Dok je Budainka u varoškom ataru bila

Na podnožju Brod. brda vidi se selo Varoš, istočno od Varoša pruža se zidana cesta sve do Broda. Po ovoj cesti prije 40 godina nije bilo nijedne kuće. Tek iza okupacije (Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, 1878.), počele se kuće dizati. Ta cesta zove se Budainka. O njoj pripovijedao je stari starosjedioc Joza Živković iz Varoša ovo: Bio je stranac samoživac imao veliko imanje, zemalja i novaca, i zvao se Budainko. Kako nije nikoga imao ni od roda ni od poroda, ostavio je na čas smrti, gotovi novac crkvi a zemljišta uz današnju cestu darovao seljacima mjesta Varoš i to tako da su to zemljište više stotina jutara u površini, imali svi skupa na jednako uživati. Po ovom narodnom dobrotvoru nazvali su njegovo zemljište „Budainka“ – napisala je učiteljica Anka Simonović o postanku imena i naselja Budainka u Spomenici škole u Brodskom brdu oko 1913. godine.

Je li ovo tek legenda ili je stvarno tako bilo, ne znamo, kao što ne znamo ni kada je to samoživac Budainko darovao svoju zemlju Varošcima, ali to se svakako zbilo prije 1811. godine, jer Plan Broda i okolice iz te godine (rad kartografa J. Brännera, koji se čuva u Ratnom arhivu u Beču), bilježi toponim Budainka s jedne i druge strane puta Brod – D: Ober Warosh (D = Dorf, selo, Gornji Varoš).

Ali, kako to već biva (...) Nesretna nesloga smotala ih (Varošane, pa ih i dan-danas još ima znatan broj smotanih), te su to zemljište parcelirali i med sobom podijelili. Domala došli stranci pa danas prodao svoj dijel jedan, sutra drugi, dok nisu gotovo sve rasprodali. Na tom zemljištu nastanili se najviše Mađari, Ličani, Švabe te i drugi – također piše u Spomenici.

A, u monografiji Varoš, Narodni život i običaji (Zagreb 1919.), učitelj i etnograf Luka Lukić opisujući svoje rodno selo Varoš iz 1898. godine, navodi da je zemlja skupa, čak i čaere- podvodne livade: Jutro čaere ili oranice prodaje se po sto forinti, dok su Budainke nuz zidani drum i po 300 fr. jutro, jer kupuju Švabe, Pemci i Magjari za ausplac.

Evo, još jedna potvrda tko su bili prvi stanovnici Budainke. A, iz ovakvog sastava stanovništva, mnoga su djeca s Budainke pohađala školu mađarskih državnih željeznica na stanici u Brodu (Mađarska škola je otvorena 1894.), jer su time i s naučenim mađarskim jezikom imala veće šanse za zaposlenje u državnim službama, posebno na željeznici. Sve je to bila smišljena politika mađarskih vlasti, a cilj mađarizacija Hrvatske. Tako je bilo do prevrata i narodnog ujedinjenja 1918. godine. Onda je Mađarska škola kao protunarodna dokinuta. Uslijed toga je i oko 15 učitelja s ove škole otišlo u svoj „orszag“ (zemlju), a s njima i dio školske mladeži.

Brodske novine 1920. godine pišu o izgonu stranaca, 188 obitelji koje su kao državljani neprijateljskih država u roku od tri dana morale iz Broda odseliti. Pa su se i „starosjedioci“ Budainke prorijedili, no na Budainku potom doseljava radništvo iz Dalmacije, Hercegovine, Like, Zagorja, Bosne...

Kako je Budainka bila varoška, atar općine Varoš započinjao je već od ćuprije Fricovke na starom koritu Glogovice, jer zapadna granica imovne općine Brod išla je od ušća Mrsunje u Savu, a zatim je slijedila staro korito potoka Glogovice sve do mosta na Podvinjskoj cesti. Kuće između dviju rampi, bosanske i zagrebačke, bile su dio Varoša. Ta blizina Broda, a uz to i željezničke pruge, a još najviše što su stope doprinosa općine Varoš bile manje nego one brodske općine, pogodovalo je u „računu rentabiliteta“ spretnim brodskim špekulantima, koji pred kraj 19. stoljeća na varoškom ataru podižu brojne industrijske pogone. Tri velike pecare alkohola radile su punom parom: Pahanyja, Koopa i Kohna, tu je bio i Koopov mlin, a Josip Hanza podigao je tvornicu cementnih proizvoda...

Ovakav položaj varoškog atara u odnosu na brodski bio je za razvoj grada Broda vrlo nepovoljan i dolazilo je do nesporazuma, pa i sukoba dviju općina. O tome se može pročitati u Jutarnjem listu 1930. godine:

Građani sela Budainke koja pripada općini Varoš, obratili su se svojedobno kotarskom poglavarstvu grada Broda, s molbom za pripajanje općini grada Broda. Budainka gravitira sasvim Brodu, a osim toga većina njenih žitelja uposlena je u Brodu, a i mnogi Brođani imaju svoje posjede u Budainki. Radi takve nezgodne podjele teritorija općine Varoš i općine Brod bio je uvijek sukob s nadležnim vlastima. Građanima Budainke je u interesu da budu pripojeni Brodu, jer mnogi imaju svoje kuće i na brodskoj strani. Kotarsko poglavarstvo upravilo je molbu građana Budainke općini Varoš na rješenje, ali je ona odbila tu molbu. Međutim molitelji se nisu dali smesti, nego su poslali molbu i banskoj upravi u Zagreb koja je odgovorila, da se najprije upita općina u Brodu, da li je voljna primiti Budainku u svoju općinu, pa ako Brod pristane, onda se ima provesti u Budainki plebiscit. Kako smo obavješteni većina brodskog zastupstva je za pripajanje i ta će stvar doći na sjednicu gradskog zastupstva još ovog mjeseca. Prema tome će sigurno do plebiscita doći u srpnju. Grad Brod bi time mnogo dobio, jer bi mu se teritorij za daljnji razvitak povećao, a građani kraj toga ne bi imali sukoba sa vlastima, kao što je to do sada bilo.

