Nakon 34 godine odlikovanom branitelju stigao nalog za iseljenje- što se dogodilo?

Priča Mile Perkovića nije priča o sukobu, nego o jednom dugom životnom putu koji se nakon 34 godine naglo prekinuo. Ratni dragovoljac, pripadnik Pričuvnog sastava policije, čovjek odlikovan od predsjednika dr. Franje Tuđmana, cijeli je radni vijek proveo u Brodsko-posavskoj županiji kao domar. U službenom stanu živio je više od tri desetljeća, što je za mnoge već samo po sebi životna konstanta.

Sve se promijenilo početkom godine, kada je pokrenut postupak iseljenja. Bez obzira na pravne aspekte, koji su nedvojbeno jasni, ostaje pitanje kako se takva situacija može riješiti na način koji uvažava i zakonske obaveze i ljudski aspekt priče. Perković je prošlog tjedna preselio u podstanarski smještaj na Jelasu, što nam je jučer i osobno potvrdio. U razgovoru je bio miran, ali se osjećala težina promjene. Rekao je da mu je teško prihvatiti da nakon toliko godina više nije u prostoru u kojem je proveo pola života.

Nije ovo priča o tome tko je u pravu, a tko u krivu. Više je to pitanje postoji li, ili je postojalo, neko rješenje između stroge zakonske procedure i ljudske dimenzije. Je li bilo prostora za prijelazno razdoblje? Za alternativni smještaj? Za mogućnost otkupa prostora kojeg je koristio desetljećima? Ne kao kritika, nego kao legitimna pitanja koja se tiču svakog slučaja u kojem se dugogodišnji zaposlenik ili branitelj nalazi pred naglom životnom promjenom.

Perković je u međuvremenu zatražio brisanje iz članstva političke stranke u kojoj je bio aktivan još od 1989. godine. U dopisu navodi da više ne razumije odluke ljudi kojima je godinama vjerovao, ali ističe da to ne mijenja njegov stav prema državi za koju je ratovao.

Kako bismo bolje razumjeli okolnosti i procedure koje su dovele do ovakvog ishoda, 035portal je uputio službeni upit Brodsko-posavskoj županiji. Zanimalo nas je postoje li pravila koja u ovakvim slučajevima predviđaju prijelazno rješenje ili neki oblik pomoći, te što Županija može reći o ovom konkretnom slučaju. Njihov odgovor još čekamo.

Dok ga čekamo, ostaje činjenica da je jedan čovjek, nakon desetljeća rada i života u istom prostoru, odjednom morao krenuti iz početka. I ostaje pitanje koje nije upućeno ni jednoj instituciji posebno, nego svima nama: možemo li pronaći model koji poštuje i zakon i čovjeka?

Jer na kraju, iza procedura, rokova i rješenja, uvijek stoji nečiji život — i nečija priča. A Perkovićeva je jedna od onih koje nas podsjećaju da sustav uvijek može potražiti način da bude i zakonit i human. Ako postoji volja da se rješenje traži.