Grad i građani, a pogotovo političari, zaboravili su na ovu obljetnicu, čak ju nisu iskoristili ni u ovoj izbornoj godini. Sramota! Zato na ovaj način želim čestitati svim sudionicima, svim suborcima koji su tada riskirali svoj život da bi ovom gradu osigurali slobodu, demokraciju.

Darko Janković , fotoreporter Brodskog lista i Posavske Hrvatske
DAN KOJI TREBA PAMTITI

- Fotoaparatom, a u to vrijeme i video kamerom, što kvalitetnije zabilježiti neki događaj, predstaviti ga javnosti i na taj način ga otrgnuti od zaborava bio je ne samo moj posao koji sam izabrao u miru nego i moja dužnost koju treba ispuniti i u ratu. Nekoliko dana ranije sam imao vatreno krštenje u Vukovaru pa mi pucnjava i detonacije nisu bili strani, bio sam svjestan opasnosti, no, uvijek sam razmišljao: "Ako ovi dečki kraj mene riskiraju glavu za budućnost svoje obitelji, sugrađana, sunarodnjaka - ja mogu barem toliko učiniti da to snimim". Tako su nastali i ovi snimci. Žao mi je što ih nema još više.

Nisam za obilježavanje svega i svačega ali ovo je sigurno jedan od datuma koje treba pamtiti. S jedne strane bio je to žestok uvod u ratne strahote koje su slijedile u našem gradu, a s druge bila je to naša prva značajna pobjeda – ono što je "Oluja" značila za Hrvatsku, "Bljesak" za našu županiju, to je oslobađanje vojarne značilo, a trebalo bi i danas značiti, Slavonskom Brodu i Brođanima.

Jozo Meter, dr. med., tadašnji predsjednik Skupštine općine Slavonski Brod
POPIŠIMO I OBILJEŽAVAJMO ZNAČAJNE DATUME

- Tog događaja se sjećam s radošću i sjetom. Bili smo praktički prepušteni sami sebi, i ono što smo napravili na terenu tako se odvijalo. Borba za vojarnu je trajala 23 sata, od 19 sati u nedjelju do 18 sati u ponedjeljak. Naravno da smo očekivali kako će se oni predati, jer niotkuda nisu imali pomoć, a bili su u okruženju. Bio je to naš prvi ratni zadatak izvršen na uredan način.

Što se tiče pitanja zašto se tako lako zaboravljaju značajni datumi, nažalost to nije karakteristika samo naše sredine, nego cijele Hrvatske. Sve ovisi o pojedincima, u gradovima i županijama, gdje se određeni događaj obilježava ili ne obilježava. Mislim da smo davno trebali popisati određene datume koji su značajni za grad i županiju i pod obavezno ih obilježavati. Ne treba to u ova recesijska vremena biti ništa glamurozno, ništa skupo, nego određene datume obilježiti radi mladih ljudi, koji nisu u to vrijeme bili ni rođeni. Jer, vidimo da i knjige iz povijesti za učenike isto tako ne odražavaju onaj pravi duh koji je vladao u to doba, niti se činjenično navode određeni datumi.

Davor Miković, pripadnik 108. brigade ZNG RH
KRENULI SMO GOLORUKI

- U 108. brigadu ušao sam u kolovozu 91. i tijekom rujna bili smo na našem zbornom mjestu na Jelasu, dobili smo prve uniforme, ali naoružani su bili tek rijetki među nama. I onda je 14. rujna stigao kamiončić po nas, raspoređeni smo bili oko skladišta u Bukovlju. Nekolicina gardista imala je puške ili pištolje, a mi svi ostali smo, po dogovoru, uzeli nekakve štapove u ruke, kako bi vojnici unutar žice mislili da smo naoružani! Skladište je bilo okruženo šumom i visokom travom, pa smo vjerovali da druga strana neće primijetiti kako skoro i nemamo oružja. Nakon višesatnih pregovora, kada se već čula pucnjava iz Broda jer su počele borbe za vojarnu, iz bukovljanskog skladišta izašli su oficir i nekolicina vojnika. Smjestili smo ih u dom, a sjećam se jednog mladog Makedonca, vojnika, koji je plakao kao malo dijete, bojeći se za svoj život. Kad se smirio ispričao nam je da su ih u vojsci plašili kako će svi biti poklani ako se predaju hrvatskim snagama. Naravno da nikome nije pala ni dlaka s glave, svi su pušteni kućama. Tada sam, u skladištu u Bukovlju, naoružan kalašnjikovim s preklopnim kundakom i pištoljem "tetejcem". To sam oružje na kraju rata i razdužio. Ubrzo nakon toga otišli smo na teren, na novogradiško ratište...

