Virtuoz u obradi metala

Za razliku od proslavljenog sina grada Broda, povjesničara, svećenika i prvog rektora Sveučilišta u Zagrebu Matije Mesića, o njegovom tri godine mlađem bratu Antunu Mesiću jako se malo zna, a u Brodu gotovo ništa. Njega u Brodu nitko nikada i ne spominje. No, i on je stvarao i ostavio iza sebe djela vrijedna divljenja, te se i njime možemo i te kako ponositi. Naime, bio je vještak i virtuoz u obradi metala.

Antun je rođen u Brodu na Savi 1829. godine. Zanatlija, opančar, Nikola Mesić, otac Matije i Antuna, doselio je u Brod iz Like i nastanio se pri kraju Rasolskog sokaka, koji će kasnije (1886.), u čast njegovog sina Matije, dobiti ime Ulica Matije Mesića. Nikolina supruga, majka Matije i Antuna, bila je rođena Brođanka.

Skromna, priprosta kućica na današnjem broju 47, tipična brodska drvenjara zabatom okrenuta ulici, bila je dom Mesićevih. Ta je kuća srušena 1885. godine i na njenom mjestu podignuta je zidanica s dva prozora, a početkom 20. stoljeća nadozidana je od ulice još jedna soba, fronta kuće je dobila ukrasne secesijske elemente na fasadi i na njoj je danas spomen-ploča Matiji Mesiću. U kući je stanovala daljnja Mesićeva nećakinja, gospođa Marijana Mesić-Sonnabend, udova tragično stradalog gimnazijskog profesora Aleksandra Sonnabenda. Umrla je 1985. u starosti od 87 godina.

Opančar Nikola Mesić imao je mnogo djece te nije bio u mogućnosti poslati darovitog učenika Matiju na više škole. Ipak, pohađao je požešku gimnaziju, iz koje ga je stariji brat Josip ispisao 1836. i odveo u Zagreb, gdje mu je u školovanju pomogao ujak, zagrebački kanonik Stjepan Ilijašević (istaknuti ilirac, hrvatski pedagog i pjesnik, Oriovac, 1. I. 1814. – Varaždin, 3. I. 1903.), koji ga je primio u kanoničku kuriju i poslao na daljnje školovanje. Vjerojatno je ujak Ilijašević, ili možda brat Matija (od 1853. profesor povijesti i zemljopisa na zagrebačkoj gimnaziji), pomogao i Antunu, koji uči kovačko-bravarski zanat i u Zagrebu postaje vodeći umjetnički bravar. Taj primat održao je dugo vremena.

Godine 1880. Zagreb je zadesio veliki zemljotres u kojemu je posebno teško stradala i prvostolnica, Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava. Više put su staru katedralu poharali požari, ali je u ovome potresu bio njen definitivni kraj, te je zaključeno da joj je statika toliko narušena da ju je bolje srušiti i podići novu građevinu na njezinom mjestu.

Nacrti za novu katedralu naručeni su u Beču od vodećeg arhitekta za neogotiku, nadgraditelja baruna Friedricha von Schmidta, koji je od 1870. već radio na đakovačkoj katedrali, nakon smrti sačinitelja nacrta Karla Rȍsnera. Schmidt je u Zagreb poslao svog mladog asistenta, arhitekta Hermana Bolléa, koji je od 1880. do 1906. kao graditelj i voditelj poslova obnove podigao velebnu neogotičku trobrodnu novu katedralnu crkvu s dva vitka, čipkasta zvonika visoka preko sto metara.

