Damen kapela „Lončarić“

Damen kapela „Lončarić“U brodskim novinama početkom dvadesetog stoljeća, a naročito dvadesetih godina, brojni su oglasi koji pozivaju na koncerte tada u trendu i iznimno popularnih „gospojinskih kapela“, „damen kapela“ - ženskih tamburaških sastava, a kasnijih godina i ženskih „jazz“ sastava. Svaka bolja restauracija, kavana imala je tu živu glazbu.

U velesvratištu „Žuta kuća“ svaku večer je veliki koncert glasovite bečke gospojinske glazbe pod ravnanjem gospodina Josipa Kirchmayera bivšeg kapelnika društva „K.u.k. Gartenbau“ iz Beča – oglas je u „Posavskoj Hrvatskoj“ iz 1917. godine. Restauracija „K' lovcu“, na početku Široke ulice, oglašava dnevno od 6 sati koncert Kapele Štefica iz Zagreba, nedjeljom koncert počima u 4 sata popodne. Cijenjenom se općinstvu preporučuje Adolf Weiss, koji poziva u svratište i restauraciju „Jankomir“ kod kolodvora, na janje i odojak na ražnju uz koncert popularne gospojinske glazbe sa osobito biranim programom. U restauraciji „Hrvatski dom“, u suterenu kazališne i kino dvorane, svake večeri svira prvorazredna damen kapela... Obljubljene damen kapele sviraju u kavani ili ljetnoj bašči hotela „Central“ u Mesićevoj, u sastajalištu otmjene publike kod „Tri gavrana“, u staroj „Kasini“...

U glazbarskoj radionici gospodina Vilija Kempfa zainteresirala me na zidu velika uramljena fotografija jedne „damen kapele“. Objasnio je da su na fotografiji njegov djed Mirko Lončarić, baka Viktorija Kraljevac i njihove tri kćeri - Marija Olga (Vilijeva majka), Vjekoslava Slava, te Ljubica. I, počela je priča.

- Moj dida Mirko, sin brijača iz Đakova, bio je također brijač, a baka je kći kovača iz Lipovljana. U brijačnicama se onda okupljalo veliko društvo, brijačnice su bile čitaonice, pričaonice, tu se uvijek sviralo i tako je dida naučio tamburati. Oni su sami tambure i pravili. Djedov otac je rano umro i on je kao mladi kalfa išao u frentovanje i do Beča dospio. Zaposlio se u jednoj brijačnici, ali je u slobodno vrijeme i svirao, jer u to doba tambure su bile jako u modi. Bilo je puno većih i manjih sastava, cijelih tamburaških orkestara, proizvodilo se na tisuće tambura. Kada se dida iz Beča vratio, oženio je baku Viktoriju i imali su tri kćeri. Najstarija je moja mama, jedanaesto godište. Teta Slava dvanaesto, teta Ljubica trinaesto. Onda je počeo Prvi svjetski rat. Dida je mobiliziran, otišao na ruski front i zaradio krhotinu topovske kugle u koljeno. Nije operiran i ostao je malo hrom. Poslije rata didina se obitelj prizemljila u Vukovaru, jer je baka imala valda tri sestre koje su u Vukovar bile udane. I čime će se dida sada baviti, bilo je teško naći posao i svoga je šogora, bakinog brata koji je došao iz ruskog zarobljeništva, nagovorio te su napravili tamburaški sastav. A baku je naučio svirati bas. Krenuli su svirati, svaki je bolji lokal onda imao glazbu. Gdje su sve bili, ne znam, ali mnogo su putovali. Bakina mama ostala je s curicama u Vukovaru. Mama je već i u školu krenula. Tako svirajući zaradili su nešto novaca, pa su dida i baka kupili kuću u Đakovu. Cure su u međuvremenu odrasle, dida je i njih naučio svirati i one su se uključile u sastav. Sad je to bila prava obiteljska kapela „Lončarić“. Dida je svirao prim, baka bas, moja mama Olga bugariju, to se onda reklo beglajt (pratnja), teta Slavka brač, a teta Ljubica stojeće tamburaško čelo. Tetu Slavku dida je naučio i prim svirati, pa kad bi on malo s gostima popio, onda je ona vodila. Svirali su po notama i svi su dobro pjevali. To su bile starogradske pjesme, narodne i „komadi“ - marševi, koračnice, fragmenti iz opera i opereta. Njihov je repertoar bio jako bogat i prilagođavali su ga od kraja do kraja. Onda je bilo tako, kad su svirali nije bilo posluživanja, to se pažljivo slušalo i u glazbi uživalo. Oni su bili obiteljski sastav, s gostima je samo dida kontaktirao. Na to se strogo pazilo. Zapravo je baka šefovala.

