'Depresija i anksioznost dovele su me do samog ruba. Četiri puta. Toliko puta sam ih i pobijedio'

Bio je to kraj zime i početak proljeća 2000. godine, još uvijek je bilo hladno. Gabrijel je na sebi imao zimsku jaknu, biciklom je krenuo u šumu u blizini obiteljske kuće u Slavonskom Brodu. Mladi profesor biologije i kemije imao je plan. Depresija i anksioznost koju je proživljavao već neko vrijeme dosegla je vrhunac. Dva tjedna prije tog dana dobio je svoj prvi posao u školi, istoj onoj strukovnoj koju je i on završio. "Nisam mogao držati djecu pod kontrolom, radili su mi što su htjeli. Izdržao sam ukupno dva tjedna, jedino rješenje vidio sam u tome da izvršim suicid. Planirao sam to nekoliko dana. Odlučio sam otići u šumu, sa sobom sam ponio žilete, analgetike da me ne boli, bocu votke, kako bi analgetici jače djelovali. Ponio sam i heparin, da spriječi zgrušavanje. Stajao sam razrezan i dok sam krvario usred šume predomislio sam se, piše 100posto.hr.

Vratio sam se kući. Mogu samo pretpostaviti koliko je baki, majci i sestri s kojima sam živio bilo užasno", ispričao je Gabrijel Barišić (42). Tada su ukućani nazvali hitnu, došli su i odvezli ga, prvo su mu zašili i zamotali podlaktice. Kako kaže, stavili su ga na psihijatriju.

Prva hospitalizacija

'Želite li ostati ovdje da vam pomognemo?', pitala ga je liječnica, tadašnja voditeljica psihijatrijskog odjela. "Naravno! Želio sam da mi se pomogne, ništa drugo nisam želio. I tako sam ostao hospitaliziran.

Na cijelom odjelu bilo je desetak soba s tri do pet kreveta. U mojoj ih je bilo pet. Sjećam se da su tada kreveti bili rasklimani. Jedva sam mogao spavati. Nisam imao problema s ljudima, mučili smo se s pronalaskom terapije. Od prvih lijekova prestao sam mokriti. Gotovo da sam se pokajao što sam ostao. Nakon dva tjedna uspjeli smo pronaći lijek koji mi je odgovarao.
U to je vrijeme bio vegetarijanac pa nije imao prevelikog izbora u bolničkoj hrani, kaže, jako je oslabio. Dijagnoza koju je dobio bila je nespecificirana neorganska psihoza - pojednostavljeno ima simptome mnogih poremećaja, a kod njega se manifestiralo tako da ima izmjene anksioznosti i depresije. Ne zna što mu je gore depresija ili anksioznost. "Depresivna faza izgleda kao tuga bez razloga. To vam je takva tuga, recimo, nađem se u gradu i mene takva tuga zahvati da ne znam kako ću doći kući. Ne mogu se pokrenuti da krenem, najradije bih sjeo tamo bilo gdje jesam i plakao", opisao je Gabrijel. Za anksioznost je rekao da je užasan strah, kojeg teško može shvatiti netko tko ga nije iskusio.

"Ispričat ću događaj, polagao sam stručni ispit u Zagrebu. Položio sam ga u jednoj od elitnih škola, budući da su odabirali škole koje su najbolje opremljene. Sve je bilo ok, položio sam sve bez problema, održao sam sat, učenici su bili mirni, jer komisija nadzire sat i to nije bio problem. Ali usmeni dio: ustav, didaktika, pedagogija; toga sam se jako bojao. Ispitivači su primijetili koliko se bojim. Rekli su mi da neću moći raditi taj posao ako se toliko bojim. Tako da sam već tu shvatio da se nešto valja iza brda", kazao je Gabrijel. Na psihijatriju se vraćao još tri puta. Uvijek zbog istog razloga.

