Zanimacija za zube!

Prije šezdeset godina, a i prije toga, u Brodu je problem bilo - grickanje. Zamislite! Sitno grickanje, pa problem! I nisu znali kako se grickanja riješiti. U drugim gradovima našli su ipak nekakvo rješenje, ali u Brodu se nastavilo grickanje, grickanje, grickanje, ma upravo nekulturno grickanje, koje je tako ušlo i u povijest brodskih kina s kojima je bilo neraskidivo povezano.

Pod naslovom E, pa dokle će kino posjetioci trpjeti maltretiranje „grickaroša“ stari „Brodski list“ 1962. godine piše:

Jedan građanin iz manjeg slovenskog mjesta boravio je, prije nekoliko dana, u Slav. Brodu. Dolazeći sa Željezničke stanice svidio mu se naš grad sa lijepo osvijetljenim ulicama, visokim i modernim stambenim zgradama... Očekivao je da će u skladu s tim izgledom mjesta naići i na određeni kulturni nivo građanstva. Očekivao je to, jer, - kako nam je kasnije pričao - u njegovom malom slovenskom selu vlada uzoran red i kulturno ponašanje mještana, osobito na javnim mjestima.

Još istu večer kada je došao u kino „Jadran“, da pogleda film „Maratonska bitka“ - promijenio je mišljenje. Pred ulazom u dvorište kina dva dječaka u sav glas su vikala: „Kupite koštice, prvoklasne koštice… Jeftino – samo za banku…“

Putnik iz Slovenije zastao je u čudu. Oko dječaka s košarama punim bundevskih sjemenki okupilo se dosta ljudi. Paketiće sa „špicama“ gurali su džepove, a zatim ulazili u kino-dvoranu. Odmah mu je bilo jasno što ga čeka za vrijeme predstave… – Pa ovo se ne događa ni u mom selu – rekao je. Kod nas vlada savršen red i mir za vrijeme kino-predstave. Ako tko uznemirava posjetioce, bilo na kakav način, ili pravi nered, osoba koja je zadužena za red u kinu upozorava, a ako to ne pomaže – poduzimaju se efikasnije mjere…

Ovih dana i sami smo se uvjerili koliko je neugodno sjediti u kinu i slušati grickanje sjemenki, šuškanje i pljuckanje. I ako, prije početka filma, posjetioci jasno čitaju upozorenje: „Umoljavate se da za vrijeme kino-predstave ne jedete sjemenke i ne bacate smeće po podu“- u isto vrijeme, bez ikakvog obzira, mnoge osobe nastavljaju s grickanjem i pravljenjem smeća.

Zadnje vrijeme Redakciju „Brodski list“ je zamolilo više građana da nešto napiše o tom nekulturnom ponašanju nekih kino-posjetilaca. S pravom su postavili pitanje: Zar nitko, pa ni Sanitarna inspekcija ne može tome stati na kraj?!

Eto, tako nam je jedan Slovenac očitao lekciju, premda vjerujem da je tog slovenskog građanina pisac članka izmislio, jer onda se za sve Slovenija uzimala kao uzor gdje vlada savršeni red i čistoća. A tko zna je li to ikad tako i bilo.

„Brodski list“ 1964. godine opet kritizira: Grickanje sjemenki je nezgodna i nekulturna pojava koja se dešava za vrijeme prikazivanja filmova. Usprkos permanentnih upozorenja na početku filmova, jer je jasnim slovima i rječnikom napisano: „Molimo ne grickajte sjemenke i ne bacajte smeće na pod!“, nastavilo se grickanje. Ništa se ne poduzima prema prodavačima sjemenki. Jakšić Đuro iznosi kako je direktor kina „Zora“ u Bosanskom Brodu napravio reda, jer je sve one koji grickaju uhvatio za rukav i udaljio. Kada je to ponovio više puta, grickanje je prestalo. Zar se to ne može i kod nas?

Tih godina pred kinima, još najviše „Jadranom“ i „ Partizanom“, stajali su prodavači s korpama preko ruke punim fišeka u špic, smotanih od bijelog mesarskog papira, napunjenih bundevskim sjemenkama, košticama ili kako bi neki rekli, špicama. Nudili su, uzvikujući: Kupite koštice! Kupite koštice! Zanimacija za zube! I kad su se posjetitelji kinopredstave na sjedalima udobno smjestili, a u zamračenoj dvorani na filmskom platnu jasno i glasno oglašeno: Molimo ne grickajte sjemenke!, baš tada je počelo to grickanje, grickanje i šuškanje po papirnatim fišecima. Rijetki, koji su kupili skuplji kikiriki bili su još glasniji kad bi zdrobili suhu mahunu. I tako sve do kraja filma.

Pritom, sve otpadne ljuske bacali su, naravno, na pod. Šef brodskih kina Kruno Opačak prisjeća se da je muka bila to poslije pomesti. Trgači karata i zaduženi kinoredari, Taib Slabić u „Partizanu“, a Andrija Vrbljančević u „Jadranu“, bili su gotovo nemoćni. Taib bi, već na ulazu, čim vidi fišek u nečijoj ruci, povikao: Bacaj to! i rukom pokazao na koš za otpatke. Redari su i prigušenom bater-lampom svijetlili kroz redove da prekršitelje, grickače, uhvate na djelu. Anto Opačak bi, da zavara i zaplaši grickače, Taibu doviknuo: - Ti samo pokaži koji je, a ja ću klat'! Pa tko ih se ne bi bojao. Međutim, dovijali su se i posjetitelji ne bi li zavarali Taiba, Antu i Andriju. Umjesto u fišecima, kupovali su koštice na mjeru, mali lončić, pa tražili da im se koštice saspu u džep. Tako bar nisu papirom šuštali, a Andriji i Taibu pokazali bi da nemaju fišek u ruci. Samo, takvima je sol s koštica znala džepove progristi.

