Dolazi nam Erdogan Veličanstveni

Zagreb je pod opsadom jer dolazi predsjednik Turske Recep Erdogan. Opet su se agenti SOA-e razmili po stanovima koji su na putu kojim će proći predsjednik Turske da upozore stanare da se ne približavaju prozorima i da spuste rolete i navuku zavjese, opet se užurbano zavaruju šahtovi, a radni narod Zagreba se moli da ranije utekne s posla ne bi li se možda izbjegla gužva tog tmurnog dana koji nastupa poslije ponedjeljka. Tako smo dočekali i Busha, tako smo dočekali i Putina, a evo sada i Erdogana da zatvori taj trijumvirat sila koji se uvijek muva po Balkanu.

Problem je to naš, što mi politiku još uvijek promatramo kao u doba dok se krojila na Berlinskom Kongresu 1878. Jer Balkan je to, zemlja između sila dobra i zla – zemlja koju su pravili i ratnici i pesnici i različiti bogovi, što bi rekao Momčilo Bajagić – Bajaga, Bjelovarac sa stalnom adresom u Beogradu. No ima ipak nešto u tom poimanju Balkana iako odavno nema pruge Berlin – Bagdad i Orient Expressa koji bi prošao kroz Slavonski Brod.

Recep Erdogan – suvereni vladar Turske, moderni je Sulejman Veličanstveni. Na zadnjoj proslavi izborne pobjede izjavio je da je njegova pobjeda i pobjeda Ankare i Damaska, i Istanbula i Sarajeva. Za Erdogana kažu da je čovjek koji započinje novu eru, eru neoosmanizma i nove turske ekspanzije u širem „regionu“ nekadašnjeg moćnog carstva koje se prostiralo na tri kontinenta. Ima tu neke istine, Turska širi svoj utjecaj na svoje nekadašnje provincije. Pogledajte, koliko samo polaznika turskog jezika ima u raznim sarajevskim školama stranih jezika. Jer, nova su vremena. I njemački Drang nach Osten više ne dolazi s Porscheovim motorima u panzerima, nego Volkswagenovim motorima u češkim limuzinama, a tako i Turci znaju – nova osvajanja dolaze ekonomijom, a ne janjičarima. A da je Turska gospodarski div – to se ne može osporiti. Druga je to i najveća vojska u NATO savezu, odmah nakon SAD-a, barem prema broju stajaće vojske. No, ono što je možda bitnije od toga da je Erdogan početak neoosmanizma je to da je Erdogan kraj kemalizma.

Kemal Ataturk, otac moderne turske nacije čije vas lice promatra i dalje sa mnogobrojnih trgova turskih gradova i iz mnogih istanbulskih bircuza dok ispijate Efes pivo tijekom Ramazana. Erdogan je napravio taj zaokret, i svoju bazu ima u tradicionalnom muslimanskom djelu stanovništva, daleko od kozmopolitskog Istanbula i naslijeđa kemalizma. Zato bi Erdogan bio i vladar Turske po mjerilu rahmetli Alije Izetbegovića koji je, navodno, odbio standardni državnički protokol u Ankari po kojem strani državnici prvo posjećuju mauzolej Kemala Ataturka. Izetbegovićev anti-kemalizam nije nikakva nepoznanica, upravo u Islamskoj deklaraciji (političkom pamfletu koji je Izetbegoviću donio godine robije u SFRJ zbog „protu-državne djelatnosti“, inače zanimljivom djelu za shvaćanje političkog habitusa prvog predsjednika predsjedništva BiH) donosi svoju tezu kako je kemalizam Tursku bacio na dno svjetske politike i utjecaja, zanemarujući istrošenost starog i korumpiranog osmanskog feudalnog ustroja. Sam Erdogan se hvalio kako mu je Alija ostavio „Bosnu u amanet“, valjda tako aludirajući na srednjovjekovni testament kraljice Katarine Kosače Kotromanić koja je oporučno zemlju Bosnu ostavila Svetoj Stolici.

Ipak, i neootomanska i anti-kemalistička Turska hrvatski je prijatelj. Sjetite se, kada je umro Franjo Tuđman, sprovod je protekao gotovo bojkotiran od strane stranih državnika, ali bio je tu Sulejman Demirel, prijatelj Hrvatske i prijatelj prvog hrvatskog predsjednika. Doduše, kad je Demirel dolazio u Zagreb, nije bilo sigurnosne paranoje, ali Demirel nije Erdogan i Turska tada nije bila današnja Turska.

Ipak prijatelji se ne ostavljaju i prijateljima se pomaže. Možda i mi budemo od pomoći da se jednog dana na sirijskoj i iračkoj granici zavijori europska zastava i da Schengen dođe na Bliski Istok. Teško, ali nije isključeno. Pogotovo kada je s druge strane Dunava novi ruski car prijatelj komšija. I tako je to kod nas – od kongresa do kongresa. Od Berlina do Brussela, od Moskve do Carigrada.