Bollé se i trajno nastanio u Zagrebu te postao zastupnik i voditelj svih Schmidtovih gradnji u Hrvatskoj. Radio je na dovršenju đakovačke katedrale, izradi projekata palače Akademije znanosti u Zagrebu, restauraciji zagrebačke katedrale i restauraciji župne crkve sv. Marka…

Zbog dugotrajne obnove katedrale, zapravo njene potpuno nove izgradnje, trebalo je angažirati jako mnogo obrtnika svih struka, te je Bollé okupio cijeli tim kvalificiranih visokostručnih zagrebačkih majstora,uključivši ih u „katedralnu radionicu“. Među njima je bio i naš Antun Mesić. U to su vrijeme slične radionice osnivane po cijeloj Europi uz katedrale koje su se dovršavale ili samo rekonstruirale. Uzor je bila katedralna radionica u njemačkom Kȍlnu. Kako bi bili autentični, u tim radionicama primjenjuju srednjovjekovne načine gradnje, suprotstavljajući se suvremenoj industrijskoj proizvodnji i obradi građevinskog materijala.

No, Bollé se u Zagrebu pobrinuo i za školovanje novih generacija obrtnika, jer shvatio je da bez njih poslove na katedrali neće moći izvesti. U čitavoj Hrvatskoj tada nije bilo potrebnih kvalificiranih majstora koji bi se mogli prihvatiti tog odgovornog i velikog zadatka. Stoga, s Izidorom Kršnjavim (prvim hrvatskim povjesničarom umjetnosti, slikarom, političarom, predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu, da ne kažemo ministrom obrazovanja) osniva Obrtnu školu. Naredbom Odjela za bogoštovlje i nastavu, ta škola je utemeljena 9. listopada 1882. Važan poticaj njezinom osnivanju bio je hrvatski nastup na izložbi u Trstu iste godine, na kojemu je prvi put predstavljen publici veliki napredak umjetničkog obrta kod nas nakon Bolléova doseljenja u Hrvatsku. Školska obuka na Obrtnoj školi je započela 17. studenoga 1882. u jednoj privatnoj kući na Dolcu. Kršnjavi i Bollé zajednički su osmislili program školovanja: Kršnjavi je izradio osnovu za teorijsku nastavu, a Bollé osnovu za crtanje i praktični rad, kao i nacrte potrebne pri početnoj obuci. Kao nastavnici na školi su angažirani ključni Bolléovi obrtnici, članovi katedralne radionice, te drugi ugledni obrtnici i umjetnici: slikar Josip Bauer, arhitekt Hektor pl. Eckhel, klesar Ignjat Franz, bravar Antun Mesić, stolari Friedrich Häcker i Ivan Budicki i drugi.

Većina članova katedralne radionice postali su tako strukovni nastavnici na Obrtnoj školi. Odreda se radilo o mlađim ljudima, jedino je bravar Antun Mesić, prvi učitelj u bravarstvu i kovačtvu, već bio u godinama, ali taj „sjedoglavi starac“ koji mladenačkim žarom po nakovalu prikuckuje i mladim naučnicima kazuje, kako se usijano gvožđe kuje, pa je čovjek s mjesta zavolio i školu i sve te ljude, koji tako oduševljeno u njoj rade.

Obrtna škola je imala ogroman uspjeh u unaprjeđenju umjetničkog obrta u Hrvatskoj. Nakon završene prve godine školovanja priređena je Izložba radnjah obrtne škole, izložba učeničkih radova koji su oduševili publiku. Škola je počela stjecati ugled, što se odrazilo i na broju učenika. Tako je u prvom naraštaju u školu bilo upisano 23, a već u drugom 48 učenika. Prvi učenici izašli su iz škole 1886., a među njima bilo je sedam bravara, četiri klesara, sedam stolara i dva kipara. Svi oni uključit će se katedralnu radionicu i dati svoj doprinos izgradnji katedrale, kao i ostalim Bolléovim projektima.

Bravarski vještak Antun Mesić bio je jedan od najbližih Bolléovih suradnika. Njegova virtuoznost u obradi metala neće imati premca. Bollé i Mesić su se u radu nadopunjavali. Što je Bollé zamislio i izradio nacrte, Mesić je u metalu spretno ostvario. Bio je od onih, što se kaže, što oči vide, to ruke stvore. I, upravo zahvaljujući Bolléovoj crtačkoj virtuoznosti i Mesićevim nenadmašnim kovačkim vještinama, umjetnička bravarija u Hrvatskoj doživjet će tada nevjerojatno brz uzlet. Godine 1884. Mesić je zajedno s Kršnjavim i Bolléom odlikovan zlatnim krstom za zasluge u osnivanju i velikom uspjehu Obrtne škole.

