ZDRAVKO MARIĆ: Ministar financija u privatnom životu vrstan košarkaš i miljenik Brođana (2. dio)

Proteklog vikenda objavili smo 1. dio intervjua s ministrom financija Zdravkom Marićem, doduše bio je to službeni intervju, odnosno s aktualnim političkim, ekonomskim i gospodarskim temama, ali nakon toga samo za određene medije, uključujući i 035portal.hr razgovarao je opušteno o svojem životu, djetinjstvu provedenom u Slavonskom Brodu, ali i velikoj ljubavi prema košarci.
Prvo pitanje je bilo uobičajeno, kako ga Brođani gledaju sada, nakon što je postao ministar financija, na što je on odgovorio:
„Primijetio sam da me snaše na tržnici drugačije gledaju u posljednja dva mjeseca. Dođem nešto kupiti, a dok moji redovno traže domaći kruh, ja uvijek kod istog voćara kupujem najbolje jabuke na svijetu, i vidim da se snaše za pultom pogledavaju, ne znaju kud' bi, jesu li ili nisu izdale račun... A ja idem na tržnicu cijeli život, ne skupljam glasove već odlazim tamo zato što volim domaće, svježe voće i povrće, niti sam im došao u inspekciju ako sam postao ministar.“.

Iako ima „samo“ 39 godina, preuzeo je vruću fotelju šefa Ministarstva financija, no Brođani ga uvijek znaju kao uspješnog poslovnog čovjeka, pa tako ne sumnjaju da će tako biti i na ovoj funkciji. Naravno, uvijek će biti onih koji će govoriti nešto protiv, pa su tako za njega rekli da ga je Todorić postavio na ovu funkciju. Inače, samo da se zna, Marić je 6 godina radio u Ministarstvu financija, da bi nakon toga otišao u koncern Agrokor.

No, dosta o politici, ipak smo rekli da je ovo jedan opušteni intervju o njegovom životu. Tijekom uskrsnih blagdana bio je i na gradskoj tržnici, gdje se susreo i sa građanima, što je bilo dosta zanimljivo.
„Ljudi su gotovo u pravilu dobronamjerni, nema tu nekih ružnih situacija, često mi priđu na ulici, a neki mi, kao usput, postave jako zanimljivo pitanje...Većinom su to razgovori o našoj situaciji, kako se izvući, kako bolje živjeti. Kad sam u Brodu sve je lakše, ovdje nisam pod tolikim pritiskom, naspavam se, jedino što je svaki dolazak "poguban" za moj organizam, s obzirom na ogromne količine hrane, a da ne govorim kako je bilo sad za uskrsne blagdane. Toliko sam kalorija unio u sebe da ću se danima oporavljati“, kaže Marić koji je lijepo vrijeme iskoristio i za tradicionalno trčanje do Poloja.
„To mi je baš gušt, prelijepo je trčati uz Savu, a dobro mi dođe i u održavanju svakodnevne rutine jer sam izračunao da je put od moje obiteljske kuće do Poloja i natrag točno onoliko koliko iznosi jedan krug oko Jaruna. Trčeći do Poloja srećem poznata lica, većinu tih ljudi osobno ne poznajem, ali se pozdravimo jer imamo nešto zajedničko. Drago mi je što srećem i našu časnu sestru koja se također rekreira, to je dokaz da je staza prema Poloju baš svima prirasla srcu“, kaže.

