Bruderi Lalika i Bucika

Gledajući fotografije čovjek se zamisli i zapita - Pa kako je to moguće? Dragutin Najsidler (Neusiedler) bio suh i tanak kao trska, upalih obraza, a zvali ga - Bucika. To pitanje ostalo je bez odgovora.

A, Bucika je imao brata Laliku – Ljudevita Najsidlera, kojemu bi nadimak Bucika možda, možda bio primjereniji, premda niti on nije bio baš korpulentan. Ali to za ovu priču uopće nije niti važno. Obojica, Lalika i Bucika, bili su prije svega spretni i poznati ugostitelji, a to je ono o čemu priča kazuje.

Potječu iz Dervente, otkuda su, za pretpostaviti je, prvo došli u Bosanski Brod, gdje je njihov otac Josip - Jozef i sahranjen 1918. godine.

Iz jednog Ugovora za šegrta u brodskom Državnom arhivu, iz 1929. godine, saznajemo da je Ljudevit Najsidler prvo bio trgovac i imao trgovinu u Brodu na Tovarištu kbr. 3 (danas Trg Stjepana Miletića). On prima na naukovanje šegrta uz pogodbu: Da potpisani gospodar izdržava ovog šegrta za vreme šegrtovanja u svemu o svom trošku, dakle i hranom, stanom, odelom, i u svemu ostalome, a kad mu izađe vreme šegrtovanja, onda će ga gospodar po propisu kod nadležne oblasti osloboditi i izdati mu sve dužne dokumente, kao pomoćničku knjigu itd. i odenuti ga novim odelom.

Početkom tridesetih godina bruderi Bucika i Lalika vjerojatno napuštaju trgovinu i zajedno vode renomiranu restauraciju „Građanska Kasina“ u Mesićevoj ulici kbr. 30, kupivši 1932. godine od Aladara Dombovića legendarnu plesnu dvoranu „Kasina“ za 248.500 dinara (gruntovno, „Kasina“ je potom na Ljudevitu do 1945.). Braća Najsidler 1934. godine reklamiraju i preporučuju svoju odličnu domaću kuhinju, prvorazredna pića, razne gurmanske mezetluke i bosanske specijalitete u "Kasini" gdje će Vam brzo proći vrijeme uz odličnu glazbu. Obraćaju se Brođanima i strancima, po narudžbi organiziraju večere za veća društva i bankete. I, naravno, reklamiraju točnu i solidnu poslugu i umjerene cijene, u što se cijenjeni posjetitelji mogu dolaskom uvjeriti.

Kino, koje je u „Kasini“ bilo još od 1921. godine, kada ga je moderno uredio i otvorio gostioničar Ivan Melich, po jednim izvorima radilo je do 1929., a po drugima zatvoreno je poslije 1927. godine, jer je tada otvoreno novo moderno kino u „Hrvatskom domu“, uz koje se onda 1932. godine otvara i ljetno kino. Za Nezavisne Države Hrvatske, 1941. u dvorani „Kasino“ ponovno će proraditi kino – hrvatski rečeno slikokaz, pod imenom „Jadran“, a vodi ga Josip Fornet. Iznajmljivač dvorane bio je Ljudevit Najsidler.

U popisu gostioničara i bifeđija iz 1935. godine, Dragutin je u popisu gostioničara, a Ljudevit bifeđija.

Onda je Bucika prešao u Bosanski Brod, i „na vratima Bosne“, nasuprot veličanstvenog pseudo maurskog Željezničkog kolodvora držao hotel-prenoćište „Posavina“ i restauraciju s jednako dobrom ponudom tečnih jela i pila, da su cijela društva, posebno obrtnika iz Slavonskog Brod fijakerima odlazila kod Bucike na ručkove i, još više, na večere, te na pravu tursku kavu zanosnog mirisa, prženu i ručno tucanu u avanu. „Davoraši“ (članovi Hrvatskog pjevačkog društva „Davor“) također su bili česti Bucikini gosti. Niti zima, niti snijeg nisu ih mogli omesti. Sjedali bi u saonice i pravac Bosanski Brod, kod Bucike na kuhano vino, roštilj, jetricu na žaru... A, pritom, naravno, orila je njihova davoraška pjesma.

