Dok je Sava vrvila kupačima

Kad bi se pobrojile sve nekadašnje brodske savske plaže i kupališta, bio bi to podugi niz. No dok o jednima znamo gotovo sve, jer je o njima zapisano, opisano, fotografirano i objavljeno u novinama, knjigama, razglednicama, a slikari su ih ovjekovječili crtežima ili prenijeli na platna (drveno Repićevo kupalište, prostrani pješčani Poloj, privlačni zeleni otok Ada, topli plićak male plaže Afrika na bosanskoj strani Save, ekskluzivno Časničko kupalište, veslački Klub kod mosta, drvene vešerske splavi), dotle se o drugima - mogli bismo reći mjestima na otvorenoj rijeci za kupanje, brčkanje i pranje - malo zna, malo je napisano ili se gotovo i ne spominju, a bilo ih je bezbroj na nekoliko kilometara duž savske obale pred Brodom na Savi. Čista je Sava upravo vrvjela kupačima. Smjenjivale su se veće i manje grupe i pojedinci, jedni su se sunčali, drugi kupali, skakali u vodu i ronili, igrali u vodi loptom... sve je kipjelo od života i radosti življenja. Cijeli se dan s obale čula vriska, dovikivanje, smijeh, žamor, stoga današnje stanje beživotnosti, većim dijelom betonom okovane obale, upravo deprimira.

Da bi u komunikaciji označili gdje se kupaju, kamo idu na kupanje ili gdje su se kupali, tim su mjestima na rijeci kupači nadjenuli određena imena prema konfiguraciji tla, odnosno obale, sastavu tla, riječnim strujama, prema nekim objektima koji su uz rijeku bili... No, s vremenom, sama je rijeka mijenjala svoje korito, jer Sava je obalu derala, kako kažu, zemlju odnijela, neka su mjesta radovima na učvršćivanju obale nestala, neprepoznatljivo izmijenjena, ili su postala nepogodna za kupanje, pa i za prilaženje do same vode.

Nizvodno su na Savi takva mjesta: kod rampe, na Kamenu, kod granika, stara skela, veliki liman, Bandar, Fašine, Žuta zemlja, Makarevac, a uzvodno: vojnički šlajs, granik kod veslačkog kluba, šlajs na Mrsunji, Mlinovi, Burum, Varoško.

Iako im je bilo zabranjeno kupanje u Savi, vojnici su krišom izlazili iz žicom ograđenog garnizonskog prostora i kupali se na vojničkom šlajsu. To je ustava kojom se iz tvrđavskih opkopa ispušta voda u Savu. Šlajs i danas postoji, izbetoniran, otprilike oko pola puta od Korza do mosta, zapravo bliže mostu. Malim potočićem i sada voda propuštena kroz šlajs teče u Savu. Otprilike na tom je mjestu plutalo ukotvljeno časničko kupalište koje je uništeno u bombardiranjima za vrijeme Drugog svjetskog rata. No, na šlajsu obala je strma, Sava duboka, sigurno je i koji liman vodu vrtio, pa je bilo nekoliko slučajeva utapanja vojnika, stoga je i razumljiva zabrana izlaska vojnicima na Savu.

Sljedeći je bio veslački klub ili samo klub prije savskog mosta koji je nastao na predratnom Veslačkom klubu „Sava“. Poslije Drugog svjetskog rata opet oživljavaju sportovi na vodi, a 1950. godine klub dobiva plivajući bazen, pa se uz veslanje tu igra vaterpolo, pliva i skače s visoke skakaonice. Godine 1952. sagrađeno je stotinjak dojmljivih kabina. Klub je u to vrijeme jedno od najpopularnijih mjesta za mlade u gradu. No, sve brzo zamire, bazen je propao, pa „Brodski list“ već 1961. piše o zaboravljenom mjestu i zaboravljenim kabinama:

Prijašnjih godina netko je uložio društvena sredstva za izgradnju većeg broja kupališnih kabina u blizini savskog mosta. Vjerojatno je bila namjera, da se na tom dijelu razvije sport na vodi. Uslijed brzopletosti nije se mislilo, da mjesto ne odgovara sanitarnim uslovima. Tako kabine već godinama stoje neiskorištene.