'Kako sam odlučio da se želim školovati'

Rođen je i odrastao u Slavonskom Brodu, oduvijek je bio povučen, introvertiran i stidljiv. "Teško sam ulazio u komunikacije i s drugom djecom i s profesorima. Uvijek me pratila ta tjeskoba. Vjerojatno sam potisnuo dosta sjećanja iz mladosti. Znam da sam plakao kad sam došao u vrtić, ali to rade mnoga djeca", prisjeća se. Nakon osnovne škole krenuo je u srednju, za automehaničara. Kaže bio je prosječan učenik, no u drugom srednje odlučio je kako će upisati fakultet. Počeo je više učiti, osim toga otkrio je pisanje. S 15 godina počeo je pisati poeziju.

"Bilo je to prvo na što sam naišao tijekom školovanja. Budući da se u četvrtom razredu učila avangarda, upoznao sam se s nekim pravcima i tad sam prvi put čuo da razmišljanje postoji kao znanost koje se zove filozofija. Zamislite, ja do četvrtog razreda srednje nisam znao ništa o filozofiji. Onda sam odlučio zašto ne bih išao na tu filozofiju. Ali to je dosta bilo teško, ja sam išao za automehaničara, predmeti nisu baš podudarni, na kraju nisam uspio upisati taj fakultet. Ali nije mi žao, moj spektar interesa bio je dosta širok, bio jesam potresen, ali nisam zbog toga totalno odustao", prepričava. Odlučio je na drugim roku upisati biologiju i kemiju u Osijeku na Pedagoškom fakultetu, učio je, izašao na rok i bio među pet najboljih. Upisao je fakultet bez problema.

Šest je godina živio u Osijeku, sve dok nije 1999. diplomirao. Prve godine bio je u podstanarskom stanu s cimerima, a svaku iduću godinu ostvario je pravo na studentski dom. "Uglavnom nisam komunicirao s cimerima, to su bile dosta nelagodne situacije. To se događalo jednostavno zbog moje nekomunikacije, ako me nitko ne potiče ja ću šutjeti, a oni to nisu shvaćali. Cijelo to vrijeme bavio sam se pisanjem, to mi je bilo nešto u čemu sam nalazio zadovoljštinu. Diplomirao sam mogu reći vrlo uspješno. Ne znam zašto sam na profesore ostavljao dojam da sam neki šarlatan, ali kada sam dolazio na ispite znali su se ugodno iznenaditi kako zapravo znam ono što treba", prepričava Gabrijel.

'Bilo mi je sve teže, umjesto da mi bude sve lakše'

Iako je bio nekomunikativan i nije lako sklapao nova poznanstva u Brodu ima prijatelje s kojima se najnormalnije družio, imao je i djevojke. Nakon što su mu se roditelji rastali, bilo je to prije rata, ostao je živjeti s majkom. I on i njegova pet godina mlađa sestra. Odnosi s bliskim prijateljima i obitelji mnogo su mu pomagali, ali kako kaže, nisu potpuno odnosili njegove tegobe. "Sve je funkcioniralo, ali kad sam počeo raditi vidio sam da je vrag odnio šalu." Prvi posao dobio je u veljači 2000. godine, samo tri mjeseca nakon što je diplomirao. Zaposlio se u srednjoj strukovnoj školi u Slavonskom Brodu.

"Škola je poznata da u nju idu učenici s ne baš dobrim ocjenama, a disciplina među njima teško se postiže. Barem meni. Dva tjedna sam izdržao. Prvi radni dan osjećao sam užasan strah. Tko to nije iskusio neće to shvatiti, da ja dođem u školu i bojim se djece. Ne znam kako bi to prosječan čovjek doživio", kazao je Gabrijel. Ukupno je radio u osam škola, na zamjenama u osnovnim i srednjim školama. "Meni je bilo sve teže, a ne sve lakše", kazao je. Sve to vrijeme uzimao je lijekove, bio je u stalnom kontaktu sa psihijatricom. Od lijekova mu se spavalo pa je radnim danima imao posebne režime.

"Te dane sam nekako potisnuo, da bi čovjek radio u školi prvo se mora rano probuditi. Meni je to bilo strašno što zbog bolesti, a pogotovo zbog lijekova. Potrebno mi je da dugo spavam. U to sam doba išao spavati već u pola devet navečer, jer sam bio potpuno iscrpljen. Probudio bih se rano, nekako došao sebi, otišao u školu, tamo me čekao izvor moje tjeskobe."