Davor je teško ranjen u Prvči, 24. ožujka 1992. godine. Danas je stopostotni invalid, 1994. godine je umirovljen sa činom časničkog namjesnika, a dobio je i počasni čin bojnika. O (ne)obilježavanju obljetnica iz Domovinskog rata Miković kaže: - Naravno da me smeta ako se ne spominju značajni datumi i bitke, ali to prepuštam svakome na volju. Ustvari, volio bih da se na te datume okupimo mi, sudionici tih događaja. Ne treba nam nekakva demagogija. No, jedna druga stvar me boli – gotovo nitko ne spominje djecu poginulu u Slavonskom Brodu. Ti su mališani ubijeni na kućnim pragovima, na igralištima... uništeni su mladi životi, a nitko za to nije odgovarao i malo tko se prisjeća njihove žrtve.

Branko Penić, ratni direktor Brodskog lista - Posavske Hrvatske i Radio Broda
BILJEŽILI SMO ISTINU ZA POVIJEST

- Bilo je to prijelomno vrijeme za sve nas, vrijeme loma ali ne i sloma. Kako smo se tada osjećali? Teško je to izraziti, ali znali smo kako moji suradnici, tako i ja, da nam je tu mjesto i da tu pripadamo. No, u ovom gradu mnogo se toga neopravdano zaboravlja pa ne čudi što se i datum pada vojarne marginalizira. Isto tako zanemaruje se i uloga informiranja u tom vremenu - vremenu bilježenja i tumačenja zbivanja u trenutku kada se događaju, ali i danas, iako su lokalne novine najbolji i najizvorniji povijesni izvor i svjedok vremena. Bez posrednika, tumačenja i „naknadne pameti“. Zato smo danas u mogućnosti kroz ovaj prilog dokumentirati važan dio hrvatske i slavonskobrodske povijesti, ispunjavajući svoju društvenu ulogu. Cilj nam je ne dopustiti da u zaborav padne sve ono što se na ovom području zbivalo u vrijeme Domovinskog rata, ono što mu je prethodilo i ono što je bilo iza toga. Upravo to postigli su tadašnji Brodski list (današnja Posavska Hrvataka) i Radio Brod dajući prilog jednom vremenu, jer za ono što smo bilježili nema "povijesnog odmaka"- jer smo bilježili istinu. Sada, kada je prošlo dvadeset godina od pada vojarne, kada se dim baruta poodavno razišao s nekadašnjih bojišta o kojima danas najčešće tendenciozno i zlonamjerno pojedinci konstruiraju svoju "istinu" i ukazuju na pojedine epizode Domovinskog rata, zabilježene činjenice imaju još veću vrijednost. Često se puta zaboravljaju “borci bez puške“: novinari, fotoreporteri, radijski i televizijski snimatelji i tehničari. Zato je ovo prigoda da se i ovim putem istaknu imena ljudi koji su na lokalnoj razili bilježili povijest. Zajedničku redakciju Brodskog lista i Radio Broda tada su činili Ana Adrović (odgovorna urednica Brodskog lista), Karolina Bognar (urednica Radio Broda), Darko Janković (TV simatelj i fotoreporter), novinari Ivo Ivančević, Nada Jelić, Dražen Kasun, Duško Svilar, Željko Mužević (kasnije urednik Radio Broda), Boris Tomakić, Anita Krpan, Dunja Vanić, Tomislav Goll, Gordana Perić, Antun Poljarević, Silvio Stilinović, Nikola Jurić, Marija Ravlić, Marin Kovačević (danas urednik Posavske Hrvatske), Mirta Jukica i Ostoja Šajić (tehnički urednik lista) i velik broj vanjskih suradnika. Glavni tehničar na Radio Brodu bio je Franjo Herceg, a njegovi zamjenici Dario Obertlik i Adnan Ibrić, Josip Blažić, Alen Matačić, Domagoj Bartek i Srećko Jurić.

