Presudna je bila „planinarska polka“

Izvana neugledna, niska baraka, pokrivena valovitim salonitom, a unutra erupcija glazbe, ritma i deseci parova koji zadovoljno i u zanosu plešu valcer, tango, swing, slowfox... A, baraka je na Plavom polju i stoga popularno zvana „Plavac“. Inače, to je bio društveni dom za taj dio grada. Mladi iz cijelog Broda znaju za „Plavac“. Nalazio se tamo gdje je danas dom HVIDR-e, samo sjevernije, prema suprotnom kraju ulice i isto desno. Uz omladinu iz užeg dijela grada, u „Plavac“ dolaze i mladi iz Varoša, s Budainke, Kolonije i Vinogorja, Livade... Godine su pedesete i kao da cijeli Brod tada pleše, omladina danas u „Plavcu“, sutra u „Radničkom“, u „Partizanu“... a stariji i ozbiljniji građani u Garnizonu, ili „Najlon bašči“, bašči Hotela „Brod“.

- Od petnaest godina sam naučio plesati, – kaže gospodin Nikola Đuraković – Naučile me susjede, Branka Basara, sestra Drage i Zdene, te Nevenka Đurđević. Prvi mi je plesnjak bio u toj baraci na Plavom polju, gdje smo i stanovali, a onda u Industrijskoj školi. Kada sam nakon male mature u Gimnaziji krenuo u Industrijsku, nastavnik gimnastike bio mi je profesor Vilfan. On je bio i dobar plesač i htio je i nas učenike naučiti plesati. Ja sam već znao, pa me on zamolio da održim satove plesa. Crtao sam kredom po dvorani kako se za koji ples treba kretati i naučili su. Plesali su dečki s dečkima, naravno, jer onda, u Industrijskoj, još nije bilo djevojaka.

U drugom razredu iste škole počeo sam svirati gitaru, a učio sam kod profesora matematike Ivana Skrta, koji nam je davao poduke pod satovima slobodnih aktivnosti. I onda se više nisam odvajao od gitare, svuda sam ju nosio i u vojsku kada sam otišao ponio sam gitaru. Bio sam u Rusiji u jednoj omladinskoj delegaciji i opet sam ponio gitaru, svirao i pjevao, stvarao dobru atmosferu. A često se išlo na izlete u Popovićevu, na Sv. Petku, Poloj, Jankovac... i morao sam svirati. U „Đuri“ je bila jako aktivna omladinska organizacija, u dvije zgrade, dva doma, stalno su bile predstave, nastupao RKUD, bile glazbene priredbe, a ja sam u sve bio uključen.

Bio sam i igrač u folklornoj skupini RKUD-a „Đuro Đaković“, pa kao svirač prateće gitare ušao i u njihov orkestar koji se zvao „Mladost“. Svirali smo plesnjake u Radničkom domu, evo imam i jednu fotografiju s dočeka Nove godine u Radničkom 1956. godine. Tada su svirali Ivica Kach, Herman Mlakar, Andrija Mulc, Bijanko, ja i Nikola Jedinak.

Ali, moja velika strast bilo je pjevanje. Ne bi se moglo reći da je u familiji bilo glazbenika i pjevača. Rođen sam u Rastušju, po selu smo Kovačevi. Sjećam se da su moje sestre uvijek pjevale kad su krevete namještale. Jastuci bijeli, šlingani, zračeni su na prozorima, a onda su ih one rastresale i slagale nabuškane na krevete, a pritom su pjevale. Godine 1938. doselili smo na Koloniju, a 1947. na Plavo polje. Ja sam pjevao već na školskim priredbama, ali prvi javni pjevački nastup imao sam (bilo je to prije vojske, 1955./56. godine) u „Partizanu“. Svirao je orkestar obitelji Vilagoš, a njihov pjevač Bruno Petralli otišao je u Sarajevo na studij. Čuli za mene od domara iz „Partizana“, da ja pjevam. I došli su Vilagoš i Vilagoška, to je bila srijeda, kažu imaju problem, jer u subotu su dogovorili planinarsku zabavu. Znao sam pjevati desetak pjesama onako, ali i „Planinarsku polku“, što je bilo jako važno. Dobio sam na glavu cvijet od papira, vezan gumicom pod bradom i spasio situaciju. Onda sam nastavio pjevati na plesnjacima s raznim orkestrima, „Bambino“ Mirka Sečića, orkestrom Vese Gradića, pjevao u duetu s Muhamedom Sadikovićem na priredbama u Brodu, Gradiški, Đakovu, Vinkovcima i svim selima oko Broda.