Sjeo bih u zbornici na svoje mjesto ili šetao gore dolje. Očekujući, tako da kažem, giljotinu. Birao sam svoj dnevnik, otišao u razred. Tamo je bila takva galama, a ja to ne bih mogao smiriti. Nisam mogao natjerati učenike da idu na svoje mjesto, da me slušaju. Dok sam pisao po ploči oni bi me gađali svačim, u nekim školama je bilo i bacanje petardi pod satom. Jednostavno smijali bi mi se bez veze. Kasnije sam saznao da su neki pušili marihuanu i da su se zato smijali. Totalno sam bio izložen zlostavljanju učenika. Bila je to jedna atmosfera bez kontrole zbog koje sam osjećao jako veliku krivnju. Nisam mogao smiriti te učenike i to me mučilo.
Ako bi na satu sjedila pedagoginja ili ravnatelj, sve je bilo u redu, zbog njih su bili mirni, opisao je stanje na njegovim predavanjima. Išao je od škole do škole, iz nekih je sam dobrovoljno otišao. Tako je radio u jednoj seoskoj školi, kaže više nije mogao izdržati, došao je ravnateljici u ured i dao otkaz. Tata je došao po njega autom i govorio mu kako se to ne radi tako, da je mogao otvoriti bolovanje. "Meni je sve to bilo nevažno, ja sam se htio spasiti." Jedini put kada je nakratko prestao piti lijekove, bilo je 2006. prijatelji su mu kroz razgovor natuknuli da je možda nezgodno raditi u školi i biti ovisan o lijekovima. Nagovorili su ga da ih prestane piti. Polako se skidao s lijekova, i doživio je drugu suprotnost. Nije mogao spavati, trajalo je to, kaže, desetak dana, skoro je počeo halucinirati.

"Bilo mi je to jedno od najgorih iskustava, odmah poslije sam nastavio piti iste lijekove koje sam imao od početka. Još sam dva puta završio na psihijatriji, dok sam radio kao profesor. Evidentno je da nisam mogao više raditi s djecom. Nakon toga sam se zaposlio u tvornici boje i lakova. Tamo sam proveo oko pet godina", ispričao je. Radio je u laboratoriju, kemija mu je bila struka, bio je visoko obrazovan kadar. "Da nisam morao komunicirati s drugim ljudima to bi bio jedan prekrasan posao, to je nešto divno. Ljudi nemaju pojma da može jedna mala tvornica u Slavoniji imati iste materijale kao najbolji svjetski proizvođači. Kad vam dođu stranci nude vam najbolje materijale koji tada postoje u svijetu, mene su uglavnom slali na te sastanke, jer sam dobro znao engleski, a i bio sam oduševljen tim materijalima. To je bilo sve super, ali kad je trebalo ići u pogon pa s radnicima raspravljati, pa ići na sastanke i s direktorom raspravljati - to mi je bio problem, počeo sam se s vremenom povlačiti", prepričava Gabrijel.

Ispričao je kako je izbjegavao problem, cijeli dan sjedio za kompjuterom surfao vijesti po internetu ili se skrivao. Kaže došlo je vrijeme da ode i s tog radnog mjesta na kojem je proveo više od četiri godine. Posljednji put završio je na psihijatriji 2012. i to nakon što se ozlijedio po četvrti put i to u tvornici. Tada je već imao i drugu psihijatricu s manje pacijenata, a više vremena, a kako kaže dobio je novu terapiju lijekova koji su postali sve bolji, uvedeni su takozvani pametni lijekovi.