Frano Piplović , tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća i Kriznog štaba Općine Slavonski Brod
SVE TONE U ZABORAV. ZAŠTO?

- U nizu “oslobođenja” Slavonskog Broda i njegovog okruženja od raznoraznih nepoželjnih vlasti i vladara kroz povijest zadnji takav datum “oslobođenja” je bio 15./16. rujna 1991. godine kada je u 23-satnoj vojno-policijskoj akciji Slavonski Brod oslobođen prisustva pripadnika JNA. U tom trenutku to je za sve na bio veliki i herojski događaj, osloboditi ovaj prostor Hrvatske od JNA koja je od nekada “narodne” postala okupatorska armija svrstavši se na jednu stranu, stranu Slobodana Mioševića i njegove politike. Oslobođenje Broda ostvarili su, može se slobodno reći, goloruki stanovnici grada Broda. Gledajući danas na taj povijesni događaj s odmakom od 20 godina, imajući na umu i sve druge događaje i doprinose Brođana te nove spoznaje što nam se sve moglo dogoditi, a i što nam se događalo, građani Slavonskog Broda trebaju biti ponosni na svoj učinak u obrani i stvaranju Hrvatske. Nakon toga, u svakom smislu vrućeg ljeta 1991. godine, silnih pritisaka političkih i vojnih, i svakodnevnog treniranja straha, rujan je došao kao mjesec pokazivanja naše organiziranosti, odlučnosti i spremnosti u obrani Hrvatske. Nakon što smo 15./16. rujna pomogli sebi već smo 19. rujna, s jednom postrojbom i tri tenka M84, otišli u pomoć Vukovaru probivši kod Bogdanovaca obruč i produživši otpor Vukovarca za još mjesec dana. O ovim i drugim doprinosima Brođana nažalost se ne govori, odlaze sve dublje u zaborav. Doprinos Slavonskog Broda stvaranju i obrani Hrvatske je ogroman, ali je zato danas njegovo mjesto u političkom, društvenom i ekonomskom životu Hrvatske katastrofalan. Nas tu više nema, ali zato postoje raznorazi trgovci koji trguju s tim naši kapitalom za svoju osobnu korist i korist svojih klanova. Prisjetimo se činjenice iz tog vremena stradanja i vremena ponosa. U vrhu hrvatskog političkog života iz Slavonskog Broda bili su Jozo Martinović, Ante Klarić, dr. Stjepan Zdunić, Vlado Karakaš, dr. Zdravko Tomac... Nakon toga razdoblja, razdoblja Vlade nacionalnog jedinstva, u kasnijim Vladama i drugim mjestima odlučivanja Brođani su nestali. Naših ljudi više nema ni u Vladi, ministarstvima, državnim tvrtkama i drugim mjestima s kojih bi mogli pomoći brodskoj Posavini. Izgleda da je nama Brođanima namjenjena isključivo hrvatska motika, turpija i puška, a drugima hrvatska lisnica i moć odlučivanja na svim razinama. Zašto je to tako? Kada nema inicijative odozgo, zašto mi Brođani ne čuvamo i ne uzdižemo naš kapital, doprinos naših branitelja, naših građana koji su svoje domove, prostor i sve što život znači podjelili s onima koji su u tom trenutku bili u teškoj situaciji, a to je veliki broj izbjeglica? Mislim da je velika odgovornost za ovakvo stanje kod naših aktualnih lokalnih upravljača koji ili sami ne znaju za veliki doprinos svojih sugrađana u stvaranju i obrani Domovine ili ako znaju onda ga prešućuju kako novi, mladi naraštaji naših sugrađana ne bi doznali tko su njihovi slavni pretci. U vrijeme kada se odvijala drama u ovim prostorima mnogi od njih nisu bili tu, ali su zato danas tu i njihova odgovornost za ovakvu vrstu zaborava je ogromna. Kao primjer poštenog odnosa prema svojim sugrađanima i njihovom doprinosu u stvaranju i obrani Domovine ističemo lokalne čelnike gradova i županija (daleko iza prve linije obrane) o kojima ovih dana piše hrvatski tisak, koji ulogu i doprinos svojih branitelja izdižu na razinu časti. Ponose se s time i taj ponos dijele sa svim svojim sugrađanima. Odgovornost za ovakvu šutnju snose i oni koji već gotovo dvadeset godina optužuju Slavonski Brod za mnoge promašaje, za pad bosanske Posavine. Jedini hrvatski dužnosnik, koji je tek ove godine prvi put javno progovorio o tim problemima, je predsjednik dr. Ivo Josipović, koji je na ovogodišnjem prijemu pripadnika 108. brigade rekao da ta postrojba niti rukovodstvo Slavonskog Broda nisu krivi za pad bosanske Posavine. Posebno zabrinjava šutnja o stradanjima građana Slavonskog Broda, posebno djece koja su ubijena na pragu svojih domova, a ne na borbenim linijama. Prošlo je 20 godina, a još nitko nije optužen, a kamo li procesuiran za zločin nad 28-ero slavonskobrodske djece, niti je itko odgovarao za prekomjerno granatiranje i razaranje ovoga grada.

