Meglićeva turpijana

Od 1925. godine u Strossmayerovoj ulici u Brodu na Savi, na kućnom broju 10, djelovala je tvornica turpija pod punim naslovom „Ferro tvornica turpija i alata“ sa zaštitnim znakom – dva masivna prekrižena čekića. Vlasnik ove tvornice bio je Međimurac Josip Meglić. On je rođen 1893. godine od oca Antuna i majke Marije u selu Šenkovcu, tada u općini Čakovec. „Turpijarski zanat“ izučio je u Zagrebu. U Brod na Savi Meglićeva tvornica turpija prenesena je iz Bosne, iz Vareša – Majdana, gdje je egzistirala kao „I. Bos. Herc. Tvornica turpija Josip Meglić“. Kada je Josip Meglić otvorio tvornicu u Varešu nije znano, a razlog dolaska u Brod je njegov povoljniji položaj za ovu granu metalne industrije.

Djelatnost Meglićeve tvornice bila je izrada svih vrsta novih turpija i rašpa za obradu čelika, željeza, metala, drveta, kopita, celuloida i popravak istrošenih turpija, ponovno naoštravanje – regeneracija turpija svih vrsta i dimenzija. U reklamama ove tvrtke, kao specijalnost ističe se izrada postolarskih rašpa za svaku namjenu. Osim ove glavne djelatnosti tvornica je u svom programu imala i izradu pila za željezo te izradu drvenih držala za turpije. Brusila je sve vrste strojnih noževa, dijelova štednjaka i sve vrste čeličnih i željeznih predmeta. Na skladištu je redovito imala razni alat za bravare, kovače kao i sve vrste spiralnih svrdala.

Njezin djelokrug rada nije imao samo lokalni već i državni značaj, jer u cijeloj „staroj“ Jugoslaviji tada su bile samo dvije veće tvornice turpija (Brod na Savi i Zagreb) i tri male (Osijek, Škofja Loka i Vršac), koje su bile više lokalne. Svojom velikom zalihom robe na skladištu, Meglićeva tvornica bila je u mogućnosti promptno zadovoljavati potrebe svojih klijenata, od seljaka i obrtnika, do svih industrija, mlinova, pilana, rudnika i željezara u cijeloj državi. Za Brod na Savi i njegovu industriju, obrtništvo i seljaštvo ova tvornica turpija značila je znatnu uštedu, jer su svoje potrebe za turpijama podmirivali u samom gradu, čime su stvarali uštede na slanju starih turpija u druge krajeve na popravak. Uštedjeli su i na čekanju, jer su odmah, istoga dana kad bi dostavili turpije i alate na popravak, dobili u zamjenu nove, zahvaljujući velikim skladišnim zalihama.

U tvornici je bilo u pogonu dvadeset strojeva za izradu i popravak turpija i alata (od najmanjih turpijica za nokte, do najvećih, štono rekli, industrijskih turpija). Turpijana je posjedovala tokarski stroj i čekić na pero te zračni čekić

.

Meglićeva turpijana zapošljavala je do dvadeset i pet radnika u tvornici i dvadeset na terenu kao trgovačke agente i predstavnike (za Vojvodinu, Bosnu, Sloveniju). Usto je tvornica uvijek imala i po četiri naučnika. Vlasnik turpijane nikada nije imao problema s radnicima, nije bilo radničkoga bunta, nezadovoljstva ni štrajka, nego su radnici poštivali vlasnika, a vlasnik njih i njihove obitelji.

Meglić je dolaskom u Brod kupio jednu od novih tipskih secesijskih vila koje su od dvadesetih godina podignute idući Željezničkom kolodvoru (na mjestu sadašnjeg naselja Plavo polje). Planirao je proširenje tvornice, zapošljavanje većeg broja radnika, ali... veseli život i napredak ne idu skupa. Morao je preseliti u skromnije, prvo na ugao Gundulićeve i Strossmayerove, pa u Strossmayerovu br. 10, ugao s Vrtlarskom – danas Lopašićevom ulicom, gdje je u dvorištu bila i tvornica turpija.

Meglić je bio oženjen Primorkom Katarinom Čandrl iz Drivenika kod Crikvenice. Izrodili su osmero djece, no djeca su umirala mala, pa su ostale žive samo dvije kćeri Anđelka i Anica te sin koji je dobio tuberkulozu kostiju. Liječen je u Kraljevici, ali je u dvanaestoj godini umro. Anđelka je bila vrlo inteligentna i spretna, u Brodu je završila Građansku školu i ocu je samostalno vodila sve administrativne poslove, kontakte i dogovore s poslovnim partnerima i dobavljačima materijala, isplate radnika, pakirala i slala pošiljke turpija... Anica se za rata udala za njemačkog oficira, 1943. godine rodila kći Helgu i pred kraj rata otišla s mužem u Istočnu Njemačku, gdje je već 1947. umrla.