Do plebiscita (danas bismo rekli referenduma) nije došlo, razlog ne znamo, ali ta je tema par godina kasnije opet bila vrlo aktualna.

A, naselje Budainka brzo se razvijalo i dobro napredovalo (1910. godine Budainka je imala 451. stanovnika, a 1931. godine već duplo više, 976), pa je i školu dobilo. Građevinska dozvola za školu izdana je 1930., a te godine su položeni i temelji. O otvorenju škole zapisano je u Kronici župe Slavonski Brod: U nedjelju, dne 18. listopada 1931. godine blagoslovio je brodski župnik Dominko Šarčević novu školu, koja je sagrađena kao jednokatnica, na Budainki. Poslije blagoslova i govora župnikova bio je svečani banket za uzvanike, koji je priredila varoška općina.

Dvije godine ranije, 1. lipnja 1929. osnovano je i sportsko društvo „BAŠK“ („Budainski amaterski športski klub). Nogometno igralište su imali preko željezničke pruge, na prostranom varoškom utvaju Jelasu. Kako je istražio Željko Čeglaj, predsjednik BAŠK-a bio je Franjo Baki – bravar, potpredsjednik Stjepan Nemet – brijač, tajnik Ivan Rukavina, blagajnik Stjepan Bognar – bravar i članovi: Ferdo Nemet, Josip Sobočan, Antun Kurkutović, Ljudevit Nagy, Josip Čičić, te revizori Pavle Štrumberger, Teobald Herbst i Ferdinand Rac.

Djelovalo je tu i sokolsko društvo i imalo svoj dom – „Sokolanu“ na Pavičića numeru, a katolički „Orlovi“ su išli vježbati u Hrvatski dom – „Orlanu“ u centru Varoša.

U većem članku pod naslovom Uzorno selo u Slavoniji, objavio je Jutarnji list 1932. sve pohvale Brodskom Varošu, selu koje se proteže u duljinu od 3 kilometra kao kažiprst brodski prema Zagrebu. Selu je istočni krak zapravo sastavni dio Broda. Uistinu – ova rastegnutost sela i daje mu ono tipično obilježje ukrštanja grada i sela. Polovica bliže Brodu ima obilježje gradske ulice i obzirom na nošnju stanovnika i gradnju kuća, dok suprotna polovica upravo obrnuto, sačuvala je bogatu narodnu nošnju i hrvatski seljački dom.

Kako piše Jutarnji list, 1933. godine opet je bilo pokušaja dogovora između grada Broda i općine Brodski Varoš, a također i općine Podvinje o ispravljanju međa: Poslije svog pozdrava zamolio je gradski načelnik dr. Dufek gradskog inžinira Sykoru, da prisutne upozna sa sadašnjim medjama odnosnih općina na karti. Ing. Sykora opširno je predočio svim prisutnima kako su se medje općina brodski Varoš i Podvinje duboko usjekle u područje grada Broda tako, da je za grad Brod nastala nemogućnost urbanističkog izgradjivanja na modernim ustanovama gradjevinskog zakona.

Predstavnici Broda u traženju ispravke medja ostali su kod zahtjeva gradske općine da se cijeli zaselak Budainka arondacijom pripoji gradu Brodu, jer njemu u svakom pogledu gravitira. Budući da na taj način nije došlo do sporazuma izmedju spomenutih predstavnika, stavio je kotarski poglavar posredovni predlog, koji je sa cijelim elaboratom predložen banskoj upravi na nadležnost.

I o elektrifikaciji, općina Varoš morala je s brodskom općinom pregovarati, jer električna centrala bila je u Brodu, izvještavao je Jutarnji 1933.

Kako je prije kratkog vremena općina Brodski Varoš uputila molbu brodskoj općini za proširenje električne mreže na njen teritorij, to je zaključeno, da se sa općinom Brodski Varoš povedu pregovori. Brodska je općina voljna provesti električnu mrežu za onaj dio, gdje bi se našli konzumenti, tj do seoske kapele, jer se na tom teritoriju nalazi oko 300 željezničarskih obitelji, a osim toga ima tu i više obrtnih radionica, kojima je elektrika od velike potrebe. U tu svrhu grad Brod bi dao sav električni materijal, a općina Brodski Varoš drvenu građu za stupove i radnu snagu. Ovaj novi dio električne mreže bio bi sigurno jedan od najrentabilnijih zbog velikog broja konzumenata.

A, život na Budainki tekao je tako da su njeni stanovnici tijelom i dušom bili više u gradu Brodu, a administrativno u selu Varošu, s kojim ih gotovo ništa nije vezivalo, ali su se ipak morali povijati varoškim općinskim proglasima, naredbama, uredbama, nametima...

Istom poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine, područje MNO (Mjesni narodni odbor) Budainka priključeno je gradskom NO-u Slavonskog Broda, zabilježio je Brodski list u broju 23 iste godine. Potvrđeno je to ukazom Prezidijuma Sabora NRH od 18. 10. 1948., a na prijedlog Kotarskog NO Slavonskog Broda. I tako, konačno, stanovnici Budainke postadoše pravi građani, pa im se više nitko – kao što je bilo slučajeva ranije – nije mogao posprdnuti da se gospode a nisu Brođani.