Dobrotvor iz Irske

(nastavak iz prošlog broja)

Nakon dvanaest godina boravka u Australiji, Ivo Šimunović i Kristina su se rastali i ona se s djetetom, Wolfgangom, vratila u Austriju. Ivo je u Australiji ostao još oko dvije godine, pa potom otišao u Kanadu, gdje je radio kao trgovački putnik, prodajući knjige. Na nekom sajmu, na koji je slučajno došao, upoznao je svoju drugu ženu, Irkinju Brigitu. Ona je također radila kao trgovački putnik i prodavala sir za jednu njemačku tvornicu. To je bio delikatesni sir marke „Champignon“, s plemenitom pljesni iznutra i obložen s pljesni.

- Nama je jednom poklonio takav sir, a ja i Neda razrežemo ga i nismo znali da se i pljesnivo jede, pa smo to sve izkružili i bacili. Kada smo Ivi ispričali, jest se smijao – sjeća se gospodin Đuka Andrić.

Nakon osam mjeseci zajedničkog života u Kanadi, Ivo i Brigita vratili su se u Europu i nastanili u Njemačkoj. Ivo se zaposlio u istoj firmi, pa je i on kao trgovački putnik prodavao sireve. Kako su bili vrlo uspješni, firma im je ponudila da osnuju predstavništvo u Engleskoj i pokušaju se sa sirevima probiti na to veliko, bogato ali i izbirljivo tržište. Početkom osamdesetih godina dobili su kuću u jednom malom selu u okolici Londona i auto na raspolaganje. Brigiti je odgovaralo da je bliže Irskoj i svojoj obitelji, uz koju je bila jako vezana i koju će tako češće viđati. Imala je trinaestero braće i sestara.

- Posao sa sirevima u Engleskoj krenuo je da ne može bolje, tržište se otvorilo, posao krenuo na veliko, stric i strina su jako dobro zarađivali - kaže gospodin Ivica Šimunović. - Onda su oni shvatili: zašto bi radili za firmu, kad mogu i za sebe i otvorili su predstavništvo na svoje ime i zajednički bili vlasnici. Od iste tvornice u Njemačkoj kupovali su sireve, pa za svoj račun prodavali. Tu se okretao veliki novac. Oko desetak godina bili su u Engleskoj, stekli zavidan kapital i dobit ulagali u nekretnine. Potom su kupili kuću u Irskoj i preselili, a firma je ostala u Londonu. Imali su svoje zaposlenike, svoje trgovačke putnike. Ivo i Brigita bili su direktori firme. Njihov brak bio je skladan, ali djece nisu imali.

Godine 1970. stric Ivo je prvi puta htio doći u posjet svojima u Jugoslaviji, ali mu je na granici zabranjen ulaz. Sljedeće godine ponovno je došao i pustili su ga. A, što se dogodilo. Taman 1971. napunio je 37. godina i više nije bio vojni obveznik. Samo, nakon dva-tri sata provedena u dvorištu u Grabarju, već su došli po njega i odveli ga na „hlađenje“, ispitivanje, u milicijsku stanicu. Zadržali su ga 24 sata, jer su sumnjali da je u vezi s emigracijom. Provjeravali ga. No, on je uvijek imao opravdanje u vezi s ocem, koji je bio komunist, radi čega su ga ustaše i strijelji. Stric je u Australiji čak promijenio i ime, više nije bio Ivo, nego John (Džon), kako ga ne bi nitko od emigracije ispitivao, na bilo što nagovarao, za bilo što vrbovao. Došao je u domovinu i 1972. godine. Malo se oslobodio, vidio da može doći, ali je opet odveden na ispitivanje, samo sada je zadržan samo 12 sati. To mu se tada već zamjerilo i nije dolazio do 1984. godine, kada mu je u svibnju umrla majka Tera. Za sedam mjeseci umro je i moj otac, Vlado, njegov brat. Imao je samo 42 godine. Tako je stric Ivo ostao bez dvoje najrođenijih.

- U Grabarju je do potresa 1964. godine bila lijepa, prilično velika Šimunovićeva kuća, fronta putu, maltene gazdinska - opisao je kuću gospodin Đuka - Ta je kuća tada oštećena i srušena, a od njenog materijala sazidana je manja čelo puta. Ivo je 1984. to renovirao, zidao je Zdravko iz Podvinja, sin njegovog kolege čike Mate Mirosavljevića Đurišina.

