Horor u dvorištima: Stranci u šoku zbog onoga što Hrvati nazivaju tradicijom

S prvim ozbiljnijim hladnoćama, u dvorištima diljem Hrvatske počinje – svinjokolja. Dok je ovu godinu obilježila afrička svinjska kuga i usmrćivanje 17 500 svinja, stoljetni ritual kolinja u ruralnim krajevima nastavlja se gotovo neometano. Za neke je to običaj, za druge – brutalni relikt prošlosti koji bi, tvrde, već odavno trebao imati istu sudbinu kao i javna smaknuća ili spaljivanje „vještica”.

Udruga Prijatelji životinja ponovno je otvorila temu koja svake godine izaziva identičnu raspravu: gdje završava tradicija, a gdje počinje okrutnost?

“Mnogi ljudi iz inozemstva opisuju svinjokolju kao barbarsko, traumatično i šokantno iskustvo”

Udruga navodi kako oni koji prvi put čuju za kolinje – posebice stranci – ritual opisuju kao “odvratan, barbarski i traumatičan”, čudeći se prizorima dvorišta prekrivenih krvlju i životinja koje se bore za život:

Svinju u skučenom boksu najprije naganjaju dok u panici bježi, posrće i ruši se po podu. Kada je napokon stjeraju u kut, na njušku joj stavljaju metalnu sajlu i vuku je preko dvorišta dok se svim silama opire. Često je povlače i za uši ili rep, a cijelo dvorište odzvanja njezinim očajničkim vrištanjem.

Prema riječima udruge, slijedi zakonski propisano omamljivanje mehaničkim pištoljem – ali u praksi često to izgleda sasvim drukčije. Nestručne osobe, kažu, nerijetko životinju omame neprecizno ili nedovoljno snažno, pa svinja ostaje napola ili potpuno pri svijesti. A gdje pištolja nema, koriste se maljevi ili sjekire.

Finalni rez u vrat, mlaz krvi koji natapa dvorište, tijelo koje se grči još nekoliko minuta i publika – ljudi s čašama alkohola i djeca koja će prizore pamtiti cijeli život. Sve se to opravdava samo jednom riječju – “tradicija”.

“Horor, a ne tradicija”

Za Vlatku Balaš Cerjak, koordinatoricu projekata u Prijateljima životinja, vrijeme je da Hrvatska preispita što zapravo slavi:

Kao društvo smo odbacili mnoge prakse koje su nekoć bile ‘normalne’. Vrijeme je da isto napravimo i sa svinjokoljom.

Svinje, naglašava, nisu bezosjećajni strojevi za meso: inteligentnije su od pasa, uče trikove, prepoznaju ime, sanjaju, igraju se, stvaraju društvene veze, pa čak koriste i jednostavne alate. Iako su po prirodi čiste i razigrane, u uzgojima su prisiljene živjeti u prenapučenim, nehigijenskim objektima – idealnima za razvoj bolesti poput ASK-a.

U tom sustavu one postaju dvostruke žrtve: prvo industrijskog uzgoja, a zatim i masovnih ubijanja kao “rješenja” epidemija.

Zdravstveni rizici: “Cijenu tradicije plaćaju i ljudi”

Prijatelji životinja podsjećaju i na medicinsku dimenziju priče. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, prerađeno meso nalazi se u skupini kancerogenih namirnica povezanih s rakom debelog crijeva. Visok unos životinjskih proteina, uključuju, povezuje se s bolestima srca, dijabetesom tipa 2 i čitavim nizom kroničnih bolesti.

Drugim riječima – tradicija dolazi s cijenom. I to ne simboličnom.

Umjesto krvavih dvorišta – biljne kobasice

Udruga zato predlaže nešto drugo: preusmjeravanje na biljnu prehranu, domaću proizvodnju i osviještene prehrambene izbore.

Grah, leća, slanutak i žitarice mogu u potpunosti zadovoljiti nutritivne potrebe bez ijedne žrtvovane životinje, poručuju.

Za ovu sezonu predstavili su i novi recept članice i volonterke Anite Petrović, autorice popularne Stelline kobasice. Nova – Zagorka – veganska je verzija tradicionalne, “bez manjka masnoće, ljutine i prepoznatljivog okusa”.

“Kao veganka ne odričem se jela koja su bila dio moje prehrane ranije. Sve pripremam u biljnoj verziji – od sarme i punjenih paprika do suhomesnatih proizvoda. Sve je moguće, samo bez krvi i bez žrtava.”

Tradicija ili traumatičan ritual?

Dok se ruralni dijelovi zemlje pripremaju za još jednu sezonu kolinja, rasprava će se ponavljati kao i svake godine – jedni će braniti tradiciju, drugi će je prozivati za okrutnost. No broj glasova koji traže promjenu sve je veći, a Prijatelji životinja poručuju: vrijeme je da Hrvatska odluči želi li tradiciju koja se prenosi generacijama ili društvo koje prepoznaje patnju, pa i onu životinjsku.