Brod je muku mučio s kanalizacijom

Pod naslovom Poplava ulica, „Brodski tjednik“ 1906. godine piše: Kako naš grad nije kanaliziran kako bi trebalo, imali smo i dosad česte neprilike sa naglim kišama bujicama, jer su znale čitave sokake poplaviti, a osobito kada bi se propusti začepili. Kad je došao novi stručnjak na čelo gradjevnog odjela u gr. poglavarstvu, nadali smo se, da će se tome doskočiti, jer tehnici na svijetu nije ništa nemoguće. I doista vidjesmo, kako se hrdjave rešetke na propustima zamjenjuju nekim novim spravama - zovu ih sifoni, - pa se poradovasmo da će ovo biti bolje, jer se neće začepljati kao rešetke. Ali u nedjelju doživjesmo grdno razočaranje. Bila se oborila nešto jača kiša, - a nikako pljusak - pa kad izadjosmo, imadosmo šta vidjeti. Mesićevim se sokakom kod hotela „Eduarda“ (kasnije zvanog „Tri gavrana“, na uglu sa Zajčevom) nije absolutno moglo proći.

Do izgradnje zatvorene kanalizacije u gradu su postojali otvoreni kanali za odvod oborinskih voda, obloženi lomljenim kamenom i ciglom. Ti plitki kanali, cestovni jarci, oduzimali su mjesto u i onako uskim brodskim ulicama, a u njih su nesavjesni građani bacali i vodu iz domaćinstava, gostionica, obrtničkih radionica, premda je to bilo zabranjeno. A ne treba ni reći da su se iz jaraka širili vrlo neugodni mirisi. Gradsko poglavarstvo pokušavalo je tome stati na kraj donoseći odredbe i određujući sankcije, kao što je ova iz 1886. godine: Voda sapunica i ina tekućina zabranjuje se pod strogu kaznu prije 10 satih noći iz dvorišta na ulicu pušćati. Iz kućah na Jelačićevom trgu i svratištah nesmije se nikakova tekućina van pušćati nego se ima u burad sakupljati i u Savu ispod kontumacijskog nasipa (na Vijušu) izvoziti. Za fekalije bile su u dvorištima jame, koje su redovito čišćene, a taj posao obavljao je živoder – šinter. Na sjednici gradskog zastupstva 1917. razmatrana je molba Stjepana Popravka, gradskog živodera, kojom moli povišenje pristojbe za čišćenje zahoda. Zaključeno je da se ima ubuduće živoderu platiti 4 krune za izvoz jednih kola fekalija.

A, podzemnu kanalizaciju počeli su u Brodu izgrađivati pred kraj 19. stoljeća, oko 1880. godine. Prvi kanali bili su predviđeni samo za oborinske vode i građeni ciglom, plitko pod zemljom, svega 50 do 60 centimetara ispod ulica pokrivenih kaldrmom (oblim kamenom). Širina kanala iznosila je 60, a visina 80 centimetara. Također su ciglom građena i okna za provjeru. Ova kanalizacija ugrađena je do konca stoljeća u Širokoj ulici, Starčevićevoj, Mesićevoj, Strossmayerovoj od Gundulićeve do Karadžićeve, zatim pokrajnjim ulicama Zajčevom, Šenoinom, Preradovićevom i Karadžićevom od bolnice Franje Josipa do granika na Vijušu. Ovaj je kanal dovršen i pušten u uporabu 14. VIII. 1897. godine, a na njega je onda priključen i prvi brodski javni zahod, onaj na marvinskom sajmištu kraj Save. Bilo je to poslije 1907. godine. Ukupna je mreža kanalizacije u Brodu tada iznosila 4000 metara, a završavala je izravnim ispustom u rijeku Savu. Kako su kanali bili plitko pod zemljom, znalo se dogoditi da se uruše pod pritiskom tereta u prometu na površini. Jednom se i cijela Zajčeva ulica na potezu Savska obala-Starčevićeva ulica urušila, pa je duže vremena bila zatvorena za promet.

Iz novinskog članka u uvodu saznajemo da su se hrđave željezne rešetke na šahtovima često znale začepiti i nastajale su poplave. Ali isto se događalo, pa i još gore, kada su postavljene „nove sprave“ – sifoni, te je Mesićeva izgledala kao more u Mlecima. No uvjeravaju nas, da je krivo to, što su kupljeni manji sifoni, nego što su bili odredjeni, naime po 40 cm, a ne po 60 cm. Zašto je to učinjeno? A, onaj, ko je tome kriv, imao bi da namiri štetu. Još nam kažu, da i ove, a – da se i drugi dobave – obavljaju na račun grada, bez jeftimbe - oštro je kritizirao „Brodski tjednik“ 1906.

Ciglom građena kanalizacija uzrokovala je zagađivanja podzemnih voda i vode u bunarima, koja je bila jako nezdrava i stalna opasnost, što je u gradu često izazivalo pojavu smrtonosnog tifusa. Stoga su starosjedioci radije pili savsku vodu, a i potrošnja vina bila je enormna i mjerila se tisućama hektolitara...