Kuću je Ivo obnovio i ukusno proširio u stilu ladanjskih kuća, koristeći fasadnu ciglu, drvo, kovano željezo. S velikim, uredno košenim travnatim dvorištem, taj je dom pretvoren u više nego ugodno obiteljsko gnijezdo. Tu su Ivica Šimunović i Ankica počeli živjeti godinu dana nakon vjenčanja 1988. Dao im stric Ivo da dosele, jer kuća je bila prazna i trebalo ju je održavati. Oni su u Grabarje preselili iz centra grada, iz Cesarčeve ulice. Njihovom stricu Ivi posebno je bilo drago da na starom Šimunovićevom temelju opet ima Šimunovića. Od tada je sve češće dolazio, svake godine, nekada i više puta godišnje.

- Devedesete je stric Ivo opet došao - vrlo emotivno nastavio je priču gospodin Ivica Šimunović - i nagovarao je mene i Ankicu da dođemo njima u Irsku, jer on je više od nas znao što se u Jugoslaviji kuha i što će se dogoditi, o tome su strane novine mnogo

informativnije pisale. Kaže nam stric, sprema se zlo, vi ste mladi, bez djece, slobodni ste i dođite. Svejedno vam je gdje ćete živjeti. Nismo otišli, a ja sam stupio u gardu, pa kasnije u policiju. Za Domovinskog rata stric Ivo je slao pomoć hrvatskoj vojsci, slao je raznu opremu, pa jedan kombi.

Sa starim pajdašima s „Kluba“ kraj Save Ivo je bio u kontaktima: Grillom, Kvesićem, Modićem… I oni su, nakon što su zbrisali, imali burne i prave avanturističke biografije. Grill je od radnika koji je tovario glinu na brodskoj ciglani u Njemačkoj završio likovnu akademiju, postao cijenjeni kipar i profesor predavač. Kvesić je otišao u Legiju stranaca, pa iz nje pobjegao, nastanio se u Španjolskoj i također se dobro snašao. Modić je prebjegao u Italiju, a kasnije je živio u Kopru, za svaki slučaj da je bliže granice. Kad se Ivo s njima sretao, vani ili u Jugoslaviji, odnosno kasnije u Hrvatskoj, zaista su imali o čemu razgovarati. San o boljem životu i uspjehu oni su ostvarili, ali kako, to su samo oni znali. Sve, sigurno, nikada nikome nisu ispričali.

U Zagrebu, Ivo je redovito posjećivao Mladena Bradića, koji se vratio iz Australije. A s brodskim društvom sastajao se u „Slavonskom podrumu“, „kod Tvrtka“, s Vladom Abramovićem, Ivanom Grgićem, Fabom Lazićem...

- Koncem devedesetih godina kompletno je obnavljana stara župna crkva u Podcrkavlju i stric je dao veliki novčani prilog kako bi se temeljito popravila. Tada je župnik bio Tomislav Vlaović - s ponosom je spomenuo gospodin Ivica.

Da saznam više o tome, pošao sam u Podcrkavlje. Ljubazni župnik gospodin Davorin Anđić pokazao mi je Spomenicu župe u kojoj je župnik Vlaović zapisao kako Ivu Šimunovića poznaje desetak godina kao vrlo korektnog i dragog gospodina. Gospodin Šimunović biznisom stječe veliko bogatstvo, a što je najvažnije ostaje drag i skroman. U ljubavi prema domovini i poštovanju prema crkvi mnogi bi imali lijep primjer. Za jednog posjeta rodnom mjestu i rodbini, uz najavu posjetio je i župnika Vlaovića. Obratio mu se: Promatram te svo ovo vrijeme, kako učiš i voliš ovaj moj narod. Razmišljao sam koliko si do sada na svakom planu učinio. Ovo nije lagan svijet, grde te, ali te se pomalo i boje i sigurno poštuju. Kad god se pojavim ovdje, uvijek netko nešto prosi, jer znaju da imam novaca. Ti nikada ništa nisi molio, a zapravo se čudim odakle sve ovo obnovljeno i napravljeno. Odlučio sam ti dati novac da možeš lakše ovu moju crkvu u kojoj sam se krstio ja i moj djed, dolično obnoviti (...) Dar Gospodina Šimunovića omogućio je cjelovitu obnovu crkve.

Izvana i iznutra obijena je dotrajala žbuka, presječeni zidovi kako bi se vlaga izolirala, crkva je nanovo žbukana i obojena. Postavljen granitni pod i instalirano podno grijanje. Ugrađena nova hrastova stolarija sa šest vitraja. Uvedene nove električne instalacije, elektrificirana zvona, postavljen novi gromobran. Restaurirani su glavni i dva pokrajnja oltara, kao i slika na njima. Izrađene nove hrastove klupe, hrastova ispovjedaonica, ormar za ruho. Župni stan je proširen, te uvedeno centralno grijanje.