Krešimir Rudec, tadašnji član Izvršnog vijeća Skupštine općine Slavonski Brod
BROĐANI SU BILI PRVI

- Kad bismo danas pitali brodske učenike gdje je nekada bila vojarna u Slavonskom Brodu, vrlo je upitno koliko bi ih dalo pravi odgovor. Izvanredna je stvar što danas Tvrđava izgleda ovako kako izgleda, što je stvoren prostor na kojem se, u kulturnom i turističkom smislu, može razvijati cijeli grad. A prije samo 20 godina rijetki su bili Brođani koji su znali što se zbiva i kako izgleda prostor iza žice, kakvo se bogatstvo tamo krije. Ja osobno nisam znao kad će krenuti oslobađanje vojarne i sjećam se da sam tog dana, bez obzira na napetost koja se svuda osjećala, poput svih Brođana pokušavao živjeti normalno pa sam sa suprugom krenuo u grad. No, kad sam ušao u Široku ulicu vidio sam da se promet preusmjerava i znao sam šta će biti. Kad smo, po završetku akcije, prvi put došli u zgradu tadašnje općine, imali smo što vidjeti. Po kršu i uništenim neboderima i zgradi općine, moglo se vidjeti da oslobađanje vojarne nije bila nimalo bezazlena akcija, ali su ljudi s olakšanjem i entuzijazmom odmah krenuli u raščišćavanje. A što se tiče obilježavanja ovako značajnih i velikih datuma iz naše povijesti, pogledajte kako obilježavamo Dan državnosti. Kao da nam je državu netko poklonio kao neželjeni dar ili kao da smo ju stvorili na kukavički način, prevarom ili zločinom. Pogledajmo kako drugi narodi slave svoje slične praznike i važne događaje! A kad pogledamo unutar Hrvatske mi Brođani opet posebni u negativnom smislu, iako smo bili među prvima u brojnim zbivanjima i akcijama. Tu bih izdvojio skidanje oružja JNA s vlaka u Slavonskom Brodu te podatak da smo, u odnosu na broj stanovnika, imali najviše uniformiranih ljudi. Tim podacima ne trebamo mahati, ali moramo ih biti svjesni i izreći ih kad se o ovoj temi razgovara. Ako to nekome, tko tada nije bio tamo, smeta, ne moramo čak ni spominjati ljude koji su u tim akcijama sudjelovali, ali trebamo reći što se tada zbivalo i što je to značilo za buduće događaje i stvaranje hrvatske države. Nije toliko važno hoće li se to popratiti na državnoj razini, ali barem mi na lokalnoj trebali bismo se toga prisjetiti i reći što je tada napravljeno.

