RAZGOVOR S POVODOM Hrvoje Prćić

Dugo ste u znanstvenoj fantastici. Sudjelovali ste u stvaranju časopisa „Sirius“ koji je oblikovao generacije ljubitelja žanra. Imate li koju uspomenu na to „zlatno doba“ koju biste podijelili s nama?
Anegdota ima kao u priči. Ali sjećam se zanimljivog susreta s Gardnerom Dozoisom na jednom Worldconu, mislim da je to bilo u Brightonu. Tamo sam bio kao urednik Siriusa, a Dozois je bio urednik legendarnog časopisa Asimov’s Science Fiction Magazine, na koji smo se dosta ugledali. Lijepo pričamo uz šank, jednu rundu plati on, jednu ja. Lista on Sirius, pa ne plati rundu nego opet ja. Pa opet ja. Morao sam ga upitati u čemu je stvar, zašto je prestao plaćati. „Pa ti imaš mnogo veću plaću od mene,“ odgovori na moje iznenađenje, a onda mi i objasni – pokaže impresum Siriusa (tri imena, moje, grafičkog urednika i lektorice) pa impresum Asimov'sa (dvadesetak imena), na osnovu čega je zaključio da ja dobivam plaću za svih desetak ljudi čije poslove obavljam. Pokušao sam mu objasniti da to kod nas ne funkcionira tako i da je moja plaća mala. Upitao me kolika je. Znajući da oni plaću računaju na godišnjoj razini, svoju sam godišnju plaću pomnožio s dva (jer me bilo sram koliko je mala) i to mu rekao. A onda je stigao jeziv komentar: „da, stvarno mala mjesečna plaća!“

Ovo je pitanje od milijun dolara, ali što mislite da bismo svi zajedno trebali napraviti da se pisana riječ nađe na mjestu koje zaslužuje? Kako stvoriti publiku za književnost, a pogotovo za znanstvenu fantastiku?
Od osamostaljenja Hrvatske ubijamo lijepu pisanu riječ. Važnija je bila gospodarska pljačka od njegovanja legendarne hrvatske kulture. Uništena je Mladost, jedini knjižarski lanac prisutan u skoro svakom mjestu, idealan za distribuciju knjiga i časopisa. Srce me boli kad u nekadašnjoj znamenitoj zagrebačkoj znanstvenoj knjižari Mladosti vidim mobitelonaniju, ili u Ilici 10, znanom Kugliju, kožne torbice, da ne pričam o za povijest znanstvene fantastike na ovim prostorima važnoj knjižari strane literature jer ću se rasplakati. Čitam da se upravo zatvara i Morpurgo, najstarija splitska knjižara. Polako su iz dnevnih novina izbačene rubrike s ozbiljnim književnim recenzijama i prikazima, a obvezna školska lektira je proskribirana, svedena na ni deset knjiga godišnje. Dodamo li tome nepotizam i strančarenje kod državnih stimulacija, sirovu tržišnu orijentaciju većine izdavača, kao i nametanje umreženih interesnih skupina u izdavaštvu, nije čudo da je knjigoljublje spalo na niske grane. Uza sve to, znanstvenofantastični krugovi su učinili dodatne greške – zatvorili su se u svoj malobrojni geto, izolirali se od literature glavnog toka, okupili se u „obiteljske“ nerijetko suprotstavljene skupine, pa je taj dio fantastične književnosti opet na margini. Imamo paradoksalnu situaciju da se objavljuje SF zbirki i romana više no ikad, a društveno vrednovanje je izostalo. Kao i omasovljenje žanrovske publike. Odgovor ma milijunsko pitanje je jednostavan – društvo treba odlučiti želi li dobru kulturu ili ne pa onda dati dignitet književnim autorima, porezno odteretiti književnu produkciju, vratiti kritike i recenzije u medije, raditi na podizanju opće razine pismenosti i načitanosti, učiniti da knjiga bude sveprisutna. A onda će sve biti lakše i SF zajednici koja mora učiniti sve da izađe iz geta. SF scena je nastala i stasala na književnosti, pa iako podržavam i cosplay i igrice i slične zanimacije, i iako gledam holivudske pucačine, dobra SF beletristika mora biti No 1!

