Dan neovisnosti stigao u Slavonski Brod

Danas je Dan neovisnosti Republike Hrvatske. Kako i u cijeloj Hrvatskoj, tako je stigao i u Slavonski Brod. Iako je većini sve ovo metafora na film „Dan nezavisnosti“ u kojemu se svijet bori sa vanzemaljcima, u našem gradu nije riječ o tome. Doduše riječ je o borbi, ali s nama samima. Zna li tko uopće da je danas praznik i ako zna, zna li koji je praznik a da nije „neki praznik“? No međutim prije nego potražimo odgovor u vama i nama samima krenimo ispočetka. Nećemo dugo.

Prije 25 godine sjedeći u fotelji i gledajući prvi tv u boji koji je ušao u dnevni boravak ( nije imao daljinski ) i čekajući dnevnik u zamračenoj ulici, okupila se cijela familija. Istina. Situacija je bila dramatična. Napetost se mogla rezati u zraku. Rat je već uveliko uzeo maha. Dan prije je raketiran i Zagreb, po Brodu su se pojavili punktovi sa vrećama napunjenim pijeskom, prolazili su ulicama kamioni sa braniteljima u riflama i patikama koji su šuteći i odlazeći u nepoznatom smjeru nam samo mahnuli sa dva prsta u zraku, ulična rasvjeta je bila ugašena, prozori su morali biti zamračeni, uveden je policijski sat i grad je kao beba morao ići spavati poslije dnevnika. Rat je duboko zašao u naše živote.

Gledajući sjednicu Sabora u podrumu Ine tu noć na dnevniku i odluku kako Hrvatska neće biti sigurno niti najkrnjiji sastavni dio Jugoslavije, u dnevnoj sobi je zavladao ponos, ali i strah. Jer ruku na srce ono što je krenilo prema nama ne ostavlja čovjeka ravnodušnim, već ga čak naprotiv učini napetijim. Kako kad polijeće avion, pa se sa dvije ruke čvrsto uhvatiš za sjedalo.

Hrvatska je službeno odlučila krenuti svojim putem, dani su odmicali i uvlačili nas u sve teže i teže razdoblje. Uzbune, poginuli sugrađani u sve većem broju koje su vraćali u Brod i vijesti s ratišta koje su pogoršavale našu budućnost su stvarno davale zabrinjavajuću sliku.

Ali nekako nismo se predali u sebi. Niti svi oni koji su odlučili životom stati ispred cijevi te moćne armade zvana „JNA“, niti mi građani koji smo svakim danom sve više i više voljeli i vjerovali svoju novu domovinu koliko god je postojala opasnost da nam ju uzmu i ne vrate više nikada.

No. Nisu nam je uzeli. Niti iz ruku, niti iz srca. Da. Nisu nam je uzeli niti iz srca, jer kažu da ono što ti je u srcu je naprosto nemoguće da ti netko oduzme.

I onda je rat tekao svojim tokom. Od naših poraza, do naših pobjeda, pa sve do vraćanja Hrvatske u svoje dvorište. Dobili smo što smo htjeli i što smo držali u srcu. Dobili smo Hrvatsku.
Preskočit ćemo sve ono što danas ljude pati. Svu surovost života koja obilježava našu svakodnevnicu za koju upiremo prstom oko sebe i pogledom okrivljujemo sve redom i krive i nekrive.

Tako fino dok danas na sunčanoj terasi kafića na Korzu sa sunčanim naočalama i Pierre Cardin košuljama sjedimo balavljeći o globalnim zatopljavanjima, rješavajući ekonomske krize i krizu rata u Siriji, ustvari nemamo pojma koji je danas dan. Sva sreća što je subota, pa nitko ni ne osjeća da je praznik, sva sreća što rade i sve trgovine u koje ćemo ići popodne da bi eto kupili omiljeni čipi čips iako smo prijepodne u onom kafiću i u onoj košulji pričali o pravima radnika i radnim vremenima.

Stvarno sva sreća. Inače da je danas npr. utorak, ili srijeda, ili bilo koji drugi radni dan onda bi morali se sramotiti i pričati da je danas „neki praznik“, jer ruku na srce stvarno nemamo blage veze koji je. Ili što je najžalosnije ne želimo niti znati.

Ne znamo samo zato jer posjedujemo tu lažnu osjećajnost, lažni osjećaj za druge a o lažnom osjećaju za pravdu da niti ne govorimo. O zastavama isto da ne govorimo. One nam služe za pijane svadbe i da se kreveljimo s njima po ulicama kada Hrvatska pobjedi Tadžikistan 1:0. Zastava nam tu služi samo kao krpa, jer ne možeš mahati sa zrakom, pogotovo ako su svatovi i ako si pijan. No. Kada bi stavio zastavu na svoj prozor i odao počast onome koji je poginuo da bi ti danas imao izbor kreveljiti se ili ne, vjerovati ili ne, voljeti ili ne, onda bi nastao problem. Jer samo zbog toga što imaš opravdanje kako ne želiš ti stavljati zastavu za „lopovsku državu“. I to je to. To si ti, to ste vi, to smo u globalu svi mi. Ne vjerujete ? Pogledajte na prozor, razmislite kako ste danas proveli prijepodne i razmislite jeste li išli u trgovinu ili hoćete li ići. Odgovor vam se nameće u startu.

Negdje na sredini ove priče je već rečeno. Kažu da ono što ti je u srcu je naprosto nemoguće da ti netko oduzme. To je istina. Jer nama ne treba taj netko, dovoljno smo sposobni da sebi sami iz svojih srca oduzmemo sve što smo voljeli, što volimo i što ćemo tek zavoljeti

Sretan nam Dan neovisnosti.