Građanima je krivo ako vide objekt koji ničemu ne služi, pa se često čuju pitanja: što će konačno biti s kabinama?

A kad gazde nije bilo, omladina je haračila klubom. Ako je razina Save dopuštala, omiljena zabava hrabrih bila je i skakanje u Savu s granika. On je podjednako visok i podjeko opasan za neiskusne skakače kao i onaj na Vijušu. S kluba se i na Adu plivalo i to od jednog do drugog stupa starog mosta, odnosno do drvenih ledobrana postavljenih pred svakim stupom.

Ljeti je do Ade bilo pet stupova mosta u vodi, znači trebalo je plivati do pet ledobrana. Na ledobranu se plivač mogao odmoriti pa opet zaplivati do drugog, trećeg ledobrana i tako bi bez umora doplivao na Adu.

Iza mosta, uzvodno, prvo je bio šlajs kod ustave na ušću Mrsunje u Savu. Za visokog vodostaja ustava je zatvarana kako savske vode ne bi prodrle u korito Mrsunje i izazvale poplavu nižeg Jelas polja. Kod šlajsa i malo dalje uzvodno, kod mlinova, kupali su se Plavopoljci, Jelašani, Budainčani, s Brlićke, s Kolonije... i otuda preplivavali na Adu. Riječni otok Ada suzio je korito Save i struja rijeke na tome je mjestu najjača, Sava najbrže teče, te je stoga tu u matici bilo pogodno za postavljanje vodenica-mlinova. Nekada ih je bilo i desetak, usidrenih malo uzvodnije od šlajsa. Pedesetih godina prošlog stoljeća ostale su još samo dvije. Odvažni dečki doplivali bi do vodenice pa, da ih vodeničar ne vidi, s nje skakali u rijeku. Vodeničari su im skakanje branili u brizi da se neka nesreća ne bi dogodla, no bilo je tako hrabrih koji su se znali uhvatili za daščane lopate velikog vodeničkog kola i onda, duboko uzevši daha, s kolom zajedno zaroniti u vodu, a ono ih je, okrećući se, poslije par časaka izronilo. Otpustivši onda ruke, hitro su zaplivali dalje od vodeničkog kola koje je nastavilo okretanje, pri čemu se s dasaka u mlazovima cijedila voda. Onima koji su s obale ovaj nestašluk uz zebnju promatrali tih par časaka bila je cijela vječnost. I bilo je razloga za zabrinutost, jer ruke su se mogle lako okliznuti po dasci sluzavoj od algi i ronilac bi otišao pod vodenicu, a bi li se snašao i izronio, pitanje je. Iako je do Ade bilo blizu, preplivati su se usuđivali samo najbolji plivači, jer plivajući trebalo je savladati, presjeći, brzu riječnu maticu. Stoga se kod šlajsa nije preplivavalo, nego se spuštalo od mlinova i struja bi plivača odnijela na Adu. Samo, na Adu nisu svi plivali da se izvale na njenom toplom pijesku, koji je, kažu, i ljekovit i ima ga u izobilju. Momci su imali djevojke iz Bosanskog Broda i na Adi su zakazivali rendese, a koji djevojke nisu imali, nadali su se i oni naći, jer djevojke iz Bosne nisu bile tako uštogljene kao one iz Slavonskog Broda.