Krešimir Šipoš , zapovjednik akcije, zapovjednik 3. bojne Treće gardijske brigade, danas general bojnik u mirovini
MLADI MORAJU ZNATI KAKO SMO STVARALI HRVATSKU

- Kao profesionalac od samog početka zastupao sam tezu da tadašnju vojarnu trebamo zauzeti čim prije jer je u središtu grada i bila je iznimno kritična točka za grad. Naravno, prethodno smo poduzeli sve kako ne bi došlo do bilo kakvih iznenađenja od pripadnika takozvane JNA. Kada je konačno došao dan D i kad sam primio zapovijed od Kriznog štaba da zapovijedam akcijom zauzimanja i oslobađanja vojarne s dijelom svoje jedinice 3. bojne Treće gardijske brigade te dijelom specijalne policije PU brodsko-posavske i dijelom pričuvne 108. brigade, bez žrtava u rekordnom roku zauzeli smo vojarnu i paralelno bojna skladišta Bukovlje i Gromačnik. Taj dan je za povijest Slavonskog Broda bio dan oslobađanja od okupatora, a prikrivenim domaćim izdajnicima i simpatizerima JNA izbili smo iz rukava i zadnju nadu za opstanak Jugoslavije.

Što reći 20 godina poslije... Razočaran sam i pomalo tužan kad se prisjetim tadašnjeg morala, veselja i ushićenosti građana te volje i želje za boljim životom u usporedbi s današnjom situacijom, apatijom ljudi koji su bez posla i životnog standarada daleko nižeg od očekivanog. Svjestan činjenice da je za bolju i ljepšu Hrvatsku izginula tadašnja mladost dok su pojedinci ili grupe, čast izuzecima, koji su se nazivali i nazivaju političarima i moralnim vertikalama ovog društva, zlouporabili svoje položaje zbog osobnih interesa i stjecanja protupravne imovinske koristi doveli zemlju na prosjački štap pred vrata EU. Mlađi naraštaji moraju biti upoznati kako se na krvlju stvarala država, ali dužni smo im dati i stvarnu mogućnost da ju uređuju i unapređuju jer to stvarno zaslužuju. Pitanje na koji bi se način trebala obilježavati 20. obljetnica oslobođenja vojarne treba uputiti političarima, ali oni vode brigu samo o svojim interesima bez zanimanja za društveno dobro.

Mirko Vilajtović, tadašnji tajnik Izvršnog vijeća Općine Slavonski Brod
NEIZBRISIVA SJEĆANJA

- Ti dani neizbrisivo i duboko su urezani u mom sjećanju i puno je razloga tome. Posebno se sjećam branitelja koji su bili slabo naoružani, ali su imali snažnu i neugasivu želju da se postigne taj naš kristalno jasno postavljen cilj - da uspijemo u stvaranju samostalne hrvatske države. Nažalost, neki nisu danas živi i njih se posebno sjećam. Kad je riječ o civilnoj strukturi, kojoj sam ja pripadao, sjećam se svakog detalja, a posebno kako su predsjednik Kriznog štaba i predsjednik Skupštine sa zamjenikom nastojali da se izbjegne bilo kakav incident, sukob, da se sve riješi mirnim putem, da se vojarna preda mirno bez ljudskih žrtava i da ne bude štete na našim objektima u gradu koja je ipak nakon intervencije bila ogromna. To nije uspjelo iz već poznatih razloga. Bila je to uspjela akcija bez obzira na sve, žrtava nije bilo, osim materijalne štete i nekoliko ranjenih branitelja. No, još jedan je razlog što se toga dobro sjećam, a to je zato što se sve događalo uoči moga rođendana koji je 17. rujna. Neki kažu da se sve to odvijalo15. na 16. rujna, ali po sireni koje je svirala kraj uzbune sjećam se da je već zakoračilo u 17. rujna. Moja radost tada je bila dvostruka.