Gosti su bili onda već poznati pjevači Toni Kljaković i Jasna Benedek. S Tonijem sam se jako sprijateljio i zvali smo se „kumovi“.

Oženio sam se, 1959. rodila se kćer, plaća je bila dosta mala, a ponuđeno mi je da pjevam u bašči hotela „Brod“. Konzultirao sam se s Becijem Panthyjem i on me je podržao. Svirao je neki vojvođanski, ciganski orkestar, a kako sam znao samo zabavne, uz njih sam morao naučiti i narodne, jer publika je to tražila. Bilo je dosadnih pijanaca, koji su po pet puta plaćali da im pjevam jednu te istu pjesmu, a publika bi plesala. Nije se smjelo reći da ne znaš neku pjesmu, ako ne znaš „Četr' konja debela“, pjevaš „Dva konja debela“. Dvije ljetne sezone '60./61. pjevao sam u toj bašči. U Hotel „Parku“ nisam pjevao, kao ni u „Najlon bašči“, osim jedne studentske zabave. Ta bašča me je još kao učenika upravo fascinirala. Sjedio sam na gelenderima i slušao jednog trubača, ali učenici tu nisu smjeli na ples. U Garnizonu također nisam pjevao, ali sam nastupao kao gimnastičar.

Gdje god sam se kretao bila je pjesma. Ja ne mogu bez toga, iako sam službeno prestao nastupati 1961., ali čak i kad sam radio u redakciji tvorničkog lista“Đuro Đaković“ (35 godina bavio se novinarstvom i fotografijom), nisam mogao sjediti mirno, u meni je uvijek bila neka glazba, neki taktovi...

Moj najveći uspjeh u pjevanju bila je pobjeda u emisiji Radio Zagreba „Mikrofon je vaš“ 1960. godine. Ta je priredba održana u „Đurinoj“ novoj hali Strojne obrade, u kojoj još nisu bili strojevi postavljeni, a pratilo ju je preko 5000 ljudi. Pobijedio sam u muškoj, a Danica Valković u ženskoj konkurenciji. Godine 1968. zagrebačka televizija je u Brodu snimala emisiju „Smjerom putokaza“, predstavljen je Slavonski Brod. Danica Valković-Obučina i ja išli smo u Zagreb u studio snimiti pjesme, a u Brodu smo pjevali na playback. Pjevao sam Sinatrinu pjesmu „Stranci u noći“. Mislim da je to bio i moj posljednji pjevački nastup.

Stoga ćemo se vratiti „Plavcu“, gdje je gospodin Đuraković počeo plesati. Opisao ga je, kao i atmosferu ondašnjih plesnjaka. 

- Kako se ušlo bila je mala bina za orkestar, a lijevo prostorija u kojoj je jedna žena prodavala sokove i sendviče. Često nismo imali ni za jedno ni za drugo, onda posuđujemo, ili tražimo, a platit ćemo sutra. Mami sam smio reći da sam uzeo sendvič na veresiju i da ga sutra moram platiti, ali tati ne.  Plesovi su održavani srijedom, subotom i nedjeljom. Matineja od četiri do sedam sati, a kasnije su dolazili stariji, došao bi i drugi orkestar. Često je svirao orkestar Janike Kotlaja. Za matineju, uglavnom se nije naplaćivao ulaz. Bio je to jako posjećen dom. Red je pravio jedan milicajac koji je na Plavom polju i stanovao.

Čim je glazba zasvirala za ples, morao si trčati da uhvatiš partnericu. Koje su dobro plesale, za njih se otimalo. Jednako tako i za dečke, kada je najavljeno „Drugarice biraju!“. Zato si morao gledati da budeš što bliže djevojci i čim vidiš da se glazbenici priređuju zasvirati, odmah krenuti. Pred djevojkom se poklonilo, zamolilo za ples, a ne - „Ajd, idemo!“. Onda je bilo uzbudljivo plesati, jer si djevojku držao, malo stiskao i pritiskao, krv bi uzavrela. Danas se dečki naplešu, a djevojku niti ne dodirnu. Ako je djevojka odbila onoga koji ju je došao zamoliti za ples, tu večer više nije smjela plesati. To je bio zakon.

I šezdesetih godina bilo je plesnjaka u „Plavcu“, ali tada su već svirali rockeri, buntovni mladi dečki, a to više nije vrijeme gospodina Nikole Đurakovića. To će nam netko drugi ispričati. On je sačuvao fotografiju „Plavca“ i još brojne druge, važne za povijest brodske glazbe pedesetih.

Autor: ZVonimir Toldi
(Posavska Hrvatska, 15. lipnja 2012.)