Brodska novinarka Marija Radošević odlazi u mirovinu

Naša kolegica Marija Radošević, dugogodišnja novinarka Glasa Slavonije, u slavonskobrodskim novinarskim redovima svima poznatija kao Maca, s prvim danom nove 2017. godine odlazi u više nego zasluženu mirovinu. Zaista je Marija ostavila neizbrisiv trag u lokalnom novinarstvu i na medijskoj sceni našega grada i županije, a mnogi su mlađi kolege puno naučili od nje, prije svega o onome što pravo novinarstvo zaista jest i što bi trebalo biti, kako se pravedno boriti za pravu i istinitu informaciju, naučila nas je o kolegijalnosti, ustrajnosti… A, što je njoj to sve značilo, pročitajte u intervjuu u nastavku:

Koliko ste godina proveli u medijima, gdje ste i kada počeli raditi, od koga ste učili zanat?

U Glasu Slavonije sam od 1993. godine kada je u Slavonskom Brodu i otvoreno dopisništvo tih dnevnih novina. Kolegica Višnja Ružojčić i ja smo ga opremile i startale, a tijekom godina kroz redakciju je prošlo dosta mladih pa kasnije i iskusnih novinara, pogotovo kada su dnevno izlazile dvije stranice s vijestima iz Slavonskog Broda i okolice. Prije rata sam u bosanskobrodskom 'Metal emajlu' , tvrtki koja je rada imala oko 600 zaposlenih, informacijama 'punila' i uređivala radničko glasilo. Završila sam Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, a prije novinarskog posla radila sam, na zamjenama, u tri brodske srednje škole.

Koje ste sve teme najčešće pratili, tj. o čemu ste najviše pisali?

U Glasu Slavonije sam od početka pratila crnu kroniku i kulturu, a godinama kasnije, širilo se to i na ostala područja, posebice posljednjih sedam godina kad sam ostala jedina dopisnica Glasa Slavonije iz Brodsko posavske županije. Tada se sve pretvorilo u svakodnevnu jurnjavu koja je podrazumijevala informacije iz svih segmenata života ove sredine, a u dogovoru s urednicima nastojala sam s ostalim kolegama popunjavati ne samo stranice regije nego i novosti, ekonomije, kulture, crne kronike, mozaika, zadnju stranicu.

Ako možete, izdvojite nekoliko najljepših trenutaka koje ćete iz ovog posla pamtiti cijeli život? Koji Vam je događaj koji ste pratili bio najljepši, a koji najteži?

Unatoč svoj težini posla koji radimo, bilo je puno lijepih trenutaka. Naravno da su kvalitetni koncerti, kazališne predstave, izložbe...sami po sebi lijepi događaji, no bilo mi je zadovoljstvo predstavljati uspješne mlade ljude, uspješne, po mojoj procjeni i poštene poduzetnike, događaje i promjene koje su učinile naš grad ljepšim i boljim mjestom za življenje, poput otvaranja bazena, podvožnjaka, uređenja Tvrđave...Na žalost, i teških događaja je bilo puno: nesreća sa stradalim mladim osobama, ubojstava pa čak i višestrukih, a u novije vrijeme traumatično je bilo iskustvo s izbjeglicama u brodskom tranzitnom centru. Pratila sam situaciju svaki dan, a nakon mjesec dana u kamp sam dolazila s grčem u trbuhu. Najviše su me rastužile scene djece, preslatkih klinaca s krupnim crnim očima koji su nas promatrali, mahali novinarima, smiješeći se baš kao da im je sve dobro u životu, a bili su bez odgovarajuće odjeće, obuće, hrane, bez topline doma. Ipak, u svim situacijama tijekom godina, bilo je puno ugodnih trenutaka s kolegama, smijeha koji je vraćao energiju.

Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom i brodskom novinarstvu danas, u odnosu na neko prijašnje vrijeme Vašeg najintenzivnijeg perioda rada?

"Poplava" novih medija, portala, pa i na brodskom području, kao i u drugim sredinama nametnula je novi način rada. Umjesto temeljnog novinarskog pravila da vijest mora biti pravodobna, objektivna i istinita nametnulo se pravilo 'natjecanja' tko će prvi objaviti neki događaj pa se nerijetko potkradaju greške, neprovjerene (netočne) informacije, što srozava dignitet profesije. No, to je (valjda) neminovnost suvremenog doba, "danak" tehnologiji, ubrzanom življenju.

Što biste u medijima promijenili, da možete?

Da mogu, usporila bih tempo, omogućila novinarima da se educiraju, dala im veće plaće i beneficirani radni staž, .a od mladih kolega bih zahtijevala drugačiji odnos prema poslu, s više zanimanja, entuzijazma, samoprijegora.

Tko Vam je bio uzor od starijih kolega?

Ako govorimo o brodskoj sredini, cijenim način pisanja Stribora Uzelca Schwendemanna, a kvalitetno je to radio i, na žalost pokojni, Miroslav Jurić

Vaš odlazak u mirovinu ne znači i prestanak bavljenja novinarstvom? Kakvi su Vam planovi?

Najprije odmor, druženje s meni najdražim osobama na svijetu, mojim unucima s kojima želim provoditi puno više vremena, a također želim se nakon nekoliko godina prinudne apstinencije pomalo vratiti planinarenju i druženju s dragim ljudima. Ponešto ću još vjerojatno i raditi u novinarskom poslu, prije svega zbog visine mirovine nedostojne čovjeka i vremena u kojem živimo.

Što biste poručili tj. savjetovali mlađim kolegama?

Neka vole posao koji rade, neka se educiraju, neka ne zaborave na kolegijalnost, neka nađu vremena za kavicu, druženje i smijeh jer to "puni baterije", ali i poručujem im i da se bore kod poslodavca za svoja prava.

Što biste sebi i drugima posebno poželjeli u novoj godini?

Prije svega zdravlje, posao onima koji ga traže, više radosti i osmijeha na licima, ljubavi i zadovoljstva u malim stvarima.

Draga kolegice Maco, želimo Vam od srca svako dobro i ugodnu mirovinu i hvala Vam za ovaj razgovor.

Razgovarao: Ivica Vlašić