Grickanje i šuškanje smetalo je i većini publike, onima koji su na miru htjeli pogledati predstavu i da, plativši kartu, uživaju, a ne da im nekulturno ponašanje odvlači pažnju. Ovako su bili prisiljeni da trpe i šute.

Poslije predstave koja je počinjala u 18 sati pod se bijelio od ljusaka bundevskih koštica. Onda je išla još jedna predstava od 20 sati i grickanje se ponavljalo. A kada je još bila i matineja u 16 sati, ljuske su se s poda mogle lopatom kupiti.

Nešto se pokušalo s repertoarnom politikom, pa su tako u kinu „Jadran“ davani bolji i premijerni filmovi, na koje je išla i bolja publika, a u „Partizanu“ su igrali kaubojci i jeftini talijanski povijesni spektakli. Mislili su u upravi kina da bar će se tako bar u jednom kinu smanjiti grickanje. Ali brus, i bolja je publika jednakim intenzitetom grickala, šukala, mljackala, pljuckala i bila jednako grickaroški nekulturna.

No, nije grickanje bundevskih koštica bio problem samo brodskih kinodvorana. Nereda i smeća bilo i na nogometnom stadionu kraj Save, na Korzu... Opet „Brodski list“, ali još 1957. godine, piše: Čemu onda košare za otpatke?

Na svim javnim mjestima u našem gradu vidi se prodavač pečenog bundevskog sjemena. Upakovano u male paketiće prodaje on sjemenje po pet dinara paketić. Posao dobro napreduje i nitko protiv toga ništa nema. Ali bi se ipak, oni koji to sjemenje grickaju na javnom mjestima, mogli pobrinuti da ne bacaju ljuske kuda stignu. Stadion je preplavljen ljuskama, a i na korzu i po ulicama mogu se vidjeti i ne samo ljuske od koštica, već i od kestenja. Potrošači kao da se takmiče, tko će više da napravi nereda i smeća.

Čemu su onda postavljene na svim javnim mjestima košare za otpatke?

Jako dobre mušterije za pečene bundevske koštice bili su, eto, i posjetitelji nogometnih utakmica i drugih sportskih priredbi. Za zanimacija za zube, grickanje koštica, jer onda još nije bilo guma za žvakanje, im je bar malo smirivalo napete živce i uzburkane navijačke strasti. Snižavalo im adrenalin, danas bi rekli, jer onda se za taj adrenalin nije niti znalo. Ali, znalo se da ipak neki vrag u ljudima ima, koji ih vrka i mira ne da. Eh, onda još nije bilo očišćenog kikirikija niti bundeva golica. Mora da su te bundeve sa špicama bez ljupe izmislili neki kojima je grickanje u kinu smetalo.

Koštice su prodavali Šiptari, Albanci pečalbari iz Makedonije. Bila su to, sjeća se gospodin Nuri Ziberi, četiri brata Miftari iz malog mjesta Čajle kod Gostivara. Glavni je bio Ajet Miftari, a pomagali su mu Milazim, Hamza i Zilfi. Nekada bi im se pridružila i još dva rođaka. Posao je dobro išao, pa su ponudu proširili i na slane kukuruzne kokice, prženi kikiriki, hrskave pečene leblebije, a pred zimu, na početku Korza, pred Benčevićeom kućom, nudili su kuhani kukuruz i pečeno kestenje.

Lokal plavo obojen, sasvim mali, uzak da uži ne može biti, imali su složna braća Miftari u Mesićevoj, iznajmljen u kući tašnara Duždagića, točno preko puta kina „Jadran“. Baš na meti, a u kinu „Jadran“ da puknu od bijesa. Radili su udarnički, rasporedili se tako da zadovolje nogometnu publiku na utakmicama kraj Save, pa onu na rukometnim i košarkaškim mečevima u Klasijama i onda još da budu na usluzi kinoposjetiteljima.

No, javila se i konkurencija. Sedamdesetih i osamdesetih godina upamćen je prodavač koštica Hajro iz Bakačeve, pa neki u crvenom sakou, kojega su svi zvali „Sarajevo seme“, jer je prodavao koštice pakirane u vrećice s ovim natpisom. Taj se nije dugo zadržao, jer su ga drugi, u borbi za svoj teritorij, naprosto potjerali. Vidno uzrujani Hajro vikao je na njega prijeteći: - Marš smrade! Ti ćeš mojoj djeci kruh uzimati!

Za Domovinskog rata braća Miftari su otišla iz Broda. Vratili se nakratko poslije rata, ali posla više nije bilo kao nekada, kina su sve manje bila posjećena, pa su ubrzo prestala s radom i zatvorena.

Tek tada se Bod riješio grickanja, pomislili bi. Ali, nije tako.

Ovome poslu se, kada je otišao u mirovinu koju je zaradio je kao moler u „Đuri“, onda domislio čika Martin Arbanas s Jelasa. On je sve donedavno koštice prodavao na svim nogometnim, malonogometnim, rukometnim i košarkaškim utakmicama. Imao je uzrečicu Ajd sama! Publika je na njega bila toliko navikla da bi, ugledavši ga, cijela tribina u isti glas povikala: - Ajd sama! Ajd sama!... dok nije došao na njihovu stranu i zadovoljio njihove sirove grickaroške strasti. Htio sam s njim porazgovarati, ali on je početkom ove godine iznenada umro. Što će sada s gricknjem biti, je li to sada stvarno kraj? Vrijeme će pokazati.