Reklamu u brodskoj štampi Bucika je objavljivao u rimovanim stihovima:

Svratite prije kina

Buciki na čašu vina

I ostala jela fina,

Da je upravo milina!

Lalika je i dalje bio vlasnik „Kasine“, koju je vjerojatno iznajmio, a pritom je na Maloj pijaci (Tovarište 3) otvorio rakijašnicu i zalogajnicu u Müllerovoj katnici, koju su zvali „Mala solara“ (srušena za II. svjetskog rata). Na istom broju vodila se i spomenuta Lalikina trgovina. Neslužbeno, taj popularni lokal zvan je „Kod Lalike“. S obzirom na blizinu brodskog garnizona, klijentela je bila osigurana, oficiri su bili stalni gosti, ali i vojnici kada su imali izlaz u grad. Kod Lalike su dolazili trgovci s Male pijace i Korza, a srijedom i subotom bila je tek navala onih koji su prodaju na pijac dovezli, pa suhog grla čekali da snaše robu na klupama rasprodaju.

Fotografiju Bucike Najsidlera pronašao sam kod gospođe Branislave Hoffmann iz Zrinske ulice, kojoj je Bucikina supruga Ružica Zubak – Najsidler bila tetka, rođena očeva sestra. Evo što ona kaže:

- Ja sam bila dijete i malo sam toga upamtila. Tetak je bio krasan čovjek, inteligentan, jako fini gospodin, uvijek u odijelu s bijelom košuljom i kravatom. Bio je visok, mršav, po sredini se češljao. Otac mu je bio Nijemac, a majka Mađarica. Izučio je za kuhara i bio je majstor svog zanata. Došao je u Bosanski Brod i oženio moju tetu Ružicu. Zajedno su radili u kuhinji, pripremajući vrsna jela. Znam da se uvijek reklo da takvih ćevapa, koje oni naprave, u oba Broda nema, kao i sarme, a petkom su kuhali četiri-pet vrsta graha i to je sve odmah planulo. Tetka je uz to bila majstorica za kolače, ja još čuvam jednu teku njenih recepata, a pošto ja jako volim kuhati i kolače peći, meni svi kažu da sam se baš na tetku umetnula.

Djece nisu imali, pa su mene i brata Dragu jako volili. Posebno Dragu, on je po tetku Dragutinu i ime dobio. Bio mu je kršteni kum, a tetka meni kuma. Drago je stalno bio kod njih, htjeli su ga posvojiti, ali mama i tata nisu bili za to. Kada je tetak, „dida Bucika“ smo ga zvali, odlazio na put, uvijek mu je nešto donio na poklon. Sjećam se kada mu je donio kožnu loptu, a to je onda bilo nešto jako veliko. Svi dječaci su mu zavidjeli. Ja sam jednom dobila lutku koja je treptala s očima. I kada je Drago već odrastao, izučio zanat, non-stop je boravio kod njih.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u hotelu je bila menza za njemačke vojnike i to je poslije rata „didi Buciki“ jako naškodilo. Zatvoren je i osuđen na robiju u zloglasnoj Staroj Gradiški, sedam ili osam godina je ležao u zatvoru, što ga je slomilo. On je u zatvoru maltretiran, tukli su ga, svašta su s njim radili. Dobio je tuberkulozu, teško se razbolio, imao je otvorene kaverne, krv zbacivao. Tata je njemu tamo odlazio, šogori su. Kada je odrobijao, moj je tata i išao po njega. Bio je tako slab da ga je kilometrima nosio do željezničke stanice. Kada je došao kući, hodao je po doktorima, ali mu pomoći više nije bilo. Od tuberkuloze je i umro i sahranjen je u Bosanskom Brodu.

Po izlasku s robije on je još jedno vrijeme i radio u svom hotelu, koji je tada bio nacionaliziran. Kao vrsni stručnjak postavljen je i za šefa, a radila je i tetka. Kasnije je ona prešla u hotel „Adu“ i tamo dočekala mirovinu.

Tetkovog brata, Laliku, samo sam jednom vidjela. On je onda u Slavonskom Brodu držao sodaru. Imao je grbu na leđima. Ni on nije imao djece. Imao je kuću u Cesarčevoj ulici.