Ali suradnja Hermana Bolléa, koji je uime nadgraditelja Schmidta od 1876. godine bio i nadglednik radova na đakovačkoj katedrali, s bravarskim vještakom Antunom Mesićem datira već iz toga vremena. Milko Cepelić u knjizi „Stolna crkva djakovačka“ (Đakovo, 1915.) piše: Bravarske pako radnje (mimo pletiva na predikalnici) kao brave, okove, pletiva (Gittere) itd. radio je bravarski majstor i tada učitelj na obrtnoj školi u Zagrebu Brodjanin Antun Mesić prema nacrtima Hermana Bollea.

U opisima đakovačke katedrale Dragan Damjanović od djela Antuna Mesića navodi neke manje radove, kao što su ograda za stubište u sakristiji, pa ograda između stupova na vrhu stubišta ispred i s bočne strane katedrale, kapija između biskupskog dvora i crkve, bravarske radove na ormarima za bogoslužne predmete u sakristiji, metalne škropionice postavljene na ulaz u sakristiju...

Istovremeno s radom na zagrebačkoj katedrali Bollé je izradio nacrte za grkokatoličku crkvu Svetih Ćirila i Metoda na Gornjem gradu u Zagrebu. Projektirana u stilu neobizantskog historicizma, ova je crkva građena od 1883. do 1886. godine. I u ovome projektu bio je angažiran Antun Mesić iskovavši po Bolléovim nacrtima za crkvu veliki luster od kovanog željeza ukrašen staklenim kuglama. Uz to, Mesić je radio i željezne ukrase carskih i đakonskih vrata ikonostasa. Bolléov i Mesićev velebni pozlaćeni luster prikazan je potom na Tisućljetnoj izložbi 1896. godine u Budimpešti.

Kao vrhunac bravarskog umijeća Antuna Mesića ističe se ikonostas bogatog ornamenta zagrebačke pravoslavne parohijske crkve Preobraženja Gospodnjega, za kojega je Bollé također izradio projekt, a postavljen je 1883./1884., prilikom temeljite obnove crkve. Taj jedinstveni i jedan od najljepših ikonostasa u grčko-istočnim crkvama, izrađen je od kovanog željeza, što je posve neuobičajeno, jer ikonostasi su dotad isključivo rađeni od drva, a u rijetkim slučajevima i od mramora. Ovo Bolléovo i Mesićevo raskošno remek-djelo s gotovo filigranski iskovanom biljnom i stiliziranom ornamentikom, k tome je još pozlaćeno i u okvirima od željeza ukrašeno staklenim polukuglama od bijelog i obojenog katedralnog stakla koje se doima poput dragog kamenja. Ikone na ikonostasu radio je slikar Epimnondas Bučevski, podrijetlom iz Bukovine. Kao uzor za ovakvo rješenje ikonostasa Bolléu su poslužili stari bizantski relikvijari. Ovako izrađen Bolléov i Mesićev ikonostas nema paralela u dotadašnjim oblikovnim rješenjima ikonostasa u Hrvatskoj.

Osim na opremanju sakralnih objekata, virtouz u obradi željeza Antun Mesić radio je umjetničku bravariju i na palači Vranyczany u Zagrebu, a prema Waldmannovim projektima.

Vjerojatno Mesićevih radova ima još mnogo više, ali to tek treba istražiti. Za života hvaljen umjetnik u kovačtvu Antun Mesić umro je u Zagrebu 10. lipnja 1889. godine i sjećanja na njega pomalo su izblijedila. Tek ponegdje, uz kakav krasan kovani komad zabljesne njegovo ime, a tko zna, možda se i u Brodu kadgod nađe kakva brava, okov, pleter, giter koji je sam majstor Antun Mesić prikuckao na svome slavnom nakovalu.