Gluma u genima

Priča počinje oko 1806. godine, kada su mještani Adelsberga (kako se onda Postojna u Sloveniji zvala), pronašli na ulazu u poznatu Postojnsku jamu dvoje novorođenčadi, dva dječaka blizanca. Nikada se nije saznalo tko je djecu pred špiljom ostavio, ali se naslućivalo da su plemenitog roda, jer bili su umotani u dekicu s bavarskim grbom. Vjerovalo se da je djecu ostavila neka dvorska dama da prikrije svoju tajnu i zabranjenu vezu za koju se nije smjelo znati, koja bi ju kompromitirala u njenom hoh i otmjenom društvu.

Jednoga dječaka usvojio je gradonačelnik, a drugoga jedan postolar. Kako se o djeci ništa nije znalo, na krštenju su dobili prezime po mjestu gdje su nađeni – Adelsberg. Dječak kojega je usvojio gradonačelnik ubrzo je umro, a postolarev je ostao na životu. Poslije nekoga vremena postolar je s obitelji preselio u Zagreb i posvojče je kod svog poočima izučio zanat, a kad je poodrastao oženio je jednu Slovenku i s njom, 1836. godine, imao dva sina blizanca, Josipa i Bogomira-Gottfrieda.

Sav vragoljasti Josip također je učio za postolara, ali nakon vojske, gdje je dotjerao do narednika, obreo se u kazalištu. Ravnatelj Josip Freudenreich, rođeni Novogradiščanin, prepoznao je u njemu vrsnog komičara, a kako u to doba komičara u Zagrebu nije bilo, davao mu je poduke o glumi i za kratko vrijeme Adelsberg je postao jako popularan, posebno u ulogama na kajkavskom narječju. Kada je njegovo ime bilo na plakatu, Zagrepčani su upravo hrlili na predstave. Kako nije htio nastupati pod njemačkim prezimenom, zamolio je književnika Šenou da mu prezime pohrvati i Šenoa ga prevede u Plemenčić, što je i službeno provedeno. Samo, karijera mu je bila relativno kratka, tek trinaest godina. Shrvan neizlječivom sušicom, Josip Plemenčić umro je 1876. godine. Djece u braku nije imao.

Na njegov grob uklesani su Šenoini stihovi:

Ti si bio živa šala,

Tu moj Joso šale nema

Tu su pjesmi krila pala

Tu se šuti, tu se drijema.

Ali živ si! U pameti

Još na tvoje vedro lice

Vazda nek se Hrvat sjeti

Veseljaka svoje žice.

I Josipov brat Bogomir, nadimkom Frtiz, nastavio je očev postolarski zanat, ali imao je lijepi glas (tenor) i napustio je obrt te pjevao u kazališnom zboru, nastupao u manjim operetnim ulogama i u dramskim komadima. Ljeti je na savskom kupalištu bio učitelj plivanja. Bogomir je umro 1888. godine, a imao je tri sina - Josipa, Eugena i Franju. Josip je bio glumac u osječkom kazalištu, Franjo umjetnički pismoslikar, a Eugen (rođen 1879. u Zagrebu) željezničar i on je otac mog sugovornika, gospodina Stanislava Stanka Adelsbergera, nesuđenog glumca, kojemu je gluma u genima, kako sam kaže, a što i ovaj uvod potvrđuje.

Gospodin Stanko najmlađe je od osmero Eugenove djece, rođen je 1924. godine u Brodu na Savi, gdje je njegov otac u to vrijeme službovao.

- Otac je umro 1933. godine, braća i sestre su se već razišli, pa smo majka i ja nakon dvije godine odselili u Zagreb, gdje je majka imala rodbine. Ja sam u Brodu išao u Dječačku školu u Badalićevoj. Sve četiri godine bio mi je učitelj Mikolčević iz Gundulićeve ulice. Potom sam na katu iste zgrade išao u Građansku školu, a Mata Miletić mi je bio razrednik. Jako smo ga volili, jer bio je dobar i pravedan. Građansku sam školu onda završi u Zagrebu. Želja mi je bila biti krojač i sam sam si našao majstora. Pisalo je u „Jutarnjem listu“ da majstor Franjo Palek iz Ilice 50, prvi kat, traži šegrta. Otišao sam do njega i primi on mene na mjesec dana, da prvo vidi imam li ja afiniteta za taj posao. Pet dinara mjesečno imao sam plaću prve godine, deset druge, a petnaest treće. Meni je to bilo puno novaca. Za pet dinara ja i cura, jedna mala frizerka Barica, odemo u kino i u slastičarnu.

Kad je rat završio, sestra Anđelka, koja je u Brodu bila udana za krojača Filaka - Pubu, pisala je mami neka dođem u Brod. Filak se vratio iz partizana, opet je otvorio radnju kod „Crnog križa“, ali nije imao krojača. Meni se nije išlo iz Zagreba, ali sam poslušao, došao sam i u Brodu ostao. Oženio sam se 1946. godine Zdenkom Vinjarski i dobili smo tri sina - Zdenka, Darvina i Gorana.