Žao mi je što se malo jasnije ne obilježava ta obljetnica. Vidim da se u drugim gradovima i mjestima tome daje veći značaj i više se to ističe. Možda je to tako što smo mi imali puno ljudi angažiranih u vojsci, pa ne znamo ni što bismo odabrali, ali ipak bi trebalo svake godine na prikladan način sjetiti se toga datuma.

Stjepan Vuković, prvi ratni zapovjednik Specijalne policije
OJAČALI SMO SNAGU I MORAL HRVATSKE VOJSKE

- Krizni stožer je odlučio da vodimo i zapovijedamo akcijom zauzimanja vojarne u Brodu. Prvotno smo pregovarali, uskratili im vodu, struju, hranu... Bio je to psihološki pritisak, jer je predsjednik Tuđman donio odluku da se vojarne blokiraju, zbog napada iz vojarni. Odlučeno je dati im 5 minuta za predaju. U protivnom smo dogovorili napasti ih, trenutnim i jakim udarom, i vjerovali smo da će promijeniti odluku i predati se. Šipoš i ja smo uzeli megafone, pozvali ih na predaju i dali im rok od pet minuta da istaknu bijelu zastavu. Nisu, pa smo napali. Prvi je udar bio kratak, ali žestok. Ponovili smo napad, a onda je počela borba. Uzvratili su vatru i borba je trajala 24 sata. Kad smo vidjeli da se ne predaju, da je sve oko vojarne stradalo, Zvirotić i ja smo odlučili ući u vojarnu tenkovima. Vojska je bila demoralizirana, odbacila je oružje, predala se 16. rujna, i među prvima smo u vojarnu ušli Mesud Šabanović i ja. U zauzimanju vojarne sudjelovala je Specijalna policija, 3. bojna Treće brigade i 108. brigada. Časnike bivše JNA smo izuzeli iz grupe, priveli i ispitali, pa su kasnije razmijenjeni za skupinu policajaca iz Varaždina. Sutradan smo ponovo otišli u Vukovar, dostaviti streljivo i izvesti veliki broj ranjenika. Specijalna policija od 2. svibnja bila je u Vukovaru, do početka listopada. Bio je to jedan zanos i ponos. Sjećam se kada sam s postrojbom sredinom travnja 1991. godine prošao kroz grad, u maskirnim odorama, naoružani, prošli smo do Podvinja, obavili vježbu i vratili se kroz Varoš. Nama je bila obaveza uliti građanima sigurnost. Bili smo najelitnija postrojba i od nas se najviše očekivalo.

Ljudi koji sada obnašaju vlast kao da nemaju motiva za dostojno obilježavanje značajnih povijesnih datuma, kao što je zauzimanje vojarne. Zamjeram to gradonačelniku Duspari, koji je bio u liječničkoj ekipi Specijalne policije, kao čelnom čovjeku grada i njegovim suradnicima. Oni bi trebali biti nositelji i inicijatori takvih programa, pa primjerice organizirati okrugli stol, okupiti desetak čelnih ljudi određenog događaja. Svih 500 bi moglo sudjelovati na nekom domjenku ili druženju. Veliko je zlo i što si neki pripisuju zasluge za ono što nisu napravili. Naravno da to stvara revolt među istinskim borcima. Osvajanjem vojarne je snažno ojačala snaga i moral naše vojske. Srećom nije bilo poginulih, ali je bilo ranjenih, i zbog njih treba govoriti o tom događaju.

