Brodski zet

JELA

Modra gospođica, miss planinskog mira

Planinama snježnim vestalinski služi

I rijetko se kada bilo s kime druži

Samoća joj draža od vita kavalira.

Bljedoliku bukvu u društvo si bira,

Kad joj je dosadno il kad joj se stuži;

Zabava im draga orao što kruži

Nad kudravim stadom gorskoga pastira.

Struka vitka i krhka u pasu

Nadvisuju je samo gorski visi,

Al ujutro, kad još rosna sniva,

Lahor joj kosu zelenu pomrsi.

I cijeli dan se radi toga skriva

U klepke stada što u daljini pasu.

Šaleći se, brodske novine hrvatski tjednik „Brodska riječ“ u svom posebnom izdanju od 27. IV. 1940. godine, jedno su vjenčanje najavile bombastično, velikim slovima preko cijele naslovnice: Velika senzacija u Brodu! Ženidba velikog hrvatskog pjesnika M. Matijaševića…

Ženik, hrvatski pjesnik i pisac Marijan Matijašević, prisno je prijateljevao s brodskim intelektualcem, književnikom i profesorom Josipom Berkovićem, koji je bio u uredništvu „Brodske riječi“, u kojoj je Matijašević objavljivao članke i pjesme. Također, Matijašević je suradnik u Berkovićevim „Savremenim pogledima“, pa je u izdanju tog mjesečnika za književnost, nauku i umjetnost, u Buckovoj tiskari 1936. štampana Matijaševićeva zbirka pjesama „I Licu Gnjevnom“.

Mladenka, gospođica Ljerka Cviić, mila košutica, kako ju nazvaše u najavi vjenčanja, bila je kći brodskog geometra i građevinara Josipa Cviića s današnjeg Trga pobjede, iz katnice koju je Josip sam projektirao i 1921. sagradio na uglu s Mažuranićevom ulicom. Ljerkina majka, Dinka Berković, sestra je braće Ante i Rajmunda, trgovaca vinom. Ljerkin djed Linart Cviić bio je vlasnik jako posjećene gostionice „Cviić“ i sjenovitog, ugodnog vrta u Klasiji (na mjestu današnje Kazališno-koncertne dvorane). Bilo je to svratište ljubitelja dobre kapljice, gdje je upravo bujao bogati društveni život Broda na prijelazu 19. u 20. stoljeće.

Ženik Matijašević odnosi nam Ljerku, a ...tako je i Zeus u spodobi bika ugrabio Evropu. Na cijeli naš grad past će neumrla slava s tog silaska bogomdanog pjesnika među nas male ljude. Nadamo se da ni muza neće zaplakati radi toga svečanog čina. Sreća neka pomogne mladence i cijelu Hrvatsku! - nastavila se šaliti „Brodska riječ“.

Kum na svadbi bio je prof. Josip Berković koji je mladoženji kupio - zlatni sat. Na omotnici je napisao: „Za Marijana mladoženju - malo ali od srca, Jozo“.

Ženik, Marijan Matijašević rođen je 1910. godine u Aljmašu na Dunavu. Gimnaziju je završio u Osijeku, a Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu, ali je apsolvirao i pravo. Školovao se uz pomoć Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“. Kao šumarski inženjer službovao je na pilani u Drvaru, pa u Šumskoj upravi državnih šuma u Donjem Kosinju na Velebitu, radeći na šumskim pilanama, da bi 1940. napokon dobio posao kotarskog šumara u Samoboru. Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske postaje visoki činovnik u državnom aparatu i 1941. godine prelazi u diplomatsku službu kao tajnik Poslanstva NDH u Bratislavi (Slovačka).

Konzul-veleposlanik bio je tada Josip Berković, liječnik iz Starog Grada na Hvaru i kasniji dopredsjednik Hrvatskog državnog Sabora, stric brodskog književnika Josipa Berkovića. Godine 1943. Matijašević se vraća u Zagreb, jer radi svojih stavova i distanciranja od ustaškog režima pada u nemilost. Razmišljao je o odlasku u partizane, prelasku saveznicima. No, kako je bio jako kratkovidan, gotovo slijep, to ga je onemogućilo. Kraj rata je dočekao u Ministarstvu šuma i ruda.