Ali oni su imali sestru Lujzu i brata Jokija, koji su radili u Rafineriji i zajedno stanovali. Lujza se nije udavala. Joki je bio oženjen, samo supruga mu je bila dosta starija i već je bila umrla. Djece isto nisu imali. Joki je umro prije ovoga rata, a Lujza je izbjegla iz Bosanskog Broda u Zagreb. Samo, kada je ona umrla ne znam, ali sahranjena je i ona u Bosanskom Brodu. Tko ju je sahranio, to mi isto nije poznato.

Gospođa Hoffmann uputila me da odem na katoličko groblje u Bosanskom Brodu i objasnila gdje su grobovi Najsidlera. Tako sam ih lako našao.

Na skromnom spomeniku upisani su: roditelji Josip 1848.-1918. i Lujza 1867.-1953., pa sin Dragutin 1893.-1960. (Bucika), snaha Jagica 1890.-1965. (Jokijeva supruga), sin Josip 1902.-1980. (Joki), kći Lujza 1911.-1998.

Znači, Ljudevit – Lalika, nije sahranjen s njima u Bosanskom Brodu. A gdje je, to još treba istražiti.

Iz Knjige zavičajnika (IV., str. 133) u brodskom Državnom arhivu saznajemo: Ljudevit Najsidler rođen je u Derventi 31. listopada 1895. godine (tako sada znamo da je Dragutin - Bucika, bio dvije godine stariji od brata Lalike). Ljudevit je bio gostioničar u Mesićevoj 30. Otac mu se zvao Jozef, majka Lujza rođ. Schnurenberger, a supruga Ana Černi, rođena 1896. godine u Virovitici. Njen otac zvao se Franjo, a majka Kata rođ. Žilavi. Navodi se da je Ljudevit rimokatoličke vjere (međutim, ima mišljenja da su Najsidleri/Neusiedleri i pokršteni Židovi).

Poslije rata Laliki je „Kasina“ nacionalizirana, a zgrada s rakijašnicom na Maloj pijaci u bombardiranju je do temelja srušena. Potom je bio šef sodare, koja je bila u Strossmayerovoj ulici iza „Crnog križa“ i samoposluge „Getro“, do nekadašnje cvjećarnice Biro. Ali, biti će da je to i bila baš njegova sodara, pa mu također oduzeta nacionalizacijom. Naime, godine 1943. kod sodara Lalike Najsidlera pomagala je u kućanstvu Julijana Lipušić, izbjegla pred ratnim strahotama iz Gaja kod Lipika - sjeća se gospođa Marija Kirin, kojoj je Julijana bila majka. U Brodu su početkom pedesetih bile još dvije sodare, Krušac u Starčevićevoj, pa Barišić u Malom Parizu, a kratko vrijeme 1955. godine držao je sodaru i Antun Matasović - Bakalov kojeg su svi samo Tunja Šabesar zvali. On je iz Gundinaca doselio u Brod. Uz soda-vodu, šabeso i kraher, sodari su onda počeli praviti i nenadmašnu „coctu“ - piće naše mladosti, koja je u ono vrijeme bila sigurno i puno privačnija, više in, više cool nego što je danas „Coca-Cola“.

Kasnije je tu Lalikinu sodaru preuzeo „Brodvin“ i držao ju u Širokoj ulici, u haustoru kod trgovine „Bambi“.

Istražujući, došao sam i do Lalikine fotografije. Našao sam ju kod gospodina Ivana Samaržije. u Strossmayerovoj. U Klasiji snimljena je njegova majka Terezija Samaržija, Lalika Najsidler sa suprugom Anom, pravom ljepoticom, a četvrta osoba na fotografiji je treća supruga pekara Josipa Prpića.

I tako, kao što kamenčić po kamenčić nastaje mozaik, slaže se i ova priča. Ona još nije velika, nije još niti završena, ali ipak daje najosnovnije podatke o dvojici popularnih ugostitelja, koji su svojim radom, gurmanskim marifetlucima i mezetlucima, trajno ostali u sjećanjima starih Brođana, kako onih iz Broda na Savi tako i iz Bosankog Broda, a bogme i okolice. Oni su bili i ugledni građani, pa tako je Ljudevit - Bucika obnašao i dužnost gradskog zastupnika.