Rekreacija je uz brigu za obitelj bila nešto dosta važno, tako puni baterije, kaže i dodaje da osim trčanja voli tenis i košarku. Ako niste znali, a većina Brođana je ipak upoznata s tom informacijom, Zdravko je bio vrsni i aktivni košarkaš u momčadi Oriolik-Jasinje sredinom devedesetih godina koja je išla prema Prvoj ligi.
„Nikada nisam mogao funkcionirati bez sporta, pa ni danas, iako je to puno rjeđe jer obveze su mnogobrojne. Posljednjih nekoliko godina uglavnom sam igrao tenis, ali košarka je prva ljubav. Cijela ta priča s košarkom krenula je iz mog obiteljskog dvorišta u Badalićevoj, gdje mi je otac namontirao obruč kroz koji sam satima znao ubacivati loptu. Iako sam za košarkaške pojmove dosta nizak, privukao me taj sport i to me drži do danas. Sve se nastavilo u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića koja je u to vrijeme imala odlične ekipe u svim momčadskim sportovima, iako škola sve do nedavno nije imala dvoranu! Sljedeći korak bile su Klasije, tu dvoranu nikada neću prežaliti. I kad sam se odselio u Zagreb nastavio sam dolaziti u Brod i igrati košarku s prijateljima, velikim sportskim entuzijastima, u županijskim, amaterskim ligama. I danas pratim sve rezultate, pa tim više žalim što Brod nema košarkaškog prvoligaša, praktično nema ni seniorski sastav“, ističe Marić.

Nažalost, morali smo se ponovno vratiti na politiku, ali na onaj drugi dio, iza kamera. Na pitanje kako izgleda zasjedanje Vlade kada se ugase kamere, klimaju li samo glavom ili je to ipak drugačije.
„Ma, ne! Svi smo mi osobe od krvi i mesa, mora biti i zezancije, ja prvi ne mogu bez "štosa". Naravno, posao je posao, ozbiljnosti u ključnim trenucima mora biti, ali moramo se i opustiti. Nema iznimke, i premijer i potpredsjednici Vlade, kao i svi ministri, znaju se dobro našaliti, pogotovo kad službeni dio sjednice završi. Ponavljam, svi smo mi obični ljudi, a i neki od ministara koji su proteklih dana prolazili kroz pomalo "škakljive" situacije zezali su se na svoj račun. Pogotovo prednjači premijer Orešković, često se šali i spominje skečeve o sebi“, ističe.

Kako imamo premijera koji bolje priča engleski nego hrvatski, zanimalo nas je i na kojem se jeziku oko proračuna dogovarao s Tihomirom Oreškovićem, ali Zdravko je odgovorio da je to ipak bio hrvatski jezik.
„Za većinu problema bio sam pripremljen jer već dugo sam u tom poslu, u sustavu, pretpostavljao sam što me očekuje, ali kad se dogode neke nepredviđene situacije, koliko god je čovjek spreman, opet bude iznenađen. Neki dan me jedan prijatelj pitao jesam li požalio što sam prihvatio ministarsku fotelju, jesam li se zapitao što mi je to trebalo, a ja mu odgovorih: "Pa, najmanje pet puta dnevno si postavim to pitanje"! Naravno, dosta je tu šale, jer bio sam potpuno svjestan što me očekuje. Prihvatio sam to mjesto jer stvarno želim pomoći, raditi, hoću nešto pokrenuti, da se napravi iskorak koji nam je potreban. Shvaćam to i kao svoju dužnost pa sam spreman na sve. Zato možda više trpi obitelj koja me sad još manje vidi, podnose najveću žrtvu, a i roditelji u Brodu su pod pritiskom, oni prate sve vijesti, novine, živciraju se oko svega, ja ponekad i nemam vremena za to“, istaknuo je Zdravko.

Iako je tijekom svog života više bio Zagrebu nego u Slavonskom Brodu, za razliku od nekih, ostalo je brodsko i u njegovom naglasku.
„Nikada se i ničega u životu nisam stidio, ponajmanje mog Broda! Dapače, vrlo sam ponosan na to što sam, tko sam, što sam napravio. Nikada nisam osjećao potrebu da se trebam nametnuti tako što ću prihvatiti drugačiji govor i naglasak. I dan-danas mi je zanimljivo kad slušam svoju djecu, koja su rođena u Zagrebu, tamo su cijeli život, a obožavaju doći kod bake i dide, vole biti u Brodu, pa govore i zagrebačkim i brodskim naglaskom. A moj dijalekt? Može mi nešto izletjeti, jedna-dvije riječi, ali brodski govor ne mislim mijenjati, nikada“, govori Marić.