Od godinu dana starosti, od 1935., kod Meglićevih je živjela i Marica Šušanj kojoj je gospođa Katarina bila teta. Gospođa Marica sada živi na Rijeci i s njom sam razgovarao o Meglićevima, te dobio podatke i fotografije za ovu priču. Tetu Katarinu i tetka Josipa zvala je tata i mama, oni su ju odgojili, u Brodu je išla u školu.

Gospođa Marica sjetila se jedne crtice koja govori o Anđelkinoj odlučnosti i srčanosti. Za rata, Meglić je uz čašicu pričao političke viceve i netko je to već prijavio policiji, pa je dospio u zatvor. Bez oca, organizatora posla u tvornici, Anđelka nikako nije mogla dalje i otišla je u policiju da se s ocem posavjetuje. Međutim, nisu ju pustili niti da ga vidi. Tražila je šefa policije, pa kad joj je i on odbio omogućiti posjet ocu, nasrnula je na njega i bijesna kao furija zderala mu košulju. Nije ju zato kaznio. Dapače, svidjela mu se njena borbenost, te joj je ipak dopustio da vidi oca. Šef ustaške policije bio je zloglasni Josip Korajlija, koji je 1945. godine uhićen i javno obješen na Vijušu.

Za Drugog svjetskog rata tvornica nije stalno radila, jer većina radnika je otišla u partizane. Odmah po "oslobođenju" 1945. godine neki su se radnici vratili i tvornica je obnovila proizvodnju. Meglić je morao uzeti i četiri dodijeljena mu njemačka ratna zarobljenika koji su dvije godine radili bez plaće. Spavali su i jeli kod Meglićevih. Sve je bilo u redu do 28. travnja 1948. godine, a onda je tvornica Megliću oduzeta, oteta. Pozvan je u 12 sati kod predsjednika NOO Franje Sertića i njegovog tajnika Zdjelara, gdje mu je priopćeno da za njega u Brodu mjesta nema. Formalno, protjerali su ga iz Broda, ne dajući ni njemu ni njegovoj obitelji mogućnost zaposlenja na bilo kakvom poslu, pa su morali krenuti trbuhom za kruhom. Odlučna i promućurna Anđelka otišla je na Rijeku da nađe posao i stan. Bila je vrsna daktilografkinja, pa je posao lako dobila. Za njom, već sljedeće godine, došli su i ostali članovi obitelji. Živjelo se skromno i teško, samo od Anđelkine plaće i prodaje zaliha turpija.

A nacionalizirana tvornica turpija nazvana je „Čelik“. „Brodski list“ 1949. godine piše o poteškoćama, starim i dotrajalim strojevima, nedostatku materijala, a zatim je nabavljeno pet strojeva i kazan za kaljenje turpija. Zaposleno je triput više radnika, no plan se nije mogao izvršiti jer nije bila na vrijeme osigurana - sirovina. Ali, uprava je izvršila sve pripreme, da uvede normu, postoje svi preduvjeti, da će poduzeće – ukoliko dobije potrebne sirovine – izvršiti svoj godišnji zadatak (...) Na radu se ističu svojom savjesnošću i marljivošću Emil Ludvig poslovođa, Celing Huber kovač i mehaničar, Putnik Stipo turpijaš i Radman Ante brusar, koji svojim radom mnogo doprinose jačanju poduzeća. Budući da ima jedan veliki broj starih i neuporabivih turpija u selima, potrebno bi bilo, da zadruge na selima pokupe sve takove turpije i da ih dopreme poduzeću za izradu turpija u Brodu, jer se od takovih turpija mogu napraviti uporabive.

Godine 1955. „Brodski list“ piše o lošim uvjetima rada u tvornici turpija i o prijedlogu da se tvornica stavi pod prinudnu upravu.

Iznenađuje da je unatoč toga iste godine objavljen reklamni oglas tvornice u zagrebačkoj reviji „Magazin“, ali ubrzo je tvornica ipak prestala s radom. Zatvorena je 1956. ili 1957. godine. Meglićevi su čuli da su strojevi preneseni u tvornicu „Đuro Đaković“, a neki kažu u „Slavonski partizan“, pa umjesto da je tu nastavljeno s proizvodnjom, navodno su strojevi odvezeni u Debar, čak u Makedoniju. U prostorima tvornice potom je bila bačvarija, onda skladište drvene građe šumarije, a ubrzo je zgrada bivše turpijane i srušena i nikakvog traga ove industrije više nema.

Josip Meglić umro je 8. veljače 1960. godine. Već 18. veljače iste godine umrla je i gospođa Katarina.

(Posavska Hrvatska, 31. listopada 2013.)