Dalje od mlinova bilo je još jedno kupalište, reklo se kod Buruma, nasuprot bivše Stipančevićeve ciglane, a u Bosni u tom pravcu je katolička crkva. Danas je uz cestu trafostanica i u blizini gostionica imenom „Burum“, što govori o popularnosti tog kupališta. Obala je na Burumu bila strma, gotovo okomita, Sava odmah uz obalu prilično duboka, pogodna za dobre, odvažne skakače da pokažu svoje vratolomije, elegantnu „lastu“ ili tek da kao „bomba“, sa zgrčenim nogama i rukama a začepljenim nosom, pljusnu u vodu, a ona onda uz pravi prasak visoko špricne. Tu je također bila žuta zemlja u kojoj je bilo latica, mamaca za ribu. Do Buruma dolazili su kupača i iz Varoša, koji su prolazili kroz „kubu“ na željezničkoj pruzi, pa idući preko nepreglednog Jelasa i kroz dvorište ciglane izišli na Savu. No, dio kupača znao je ostati i kupati se na ciglarskim jamama koje su nastale iskopavanjem zemlje za rad ciglane. Jama je bilo je više, različitih veličina i dubina.

Oko kilometar uzvodno od Buruma dolazilo se na Varoško (danas nasuprot romskog naselja), gdje je čorda varoških krava tjerana u Savu. Preko Save u Bosni bila je „pekmezara“. Krave su pasle na Jelasu, nije bilo drvceta da napravi hlada, pa su se čobani hladili pod razapetim velikim crnim ambrelama. U podne, žedne krave same bi žurno pošle prema Savi, prešle drveni most - gaz na Mrsunji i preko Lokvanja, zemlje gdje su sada romske kuće, rampom sišle u plićake Save, napile se i uživale stojeći ili ležeći u vodi. Krave su plandovale – odmarale u Savi do petnaest sati, pa su ponovno preko gaza potjerane na Jelas. Dabome, i čobani su iskoristili to vrijeme da se do mile volje iskupaju, a po plićaku mogli su gaziti daleko od obale. Na Varoško dolazili su Varošci i žito prati, okupati se umorni kopači... Još početkom dvadesetog stoljeća tu su se kupale i šokačke cure i snaše i to već u „dvodijelnom kostimu“ dok su se gospojama u bademantlima tek gole ruke vidjele. Luka Lukić opisuje: Žene se kupaje tako, da si maramicom okomoću život („stid“) počam oko pasa, a dol maramicu pušću. Na prsa si samo metnu maramicu koja se veže oko vrata, da joj se sise ne vidu. No žene ređe sise pokrivaje, već to radu cure, jerbo kažu, da se po njima more lako poznat, jesu l' cure, il' su već š njekim bile.

U brodsku plažu svakako treba ubrojiti i ušće rijeke Ukrine u Savu, koje se nalazi iza Migalovaca, nasuprot skretanja puta za selo Kanižu. Brza Ukrina s bosanskih je planina nanijela velike količine pijeska, šodera, pa na spoju rijeka napravila prostrane plaže, sprudove, na kojima se bijele veći i manji kameni obluci, upravo majstorski oblikovani i uglačani samom snagom rijeke. Flotilu dereglija Jove Baradaka i Frane Kljajića iz Zbjega radnici su punili pijeskom i šljunkom, vozili u Brod i istovarivali na savskoj obali ispod gelendera i iza samostana, te prodavali Brođanima kao građevinski materijal. Uzvodno je deregliju vukao konj, ili su tegleća snaga bili i ljudi, a nizvodno plovila je dereglija sama, no ljudi su morali kormilariti i lađu upravljati velikim veslima.

Samo, doći do daleke Ukrine kupačima nije bilo tako jednostavno, pa i odlasci na nju nisu poduzimani često. To su bili baš pravi avanturistički izleti koje se pomno planiralo, za koje se spremalo jelo i pilo, poneki su nosili šator i obavezno popularnu gitaru, jer ostajalo se cijeli dan i uživalo u svježoj vodi Ukrine. Moglo se tamo doći i bosanskom stranom, biciklima, a još češće se Savom čamcem plovilo. Motorni čamci su bili rijetkost, pa je valjalo veslati, veslati, opet mukotrpno veslati… I eto prilike dečkima da se pred djevojkama produciraju i pokazuju svoje mišice koje su ih, doduše, poslije još danima boljele.