E, a kako je to bilo s mojom glumom. Mi smo stanovali u Strossmayerovoj ulici na broju 66. A u tom IV. kvartu svi smo mladi bili u omladinskoj organizaciji. Skupljali smo se u kući kod Tumpića. Sprijeda je bila gostionica (zadnje je tu Franjo Celner imao mesnicu), a u dvorištu je bila velika sala. U toj sali bili su plesovi svakoga petka, subote i nedjelje, davane kazališne predstave, to je bilo već od srpnja/kolovoza 1945. Jedna omladinka, prezivala se Baričić, jako je lijepo svirala harmoniku, a Štefo Juhart je svirao gitaru i pjevao. Ja sam glumio u šaljivim skečevima, imao sam i ženske uloge, pa to je cijeli kvart dolazio gledati. S nama je počeo glumiti i Iva Blaževac iz Donje Bebrine. I on je radio kod Filaka, a stanovao kod moje mame. Iva je kasnije dospio do tuzlanskog kazališta, gdje je dočekao i mirovinu.

Tako me je u predstavama kod Tumpića zapazio i otkrio režiser iz RKUD-a „Jedinstvo“ Ivan Peler i pozvao k njima u dramsku grupu. Valjda je vidio nešto u meni. Vježbali smo u Mesićevoj, gdje je bio Sindikat (bivši hotel „Central“), a predstave davali u Hrvatskom domu, išli u Požegu, pa po popaljenim selima i po brodskim kvartovima: Budainka, Osječka, Vinogorje... Uz Pelera, predstave su režirali Tona Vlašić i Zvonko Štefanac. To je sad bila 1947. godina i dalje. Sjećam se, igrao sam u predstavi „Muha“ od Nušića, pa „Jazavac pred sudom“ od Petra Kočića, pa „Običan čovjek“ od Nušića... Tentali su me da i pjevam u zboru „Jedinstva“, ali nisam, mada fino znam zapjevati. Drama u tri slike „Visoka peć“ u kojoj sam glumio glavnu ulogu, radnika Emilia, bila je moja posljednja predstava. Davana je 31. prosinca 1950. godine uz doček Nove godine, a povodom svečanog otvaranja obnovljenog starog Radničkog doma. Na proslavu je došao i Đuro Salaj.

Radnički dom je za rata, pa i kasnije, do 1948., korišten kao bolnica. Potom je bio „Fiskulturni dom“ gimnastičarima, jer „Partizan“ još nije bio izgrađen. Na stražnji dio Doma pala je bomba i to je tada, 1950. godine, uz kompletnu obnovu sanirano.

Gospodin Stanko ima na zidu uramljen plakat predstave „Visoka peć“. Samo, s glumom je baš tada i prekinuo, a radi ženine ljubomore. Uzrok je bila Aleksandra, glavna ženska uloga u predstavi, koju je glumila Ružica Rutko, krojačica u „Odjeći“, odnosno scene intime s njom. Stanko je objašnjavao ženi da je to samo gluma i da ništa više s njom nema, ali supruga je bila neumoljiva, jer nije te intime bilo samo na pozornici nego i koliko puta na probama, dok su ih uvježbavali, podvukla mu je. Postavila je ultimatum: ona i djeca ili gluma. Gospodin Stanko je, dakako, izabrao obitelj.

Kod Filaka je radio kao krojač do 1951. godine, pa u „Odjeći“ do 1957., a onda ga je pozvao Baća Đaković i prešao je u „Komunalac“ za skladištara. Naime, dok je 1947. bio na omladinskoj radnoj akciji, izgradnji pruge Šamac-Sarajevo, u IX. sekciji u Visokom radio je u knjigovodstvu, pa je tako mogao i u „Komunalcu“ obavljati taj posao. Još ga je Baća natjerao da se doškoluje i postao je komercijalist nabave i prodaje.

- Ali meni je u srcu uvijek bilo šivanje. Ja strašno volim šiti, imam ljubav za taj posao. Kad mašinu vidim, ja sam zdrav! – kaže zanosno gospodin Stanko.

Stoga šivanje nikada nije prekidao. Uz posao je i šio, pa mu je još i sada u kuhinji uz prozor stara „Sigerica“ i tkogod iz susjedstva treba nešto skratiti, produžiti, rajsferšlus promijeniti... dolazi njemu, a on to rado napravi i ništa ne naplaćuje.

A, je li mu žao što je napustio glumu? Da i ne, jer imao je divnu, uzor-suprugu i majku (gospođa Zdenka umrla je 1985.), a ima i tri sina na koje je izuzetno ponosan. Oni se nisu okušali u glumačkom pozivu, ali taj nemirni crv glume nije dao mira potomcima strojovođe Štefe Adelsbergera, brata gospodina Stanka, Siviju Stilinoviću i njegovom sinu Luki, pa tako „Adelsbergeri“ ponosno nastavljaju već višestoljetnu glumačku tradiciju, o čemu sam već pisao u jednoj 101. brodskoj priči.

(Posavska Hrvatska, 30. kolovoza 2013.)