Djevojke su svirale dok se nisu jedna po jedna poudavale. Moja se mama udala 1931. Najmlađa se najzadnja udala. Svirali su po cijeloj Jugoslaviji.

Gospodin Kempf ima brojne fotografije sastava „Lončarić“ snimljene u raznim gradovima, a i iz pričanja zna da su svirali u Novom Sadu, Subotici, Vrnjačkoj banji, u Dubrovniku, po Bosni, Crnoj Gori, Kosovu... Svirali su više puta i u Brodu u bašči hotela „Central“. Od grada do grada išli su vlakom ili platili da ih netko automobilom preveze. Po Crnoj Gori, Kosovu putovati je bilo prava avantura. Natrpjeli su se straha vozeći se vrletima preko dubokim snijegom zametenog prijevoja Čakor i kroz Rugovsku klisuru do Peći. Baka je pritom bila najprisebnija i u autu bi povela ohrabrujuću pjesmu. A u Peći Slavka se udala za vlasnika hotela u kojem su nastupali. Branili su joj, bila je jako mlada, imala je samo sedamnaest godina. Poslije su ju zafrkavali, govorili: „Rađe se udala i u Peći ostala, nego da se još jednom vozi preko Čakora.“

- Dida Mirko nosio je sa sobom i alat za pravljenje tambura, pa je u slobodno vrijeme preko dana u hotelskim sobama izrađivao tambure, popravljao stare. To je on samo za njih radio. Od njega sam i ja naučio, - kaže gospodin Vili. - Imali su puno garderobe u koferima od šiba, „rajskorpama“. Kada su svirali u Srbiji oblačili su šumadijsku nošnju, u Crnoj Gori crnogorsku... A pred Božić uvijek su se vraćali u Đakovo, kao na godišnji odmor. Tu ih je u kući dočekala prabaka.

Kako su se kćerke poudavale, onda se sastav popunjavao već s nekim drugim sviračima, ne samo djevojkama. Sastav „Lončarić“ prestao je svirati 1944. godine. Bio je rat, bilo je opasno putovati, ali i radi politike. Nije se više znalo gdje što svirati i kome što svirati.

A moj tata Paul Pavo Kempf isto je iz Đakova. Tu su se on i mama i upoznali. Bavio se glazbom, bio je profesor glazbe, kapelnik đakovačkog Hrvatskog pjevačkog društva „Preradović“. U Osijeku je išao u učiteljsku preparandiju. Svirao je klavir i harmoniku. Njegov je otac također bio brijač i dida Mirko je kod njega naukovao, moga oca je kao dijete nosio na rukama, a nije znao da će mu biti zet. Kad se tata oženio, i on se pridružio sastavu, jer došli su u modu, tražili se i drugi instrumenti, ne samo tambure. Baka je spominjala da su imali „đez“ – a to su bili bubnjevi. Uzeli ih poslije rata partizani. Njima je svašta trebalo.

Uz tambure i druge instrumente pjevali su sada šlagere, pa je tata jednu djevojku iz sastava učio čak i saksofon svirati. I naučila je. Tata je za rata radio na njemačkoj školi u Đakovu i išao na daljnje školovanje u München.

Eto tako sam ja, uz mamine i tatine gene, uz didu učio svirati, pa u školi uz dobrog glazbenog pedagoga i naučio. Od dide sam naučio praviti i popravljati tambure, poslije rata on se time, uz skromnu invalidninu, uvijek pomalo bavio. Ali mene nisu privlačile tambure, više sam volio trubu. Kada sam 1960. godine došao u Brod u Tehničku školu, uključio sam se u glazbene sastave koji su svirali na plesnjacima.

Svirao sam u sindikalnoj dvorani SIND-a u Olivinoj, pa u „Najlon bašči“, „Partizanu“, do doma na Budainki. No, po povratku iz vojske sve se kao preko noći promijenilo. Promijenila se glazba, promijenio se ukus publike, sada su svirali samo „električari“, „rokeri“ i svi su se u transu tresli. Ponovno sam zasvirao, ali tamburu, u tamburaškom sastavu RKUD-a „Đuro Đaković“ 1979. godine. Bilo nas je osam tamburaša, a pjevao je Franjo Knežević. Bio je to tada najbolji tamburaški sastav u Brodu. Oko 1985. prestao sam svirati i samo sam se posvetio poslu štimera klavira, popravljanju klavira, popravljanju žičanih instrumenata i pravljenju žica. To još i sada u mirovini radim – zaključuje priču gospodin Vili Kempf.

(Posavska Hrvatska, 29. ožujka 2013.)