Župnik Anđić posebno mi je ukazao na prelijepu krstionicu od bijelog bračkog kamena, ukrašenu hrvatskim pleterom, koju je crkvi također darovao Šimunović.

Zahvalni župljani, na ulazu u crkvu postavili su lijepu mramornu ploču s natpisom:

NA SLAVU BOGA I PONOS RODA!

LJUBAVLJU I BRIGOM ŽUPNIKA - DEKANA

TOMISLAVA VLAOVIĆA I VELIKOM

MATERIJALNOM POMOĆI GOSPODINA

IVE - PERE KATINA - ŠIMUNOVIĆA

IZ GRABARJA, TEMELJITO OBNOVIŠE OVU

KUĆU MOLITVE I MILOSTI – SJEDOČEĆI

TAKO VJERU U KRST ČASNI I SLOBODU

ZLATNU.

NA BLAGDAN MALE GOSPE

KRALJICE HRVATA

8. IX. MILOSNE 2000. GODINE

VJERNICI ŽUPE - PODCKAVLJE

U „Spomenici“ župnik je zapisano još i ovo: Ne bi bilo korektno u ovu knjigu istinitih zapisa ne spomenuti i mladog nećaka Ivicu Šimunovića sa suprugom Ankicom i dvoje djece, Vladimira i “Kiću” (Ivicu), koji su sigurno na svoj način potakli “Strikana” na ovu gestu…. Ne želim propustiti zapisati da sam uz zahvalu vjernicima i gospodinu Šimunoviću na kamenoj ploči zapisao, da se sve ovo zbilo za upravljanja ovom župom župnika i dekana Tomislava Vlaovića. Zanimljivi su bili neki komentari: “Moro je vrag i sebe zapisati!”

U Grabarju svi su puni hvale za Ivu Šimunovića. Tako i komšija, gospodin Branko Obradović – Ljubin, kaže: - Bio je dobar čovjek i svakoga je htio pomoći. Moja supruga Ljuba napravila mu je sliku od prešanog bilja i cvijeća koje je sve ubrano na zemlji njegovoga đeda Pere, koji ga je jako volio, a i on njega. Ivo je tu sliku čuvao kao grudu svoje zemlje, koju je milovao sa suzama u očima.

No, vratit ćemo se govorenju Ivice Šimunovića:

- Mnogi su se čudili, kako je stric Ivo dao tako veliki novac za obnovu crkve. Ali on mi je rekao: "To je moja crkva u kojoj sam kršten, a da nije bilo onih 10 funti koje sam od crkve dobio (od svećenika u Sazburgu) kada mi je bilo najpotrebnije, pitanje je gdje bih ja danas bio, što bi od mene bilo, što bih imao, tko zna kojim bih putem krenuo. Australiju, sigurno ne bih vidio. Možda bih negdje kopao kanale i ne bih u životu uspio. Sada ja imam mogućnosti i iz zahvalnosti htio sam da vratim dug crkvi." Stric nije bio neki veliki vjernik, da je svake nedjelje išao u crkvu. Uspio je u životu, postigao je mnogo, kao malo tko, ali to ga nije uvijek činilo sretnim. Znao je reći: "Sve bih dao da se vratim u Grabarje, da pred kućom sjedim na klupčici i sa Mijom Begićem pljuckam koštice od lubenice. Ovako sam svagdje i nigdje." Bio je još pun života, dobro je izgledao, putovao je, skijao, no na jednom je skijanju povrijedio koljeno i na liječničkom pregledu nađena mu je oteklina u preponama. Ustanovljeno je da se radi o zloćudnoj bolesti. Išao je na operaciju u najbolju kliniku u Njemačkoj. To je bilo 18. maja 2006., a za dva mjeseca stric Ivo je umro. Tako je naglo kopnio, ja ga za posjeta u bolnici nisam prepoznao. Mislio sam da to nije on. I, vidite koja koincidencija, u istom mjesecu umrla je i stričeva prva žena Kristina. Ja sam 5. srpnja bio u Austriji kod bratića Wolfganga na sahrani, vratio se kući, a 9. već sam išao u Njemačkoj u bolnicu. Stric je umro 18. srpnja

Dobrotvor Ivo Šimunović sahranjen je Irskoj, u mjestu Donore, pedesetak kilometara sjeverno od Dublina. Nad njegovim grobom je kameni križ isklesan iz petnaest tona teškog bloka bijelog bračkog kamena. Križ je visok 183 centimetra, upravo koliko je i Ivo bio visok.

A Ivina firma i danas uspješno radi, prodaje sireve u 48 zemalja širom svijeta i još ju uvijek vodi njegova supruga, gospođa Brigita Šimunović.