Hrvatska 2025., Medari 1995. – selo koje i 30 godina nakon rata izgleda kao da rat još uvijek traje

MEDARI / OPĆINA DRAGALIĆ – Trideset godina od završetka Domovinskog rata, selo Medari izgleda kao da rat nikada nije završio. Fasade išarane spornim grafitima, zidovi prošarani rupama od gelera, kuće s urušenim krovovima i dvorišta obrasla korovom – prizori su koji bi poslužili kao filmska kulisa za ratnu dramu. No ono što bi za kamere bio scenografski jackpot, za preostale mještane je – živa stvarnost.

Medari su se našli u fokusu javnosti u travnju 1995., kada su u vojno-redarstvenoj akciji hrvatskih snaga ubijeni civili srpske nacionalnosti – događaj koji i danas ostaje predmet različitih tumačenja, političkih sukoba i sudskih procesa. Selo je tada bilo gotovo u potpunosti uništeno, a povratak i obnova – barem na papiru – omogućeni su svima. No u stvarnosti, mnogi su ostali u Srbiji, a oni koji su se vratili ili nikada otišli sada su okruženi sablasnim ostacima zaboravljene i neodgovorene prošlosti.

Mjesto u kojem vrijeme stoji – i smrdi

Danas su Medari selo duhova, što. Mještani žive okruženi ruševinama, zaraslim parcelama, smećem, ambrozijom, štakorima, zmijama i sve jačim osjećajem napuštenosti, što možete vidjeti u priloženom  VIDEU.

– Naša svakodnevica su zmije pod prozorom, štakori u šupi i grafiti koji vrijeđaju i naše oči i zdrav razum, kaže jedna mještanka. – Ne tražimo čuda. Samo da možemo normalno disati i pustiti dijete da vozi bicikl kroz selo bez da strahujemo hoće li pasti na geler ili kraj zmije.

Mjesto izgleda kao da ga je rat sinoć napustio – nijedna strukturalno oštećena kuća nije uklonjena, dvorišta su zapuštena, pokoji krov se urušava, a mnoge kuće su bez stakla, vrata i nadzora. Neke su čak i skloništa beskućnicima i divljim životinjama.

Na početku sela zjapi i ruševina pravoslavne crkve, koja je preživjela rat – ali ne i zaborav. SPC-u je upućeno pitanje kada planira obnovu tog sakralnog objekta, no odgovor nikada nije stigao.

Tko je odgovoran? Svi – i nitko

Redakcija 035portala zatražila je očitovanja od Općine Dragalić, Brodsko-posavske županije i Ministarstva prostornog uređenja, želeći saznati postoji li rješenje i politička volja da se Medari napokon pokrenu. Odgovori, iako opširni, pokazuju kako sustav savršeno zna objasniti zašto ništa ne može učiniti.

Brodsko-posavska županija: „To je stvar Općine“

Županija ističe da su uređenje naselja, stanovanje i prostorno planiranje u isključivoj nadležnosti općina i gradova. Ako se radi o privatnoj imovini, Županija nema pravo intervenirati, osim savjetodavno.

Navode kako je Općina Dragalić dio razvojno potpomognutih područja te da je unutar županijske strategije prepoznat kao prostor s prirodnim resursima i potencijalima, ali i sa značajnim demografskim, obrazovnim i gospodarskim ograničenjima.

U 2024. Županija je, kažu, podržala niz manjih projekata iz Dragalića, uključujući dogradnju škole i sportsku dvoranu. Međutim, za sanaciju privatnih ruševina u Medarima – nema zakonskih ovlasti niti operativnih alata.

Ministarstvo prostornog uređenja: „Naredbe može dati samo komunalni redar“

Prema Zakonu o građevinskoj inspekciji, Ministarstvo navodi da lokalni komunalni redar ima zakonsko pravo i obvezu naložiti uklanjanje ruševina ako su objekti neupotrebljivi više od pet godina.

Drugim riječima – država ne intervenira, već sve počinje i završava na razini Općine.

Kad je riječ o napuštenim parcelama i kućama čiji su vlasnici nepoznati ili žive u inozemstvu, Ministarstvo priznaje da se postupci identifikacije i prisilnog preuzimanja imovine rijetko provode, jer su zakonski i administrativno izrazito složeni.

Općina Dragalić: „Svjesni smo problema, ali zakonski nemoćni“

U svom službenom odgovoru, Općina navodi da su kontaktirali vlasnike ruševina više puta, većinom putem preporučenih pisama, no velik broj njih ne živi u Hrvatskoj, adrese su nepoznate, a povratne reakcije gotovo nepostojeće.

Za neke objekte su, tvrde, pokrenuti inspekcijski i upravni postupci, ali zbog prirode privatnog vlasništva, nadležnosti su ograničene, a izvršenje sporo i opterećeno pravnim preprekama.

Na upit o suradnji s Veterinarskom inspekcijom i Zavodom za javno zdravstvo, potvrđuju da nadležna tijela znaju za problem štetnika, ali da rješenje ovisi o uklanjanju samih objekata – što nije u nadležnosti sanitarnih službi.

O mogućnosti eksproprijacije Općina kaže da ne postoje realni zakonski uvjeti za to, osim u iznimnim slučajevima gdje se dokazuje izravan javni interes.

Mještani: „Nama ne treba zakon, nama treba država“

Dok županije izrađuju strategije, općine pišu dopise, a ministarstva se pozivaju na zakone, ljudi u Medarima svakodnevno žive u uvjetima koje bi svatko drugi u Hrvatskoj smatrao nedostojnima. Okruženi neodržavanim parcelama, bore se s ambrozijom koja im uzrokuje alergije, a iz dvorišta i ruševnih kuća prijete im štakori i zmije. Nakupljeno smeće ne samo da stvara neugodan prizor i miris, nego i opasnost od požara i širenja zaraza. Posebno su pogođeni stariji stanovnici, koji u svojoj svakodnevici često nemaju ni osnovnu pomoć, a sveprisutna zapuštenost dodatno pojačava osjećaj izolacije i bespomoćnosti. Njihove nekretnine, ionako smještene u selu koje izgleda kao da je rat tek jučer završio, gube na vrijednosti, jer se nitko ne želi doseliti u sredinu obilježenu ruševinama, grafitima i potpunim izostankom sustavne brige.

Jedna starija mještanka rekla nam je:

– Mi smo ovdje ostali, nismo ni bježali ni rušili. A sad živimo u okruženju koje podsjeća da pravda za nas nikad nije došla. Ako država ne zna što da napravi – neka dođe pa da joj mi pokažemo.

Apel s ruba zaborava

Medari su ogledni primjer što se događa kad ruralna zajednica ostane izvan fokusa politike, strategije i operativne odgovornosti. Selo u kojem rat nije završio, nego je mutirao u birokratsku agoniju.

Ako se ne donesu hrabre političke odluke, ako se ne omogući lokalnim vlastima da djeluju efikasnije, ako se privatna imovina nastavi tretirati kao sveta krava bez obzira na zapuštenost – sela poput Medara neće trebati rat da bi nestala.

Nestat će jer ih je država pustila da istrunu.