Josip Zvirotić , zapovjednik 108. brigade ZNG

OD VUKOVA STVORILI SU OVČICE

- Zapovjedništvo 108. brigade ZNG dobilo je šifriranu zapovijed najvišega vrha da se blokiraju vojarne i vojni objekti JNA u zoni naše odgovornosti. Brigada je već bila velika, a morali smo voditi računa o velikom prostoru i puno objekata (od mosta u Šamcu do današnjih Gašinaca, velike granice...), tako da smo izdijelili postrojbe i svaka je dobila zadaću koji objekt treba blokirati i nagovoriti posadu na predaju. Pregovore i inicijativu oko tadašnjeg garnizona Ivan Senjuk Ujak preuzeo je Krizni štab, a mi smo blokirali skladišta u Bukovlju i Gromačniku te objekt na Degmanu. U akciji su sudjelovale i druge postrojbe, specijalna i temeljna policija, kao i profesionalna postrojba, tj. 3. bojna Treće gbr., ali akcija je vojno vođena iz zapovjedništva 108. brigade. Garnizon je bio u središtu grada i procijenili smo da neće biti teškog bombardiranja iz neprijateljskih uporišta dok god je vojska tamo, a skladišta su nam s vojnog stajališta bila važnija jer je u njima bilo naoružanje, borbena tehnika i streljivo koje smo morali dobiti bez velikih žrtava i oštećenja. Postojale su i priče da je JNA te objekte osigurala miniranjem, pa je i o tome trebalo voditi računa, jer JNA si je mogla priuštiti da ostane bez tog oružja i streljiva, a nama je bilo dragocjeno. Bili smo odlučni, ali smo morali biti i mudri kako bismo izvršili zadaću a da ne učinimo štetu. Nasreću, tako je i bilo i kako smo akciju privodili kraju, dobili smo puno oružja i moći. To je bio temelj da je 108. i kasnije mogla toliko ojačati, jer smo imali ljudi a nakon ovoga i oružja. Treba reći da je u Gromačniku prvi put upotrijebljeno oklopno borbeno sredstvo, dovezli smo tenk M-48 i iz njegovog topa na objekt ispalili jedan projektil bez eksplozivnog punjenja, kakav smo imali i to je imali izvrstan psihološki učinak i ubrzalo predaju. No, već na Degmanu imali smo prave granate i njima smo gađali "tanjure" na anteni, a te noći smo oštetili i helikoptere koji su trebali izvući posadu s Degmana i imamo potvrdu da su oni pali s druge strane Save. Za predaju garnizona u Brodu odlučujuće je bilo kada je jedan od naših zapovjednika, Zdravko Šimunović, s nebodera na Korzu ispalio "osu" (također zaplijenjenu u Gromačniku) na benzinsku crpku u tvrđavi. Osvajanje garnizona i skladišta JNA bilo je prekretnica u Domovinskom ratu i pohvalio bih sve koji su sudjelovali u akciji, mnoge neimenovane, a posebno načelnika stožera 108. Stanka Sorića, zapovjednika bojne Tunju Katalinića, zapovjednike satnije Darka Stanića i Zdravka Šimunovića, operativca u stožeru Boru Halkijevića, zapovjednika voda Milu Golubića... Nismo imali slabe točke tih dana, ljudi su vrhunski odradili svoj posao.

Sramotno je što smo ovakve događaje prepustili zaboravu, ali nije to tako samo u Brodu. Velika većina sudionika više nije na vojnoj ili političkoj sceni, pa nema one "soli" da se to dogodi. Na žalost, nakon razvojačenja raznim su postupcima, prije svega umirovljenjima, od vukova stvorene ovčice i sada se svi samo udvornički smješkamo, sliježemo ramenima i molimo Boga da naš predmet ne dođe na reviziju. Prije nekoliko mjeseci pokrenuo sam ideju da organiziramo dane brodskih brigada, ali sam naišao na silne otpore pojedinaca koji su tako htjeli zaštititi svoj "lik i djelo".

Autori: Karolina Bognar, Marija Kovačević, Dunja Vanić, Marija Ravlić, Irena Vukas, Marin Kovačević/Posavska Hrvatska

Fotografije: Darko Janković/Posavska Hrvatska