Početkom 20. stoljeća rađena je kanalizaciji u brodskoj tvrđavi, „festungu“, pa se toj nakani pridružio i grad Brod. Kanal iz tvrđave išao je potom preko Tiršovog trga (danas Trga Stjepana Miletića pred koncertnom dvoranom) te duž savske obale, Ulicom Stjepana Radića, do Malog Vijuša, gdje je iza granika pušten u Savu. Kanal je bio dug 1480 metara. Plan ove kanalizacije načinjen je 1903. godine, a radovi izvedeni 1904. Bio je to u Brodu prvi podzemni kanal s betonskim cijevima jajolikog presjeka. Na početku, u tvrđavi, kanal je bio širine 70 cm, visine 105 cm, pa se postupno širio, tako da je kod Malog Vijuša imao širinu 90 i visinu 135 cm. Kroz njega je u sekundi moglo proći 1,85 litara vode.

Pred sam Prvi svjetski rat, 1913. i 1914. godine, napravljena je „osnova“ (projekt) suvremene kanalizacijske mreže za područje cijeloga grada. Prvi kanal po tom novom sistemu položen je Trgom bana Jelačića i priključen na onaj kanal duž Ulice Stjepana Radića. No, rat je omeo daljnje planove. Istom 1926. i u sljedećim godinama nastavilono se raditi kanalizaciju po planovima iz 1913./14. godine. U Državnom arhivu našao sam ove podatke: godine 1928. rađena je kanalizacija u Svačićevoj ulici (poslije Drugog svjetskog rata nestala ulica, koja je išla od Krpanove kuće dijagonalno kroz Plavo polje do Pilareve), Trenkovoj (danas Cesarčevoj), Trgu kralja Petra (danas Trgu pobjede), Jelačićevom trgu (danas Trg Ivane Brlić-Mažuranić). Radove je izvodila brodska firma Holub i Šarac. Ukupno je položeno 1326 metara cijevi kanalizacije, za što je utrošeno 758.665 dinara; godine 1929. kanalizirana je Berislavićeva ulica (danas Gupčeva), Ulica kralja Aleksandra Karađorđevića (danas Petra Krešimira), Trg kralja Petra, Jelačićev trg. Položeno je 1188 metara cijevi, a utrošeno 722.373 dinara. Radove je izvodila brodska firma Till i Šimić. Godine 1931. na red je došla Zrinska ulica. Kraljevska banska uprava u Zagrebu odobrila je i potvrdila zaključak gradskog zastupstva o izvođenju radova na kanalizaciji. Položeno je 716 metara cijevi, a za to je utrošeno 220.000 dinara. Radove je izvodila spomenuta građevinska firma Holub i Šarac. Do Drugog svjetskog rata izgrađeno je ukupno 7210 metara suvremenije kanalizacije i velikim je dijelom napuštena stara kanalizacija građena ciglom.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata saveznička su bombardiranja nanijela brodskom kanalizacijskom sustavu oštećenja na velikom broju mjesta, pa je nakon oslobođenja ...Narodna vlast uviđajući važnost pravilne kanalizacije za narodno zdravlje, ulagala ogromne napore na saniranju. U tijeku 1946. pa do 1948. izgrađeno je 5450 metara kanala raznih veličina, tako da je ukupna duljina kanalske mreže 1948. godine iznosila 17.270 metara.

No, jedan problem koji je od početka pratio brodsku kanalizaciju i dalje je bio prisutan. Naime, za visokog vodostaja Save, pri vodostajima većim od +450 cm., voda iz rijeke ulazila je u kanalizacijsku mrežu i zaostajala u kanalima dulje vrijeme. Pritom je dolazilo do taloženje i zamuljenja, pa je učinkovitost sustava bila bitno smanjena. Zagađena voda također je prodirala u okolišni teren i izazivala onečišćenje podzemnih voda, a to opet dovodilo do pojave već spomenutog tifusa.

O problemu gradske kanalizacije govori u jednom izvještaju iz 1948. i doktor Milenko Kajganović. Mreža kanalskih cijevi iznosila je tada 20.270 metara, ali one su izgrađene od različitih materijala i teško oštećene ratnim razaranjima. Iz tvornice „Đuro Đaković“ izlazi otvoreni kanal s otpadnim vodama i fekalijama koji prolazi kroz naseljeno područje, što je opasan rizik za širenje raznih zaraznih bolesti. Fekalije iz septičkih jama izvoze se u otvorenim buradima, putem se sadržaj prosipa, što ugrožava i radnike koji fekalije voze, ali i ostalo gradsko stanovništvo…

Velika epidemija tifusa pojavila se 1947. i 1948. godine. Doktor Dinko Berković u „Brodskom listu“ 1949. apelirao je na održavanje čistoće, osobito na javnim mjestima. On pojavu tifusa povezuje s prethodnim visokim vodostajem Save, oštećenom kanalizacijskom mrežom u ratu i zagađenjem bunarske vode, koja je tada bila jedina za piće, jer Brod vodovoda još nije imao.

U kasnijim godinama ovi su problemi uklonjeni, ali ja dalje nisam istraživao. Važno je da smo se riješili i neugodnih mirisa i opasnosti od bolesti izazvanih zagađenjem podzemnih voda.