Gordana Mišković: Hoću i vjerujem, da ja to mogu!

 Što kada je invaliditet dio života? Prepreke u životu, bile one arhitektonske ili društvene neizbježne su ! Suradnja, uključivanje, poticanje, poboljšanje kvalitete života osobe s invaliditetom i naša je misija. Moramo pratiti i upozoravati na probleme, osoba s invaliditetom u našoj lokalnoj, ali i na globalnoj razini. Donosimo vam jednu priču, naše poznate Brođanke, Gordane Mišković – Goge, predsjednice Udruge osoba s invaliditetom Loco Moto, Slavonski Brod. Goga najbolje zna odgovore na pitanje, koji su problemi s kojima se osobe s invaliditetom susreću ? Kako se nosi sa svakodnevnim životom i koji su problemi s kojima se do sada susretala u životu?

- Nastradala sam s nepune dvije godine, u nekoj vrsti prometne nesreće. Uglavnom, tada mi je povrijeđena kralježična moždina. Nakon nesreće prvih par godina života bila sam potpuno nepokretna. U šestoj godini života, počela sam se polako dizati i puzati, međutim do tada je došlo do velike deformacije kralježnice. Dobila sam ortozu i štake pomoću kojih sam napravila prve korake, te sam se do prije par godina jako dobro kretala. Uz svoj invaliditet, snalazila sam se u životu, te sam u osnovnu školu krenula redovno. Za mene je to bio jedan sretni splet okolnosti, jer sam živjela u susjedstvu škole. Tada se nije puno znalo o problemima i odnosu prema djeci s teškoćama u razvoju. Pamtim da su nastavnici bili zbunjeni, ali dobrodušni i otvoreni za učenje. Pod velikim odmorom nisam izlazila, zbog straha da me netko nenamjerno ne bi gurnuo. Poslije osnovne škole prošla sam brojne operacije i hospitalizacije, koje mi nažalost nisu pomogle.

Kako pamtite srednjoškolsko razdoblje?
- Srednja škola, bila je sasvim nešto drugo, razmišljala sam da upišem srednju školu u Centru Dubrava u Zagrebu, to je srednja škola za mlade s invaliditetom. Ipak sam se predomislila, jer su u toj školi bili strukovni zanati, a ja sam željela ići u Gimnaziju u Slavonskom Brodu. U Gimnaziji sam imala veliku podršku i profesora i razrednih kolega te ostalih učenika. Zajedno smo učili kako međusobno komunicirati, te su oni učili kako mi mogu pomoći. Jedna od olakotnih okolnosi je bila ta da živim u centru grada. Svi sadržaji, koji su mi trebali u toj dobi, izlasci u grad, kazalište, kafići bili su mi „na dohvat ruke“. Prijatelji su mi bili blizu, oni su mi dolazili, pa smo išli zajedno u grad. U tom periodu sam se psihički opustila, jer sam bila uključena u kompletan društveni život kao i moji prijatelji. Maturirala sam sa svojom generacijom i to mi je jedno od najljepših perioda života.

Kakav Vam je plan bio, poslije srednje škole?
- Moj razred, uglavnom pripremao se za fakultet i ja sam kao i oni željela studirati. Odgajana sam u obitelji, koja nije pravila neke velike razlike, između mene i moje dvije sestre. Za mene su planirali budućnost kao i za moje dvije sestre, nisu pravili razlike među nama. Razmišljali su ako će one ići na fakultet, onda ću ići i ja. Odrastala sam s takvim stavom, da sve što mogu moje sestre, mogu i ja. Trudila sam se da sve stvari dostignem, ako moja sestra ima društvo, moram ga imati i ja, ako moja sestra ili moje prijateljice imaju dečka, zašto ga ne bi mogla imati i ja ?! Kada mi se netko od dečki sviđao, to nisam skrivala, bila sam otvorena, iako sam bila svjesna da prvo što drugi kod mene vide je invaliditet i moje štake. Znala sam da će ta stvar kod dečki biti velika prepreka, za uspostavljanje nekoga odnosa, ali sam bila uvjerena i vjerovala sam, da će naići netko kome to neće biti prepreka. Imam i iskustvo da mi je jedan dečko u povjerenju rekao, da nema hrabrosti biti u vezi s djevojkom s invaliditetom.
Nakon mature upisala sam fakultet, studirala sam sociologiju i željela sam se time baviti, te dati svoj doprinos društvenim kretanjima. To me kasnije opredijelilo za moj aktivizam u pokretu osoba s invaliditetom. Na fakultetu sam upoznala i svog budućeg supruga. U početku je to krenulo kao mala zabava, bez nekih velikih planova jer smo tada još oboje studirali. Nakon toga, ostala sam trudna i suprug je bio odlučan da zasnujemo obitelj, da imamo dijete. Moji roditelji u zasnivanju obitelji pružili su mi ogromnu podršku i bili mi od velike pomoći, jer sama ne bi mogla uspjeti. U početku suprug je imao velikih problema sa svojom obitelji,zbog činjenice da je s njim ostala trudna osoba s invaliditetom. Nakon nekog vremena, obitelj moga supruga prihvatila me i to smatram svojom najvećom pobjedom. Uspjela sam ih uvjeriti da su odnosi među ljudima, važniji od izgleda ili stanja u kojemu se osoba nalazi. Muževa obitelj me prihvatila i mislim da sam razbila veliku predrasudu da danas posebno moja svekrva drugačije gleda na osobe s invaliditetom, posebno žene.

Nakon zasnivanja obitelji i fakulteta, gdje ste se zaposlili i koliko dugo vodite Udrugu Loco Moto?
- Zaposlila sam se i dvadeset godina radila u državnom poduzeću, nakon reorganizacije poduzeća, ja i mojih tisuću kolega, dobili smo otkaze kao tehnološki višak. Taj događaj mi je jako teško pao, ali nakon toga počela sam aktivno raditi u Udruzi osoba s invaliditetom Loco Moto i tu sam se „pronašla“ i „dala“ maksimalno sebe.
Udrugu osoba s invaliditetom Loco Moto vodim već dvadeset i pet godina i posebno naglasak stavljam na položaj žena s invaliditetom. To mi je misija i želim da one same upravljaju svojim životom, te sve što si „zacrtaju“ to i ostvare. Podržavam osobe s invaliditetom i dajem im potporu, ali sami moraju otkriti i pronaći svoju snagu, te otkriti svoje sposobnosti. Mislim da sam u 25 godina dala veliki doprinos zajednici u kojoj živim, a da pri tome nisam zapostavila svoju obitelj. Danas je moj sin odrastao, ima svoju obitelj i posao, jako sam ponosna na njega kao majka i danas zaista uživam u ulozi bake, uskoro već i po drugi put. Već do sada moj život je ispunjen, ali želim još puno toga u životu i znam da nisam uspjela sve što sam željela, ali neke stvari ne možemo kontrolirati. Događale su se stvari, koje su me sputavale, u mojim ambicijama kao i većinu u našoj zemlji, konkretno otkaz na poslu. Ali bez obzira na sve vjerujte u svoj cilj, nemojte odustati, jer uvijek će se „otvoriti“ druga vrata i doći ćete do ostvarenja svojih snova, poručuje Gordana Mišković, predsjednica Udruge osoba s invaliditetom Loco Moto iz Slavonskog Broda.