Među građanima koji su ga zaustavljali dok je nakratko bio u Slavonskom Brodu razgovarao je i s jednim hrvatskim braniteljem:
„Susreli smo se u trenutku dok je išao u Pučku kuhinju. I uz sve svoje teškoće, rekao mi je: "Nemojte na branitelje gledati kao ljude kojima stalno treba nešto davati. Želimo raditi"! Teško se ovdje živi, on je samo jedan od mnogih koji su puno propatili, a danas im nije ništa bolje nego prije 20-30 godina. Naš je grad puno propatio, Brođani su prošli Kalvariju, koliko je djece stradalo... To se ne smije zaboraviti. Dok još nije bilo poznato ime novog ministra branitelja imao sam mnogobrojne razgovore s predstavnicima braniteljskih udruga i složili smo se baš u tome - ljudima treba dati šansu! Ti su problemi još izraženiji u Slavonskom Brodu i Brodsko-posavskoj županiji i zato je rješavanje nagomilanih poteškoća izazov na koji sam spreman. Prije par dana bio sam na proglašenju EY poduzetnika godine, žao mi je što tamo uopće nije bilo kandidata iz Broda, naše županije, niti cijele Slavonije. Svi trebamo više učiniti jer ovdje ljudi hoće raditi, moramo im omogućiti da svoje ideje ostvare“, rekao je Zdravko.

Engleski ili hrvatski, svejedno, ali s premijerom je naš Zdravko našao zajednički jezik.
„S premijerom se savršeno razumijem. To je čovjek koji dolazi iz korporativnog sustava, bio je direktor kompanije i ima fokus na gospodarstvo, a sastavljanje proračuna stvarno je bilo veliki izazov. Ja sam možda imao malo lakši posao jer sam, s obzirom na svoje prijašnje iskustvo, znao otprilike što se očekuje od mene. Zadovoljan sam onime što smo dogovorili i predložili, a što je dobilo potporu u Saboru. Za ovu godinu postavili smo si ambiciozan cilj, da deficit spustimo na "čuvenih" manje od tri posto, ali ne treba stati na tome. Svi smo mi svjesni da je izglasavanje proračuna samo jedan korak u cijeloj priči, a sad treba raditi na toliko spominjanim strukturnim mjerama i promjenama. Mi moramo pojednostaviti način funkcioniranja i države i gospodarstva, ako to uspijemo već smo puno napravili. Zato ne želimo uvoditi nikakva nova porezna opterećenja, već porezni sustav treba dobro "protresti", vidjeti što se može poboljšati pa ljudima omogućiti lakše i bolje poslovanje. Porez je uvijek trošak, to je jasno, i nekada kompaniji, poduzetniku, pa i obrtniku nije preteško platiti taj porez jer zna da se to mora, ali ljude "ubija" pripremanje, ispunjavanje kojekakvih obrazaca i slanje, a onda Porezna uprava ni ne zna što će s tim. Prva godina mandata možda je i najvažnija jer što uspijemo sada napraviti bit će lakše ili teže u preostale tri godine. Naše gospodarstvo već šest i pol godina pada, a kad to promatramo iz perspektive Slavonskog Broda i Brodsko-posavske županije, stanje je i teže jer gospodarski slabije razvijena područja još više zaostaju. Na takvim područjima nas očekuje više truda. Vlada si je postavila jasne ciljeve. S jedne strane to su javne financije kojima smo se najviše bavili u protekla dva mjeseca jer je većina vremena bila posvećena proračunu. To je u redu, jer proračun mora doprinijeti stabiliziranju javnog duga čiji rast moramo zaustaviti. Ali, s druge strane, još važniji je rast i zapošljavanje. Rast od 2 posto, koji planiramo, je dobar plan, ali opet nije ništa spektakularno jer je Hrvatska znala imati i po 4-5 posto rasta. Moramo probuditi potencijale koji su trenutačno vrlo niski. To je najveći izazov, kako same Vlade, tako i cijelog gospodarstva“, rekao je za kraj intervjua Zdravko Marić.

Želimo mu puno uspjeha na ministarskoj fotelji i doista mislimo da bi se konačno moglo nešto promijeniti, jer svi vjerujemo u našeg Zdravka, koji je uspješan u svome poslu već niz godina, ali prije svega veliki čovjek, što je rijetko u političkom životu.