Imamo dojam da prodaja SF knjiga opada iz godine u godinu. I ako se traže, traže se strani autori, no Hrvatska je nekako poznata po tome da, ili ne prevede strane hitove, ili ih prevede posljednja. Postoji li onda potreba za profesionalizmom izdavača i ukidanja potpora Ministarstva kulture? Ako bi izdavači radili kao firme možda bi se i brinuli oko knjiga koje tiskaju, pratili trendove, itd.?
Općenito pada broj prodanih knjiga. Izdavači su sretni da dobiju državnu potporu, prodaju nešto knjižnicama i malenom broju ljubitelja dobre knjige, ili im netko sponzorira knjigu, pa zarade nešto za sebe. Pritom se ne troši na lektore, korektore, čak ni na autore, koji dobiju desetak svojih autorskih primjeraka i to je to. Ne plaćaju se ni kvalitetni prevoditelji pa se zato uglavnom prevodi anglosaska produkcija jer i studenti to mogu jeftino prevesti. Nije sasvim točno da se ne prevode veliki u prvome redu američki hitovi. Sjetite se Algoritma i histerija oko Harryja Pottera ili Igre prijestolja. Ako izdavač procijeni da je svjetska internetsko-televizijska reklama dovoljna da se knjiga dobro proda, prevest će je i objaviti odmah. U modi su skandinavski krimići pa ih svi žele objaviti, 50 nijansi sive je obaralo rekorde prodaje... Mislim da bi izdavači i više objavljivali kad bi ulazak na tržište bio lakši – da postoji dobra i široka prodajna mreža koja neće uzimati i do 40 posto rabata dižući tako cijenu knjige i za 100 posto, da nema poreznih opterećenja, da potpore doista stimuliraju izdavanje manje komercijalnih ali vrijednih literarnih ostvarenja diljem svijeta... Izdavač mora platiti prava i prevoditelje, odnosno autora, mora platiti lektora, korektora, urednika, grafičkog urednika, ilustratora, tiskanje, trgovačkog putnika, trgovačke rabate, najam uredskog prostora, režije, računovođu/knjigovođu, čistačice, recenzente, plaću za sebe, namiriti državu... i onda knjigu kupi tek tristotinjak do petstotinjak čitatelja. Naravno da će rezati troškove, ići za onim što je jeftinije i što će publika kupovati, poput kuharica, alternativne medicine, erotskih biografskih uradaka i slično. Ili što će mu netko financirati. Da zaključim, bez sustavne neuvjetovane podrške kulturi i knjizi nećemo imati bum čitatelja.

Kao veliki poznavatelj SF scene u Hrvatskoj i šire, ima li po vama netko - domaći ili strani autor- tko se izdvaja kvalitetom napisane riječi? Koga biste predložili za čitanje naraštajima koji dolaze?
Ja sam kao klinac čitao knjigu dnevno, a ako je bila deblja možda u dva dana. Nisam dobar za preporuke jer mislim da treba čitati sve i puno. Verne, Wells, Ursula le Guin, braća Strugacki, Asimov, Gérard Klein, George R.R. Martin (mrzim ga koliko je dobar), Harlan Ellison, William Gibson, Tad Williams, Sergej Lukjanjenko, Tolkien, Marija Semjonova, nabrajam kako mi padnu na pamet. Od domaćih svakako Bjažić i Furtinger, Predrag Raos, Milena Benini, Veronika Santo, Vanja Spirin, Danijel Bogdanović, Darko Macan... pa neki koji su plesali samo jednom knjigom poput Sablje Ivana Gavrana... SVE!

Prvi puta ste na Marsonikonu. Čime ćete počastiti publiku na konvenciji? Pripremate li kakvo predavanje i o čemu?
Dakako. Držim se stare latinske izreke historia est magistra vitae, pa ću kao svjedok i starog zlatnog doba i novog platinastog ispričati priču o razvijanju znanstvene fantastike u regiji, o razvoju fandoma, o usporedbi tadašnjeg i sadašnjeg SF-a, o produkciji s neengleskog govornog područja, a i nastojat ću odgovoriti na sva postavljena pitanja.

Kao domaćinski portal moramo vas pitati što očekujete od Marsonikona i od prijatelja u Slavonskom Brodu? Te vam poželjeti dobrodošlicu i odličan provod.
Zahvaljujem na dobrodošlici, i siguran sam da će Marsonikon ispuniti sva moja očekivanja koja nisu mala. Konvencije poput ove idealne su za susrete ljubitelja znanstvene fantastike iz cijele regije, razmjene mišljenja i iskustava, utemeljivanje poslovnih odnosa, populariziranje žanra, za učenje i nove spoznaje, za upoznavanje novih prijatelja i ugodne i zabavne trenutke sa starima. Slavonski Brod je kao sveučilišni grad nositelj kulture i obrazovanja, u njemu je trag ostavila velika Ivana Brlić Mažuranić koja je u temeljima hrvatske fantastike, slavonskobrodski SF klub Orion, uz Marsonikon, prateće zbirke priča i kreativne aktiviste poput Leona Maglića, Ivana Lutza, Hrvoja Gaže i drugih postavili su Brod visoko na nebu hrvatske znanstvene fantastike, a i šire, načinivši od njega jedan od centara fantastike u regiji. Zato znam da će i ove godine na Marsonikonu biti fantastično.