Koja tvoja stopa nosi ime doma?
Imam veliku knjigu zemljovida
Na kojima pratim tvoje korake
I pitam se čemu ostavljaš tragove
Među lavežom bez ograde
Samo mi nemoj reći
Kako misliš da nitko nema zube
Jer ti nisam pokazao svoje
Upravo sam otkrio svoju ljubav u tvojoj drskosti
Možeš lutati
Možeš otići i nestati
Možeš živjeti posvuda
Ali…
Nije li ovo tvoj dom?
Sjeme je spušteno ovdje
U zemlju na kojoj ja počivam
(Pjesma Gabrijela Barišića)

Nakon četvrte hospitalizacije liječnice su se zauzele za to da ode u invalidnu mirovinu. "Psihijatrica me još i ranije pitala što bih ja radio u životu, da mogu raditi što želim. Pitao sam je kako to misli? - Pa da imate čarobni štapić, odgovorila mi je. Ja sam na to rekao da bih vjerojatno pisao. Cijeli se život bavim pisanjem od svoje 15. godine. Ona me tada poticala na pisanje. Nakon što sam otišao u mirovinu dosta me zaposlila, objavljivao sam u lokalnim novinama. Učlanio sam se u Udrugu Vrapčići, koju vodi moja psihijatrica. Tu sam bio dosta aktivan, postavili smo predstavu "Zavirite u moj film“. Udruga mi je bitna. Mi članovi, imamo psihotične poremećaje, ima tu shizofrenije, depresije, bipolarnih poremećaja, mi smo se tu regrutirali sa psihijatrije u udrugu. Glavna funkcija je da se članovi udruge što manje vraćaju na odjel. To je postignuto, to je pun pogodak.", objašnjava Gabrijel.

I danas odlazi jednom tjedno na sastanke, kaže prije je išao i češće. Bitno mu je da je pod stalnim nadzorom struke, a to kroz udrugu dobiva, na potpuno ležeran i ugodan način. Cijelo vrijeme aktivno piše, izdao je dvije zbirke poezije, piše i prozu, upravo je završio roman. Javlja se na natječaje na kojima je i uspješan. Većina dana mu se vrti oko pisanja, traženje natječaja iz književnosti i na čitanje.

"Uglavnom pišem, to se danas zove literarna fikcija ili transrealizam. To je nešto poput Fantasyja, ali pišem i realistične priče, ako mi treba za natjecanje. Mogu napisati po potrebi, nije da mi je uvijek potrebna inspiracija, mogu i kako sam stariji i vještiji, sve bolje napisati po potrebi priču", objasnio je. Njemu se stanje generalno poboljšalo 2012. kada se poklopilo više stvari, otišao je u mirovinu, dobio je novu terapiju pametnim lijekovima, promijenio je psihijatricu kod koje je mogao češće na kontrole, učlanio se u udrugu.

"Ja se osjećam dobro, meni je sad dobro, drago mi je što imam Vrapčiće. U istom kućanstvu s majkom, u blizini nam je i sestra moja, živimo kako se snađemo s malom mirovinom, ali smo živi. I dobro se osjećam, pišem, još ću pisati, vjerojatno će biti još knjiga s vremenom", kazao je Gabrijel. Vjeruje da je to što se konačno bavi poslom koji voli imalo velikog utjecaja u poboljšanje njegova stanja. Već mu se godinama u glavi nisu javljale crne misli.

"Čovjek mora naći načina da ostvari svoje želje, ako radite nešto što ne možete podnijeti u najmanju ruku bit ćete nesretni, a u najveću ruku bit ćete kao ja. Osoba koja se ide ubiti zbog posla. Trebate prvo naći način barem da radite ono što možete podnijeti, da ne kažem odmah ono što želite. Morate raditi nešto što bar možete podnijeti. Ako budete pretjerivali s time da radite stvari na koje vas netko prisiljava, to može loše završiti", poručio je.

Pismo onoj kojoj je moja slika
ostala mutna
Nakon što sam dosadio svim prijateljima,
jedino tebi mogu napisati pismo na svom jeziku,
Ali što napisati u njemu.
Već svi znaju da sam se posrao na svoj život
iako bi mnogi rekli da lažem,
Ali teško mi je u njemu naći izlaza.
Ne želim te pitati za pomoć
jer su mi reakcije već predobro poznate,
Ali budi ti meni onakva kakvim sam se ja
umišljao prema tebi
Svjestan sam tvojeg većeg iskustva
unatoč tome što znam naše godine,
Ali ne znam što uopće tražim od tebe.
U svakom slučaju mislim da si dobila ono
što si tražila.

(Pjesma Gabrijela Barišića)