Na sam njegov rođendan, 8. svibnja 1945. Marijana Matijaševića partizani su odveli iz njegovog stana u Klaićevoj ulici, proglasili „narodnim neprijateljem“ i od tada je „nestao“, kao i tisuće drugih ljudi, mirnih nevinih građana, te kobne, prve godine u „slobodnoj Jugoslaviji“. Nije viđen niti u jednom zagrebačkom konclogoru, Prečkom, Maksimiru, na Kanalu… Gubi mu se svaki trag. Ali, Matijašević je „likvidiran“ i u književnosti socijalističkog razdoblja. O njegovim djelima se godinama šutjelo. Tek poslije demokratskih promjena otkrivamo ovoga plodnog i talentiranog književnika.

Dipl. ing. Marijan Matijašević ogledao se i u književnom stvaralaštvu, kao pjesnik, novelist i dramatik. Već u gimnaziji napisao je pripovijest "Aljmaška gospa", o poznatom prošteništu u svom rodnom mjestu. Prve pjesme objavljene su mu u „Hrvatskoj reviji“ 1930., a godine 1931. pet njegovih pjesama uvršteno je u zbirku "Lirika šestorice" zajedno s Delorkom, Frolom, Kovačićem, Perovićem i Tadijanovićem. Objavljene su mu i dvije samostalne zbirke pjesama, jedna 1936. (spomenuta „I Licu Gnjevnom“, štampana u Slavonskom Brodu) i druga 1941. pod naslovom „Nemir samoće“, štampana u Zagrebu u vlastitoj nakladi. Društvo hrvatskih književnika objavilo je 1942. godine zbornik lirike između dva rata, u kojem je svaki od tridesetorice uvrštenih pjesnika zastupljen s deset pjesama. Među njima je i Matijašević. Članke sa šumarskom tematikom objavljivao je u „Šumarskom listu“ od 1933. Njegova drama u tri čina „U brodolomu“, za koju je dobio prestižnu Demetrovu nagradu, izvedena je 1944. godine na pozornici Hrvatskog državnog kazališta (danas HNK). No, to nije njegova jedina drama, ali je jedina objavljena, ostale se samo spominju u bilješci o piscu na kraju knjige „U brodolomu“. Matijašević je još kao gimnazijalac napisao dvije dramske slike, „Na Masilnovoj gori“ i „Judita“ (koje, čini se, nisu sačuvane ), tragigrotesku „Aljmaš“ (sačuvanu u rukopisu) i dramu „Gospođa Tina“ (Seoski događaj u tri čina, kako je sam autor napisao). Na žalost, sačuvan je u rukopisu samo uvod s opisom likova: župnik, bilježnik, Tina, učitelj, zvonar, zvonareva žena, župnikova gazdarica, seoski momci. Glavni lik, gospođu Tinu, autor oslikava: „Otmjena i duhovita. Načitna i tiha. Sasvim diskretna u povjerenju. Obučena čisto i uredno, ali bez natruhe povođenja za modom, no zato ipak ne izgleda nemoderno. Melankolična i lirska narav. Voli istinu i opredjeljuje se u kritičnom momentu za borbu.“

Ostalo je još Matijaševićevih pjesama, novela, objavljenih po raznim časopisima i novinama.

Dubravko Horvatić napisao je za Matijaševićeve pjesme: ... predočuju nam njegov raspon između intimistične, te socijalne i satirične lirike, kao i raspon od nevještih do ponekih majstorskih stihova. A za Matijaševićevu dramu „U brodolomu“ kaže da je jedan od najviših dometa hrvatske drame u razdoblju Drugog svjetskog rata i oko njega.

Nakon smrti Matijaševićeve udovice, gospođe Ljerke, koja je s majkom skromno živjela u dvorišnom stanu u Mesićevoj ulici u Slavonskom Brodu, ostale su fotografije i Marijanovi neobjavljeni rukopisi. Godine 1990. gospodin Stribor Uzelac Schwendemann spasio je iz ove, već odbačene ostavštine, igrokaz „Aljmaš“, novelu „Tri sastanka sa demonom“, te novelu „Atentat“, koju je i objavio u „Brodskom kalendaru“ 1992. godine. Matijašević ju je napisao pod pseudonimom Matej Matvejević Hlibakov.

Dio rukopisne ostavštine i fotografije Marijana Matijaševića sačuvao je i gospodin dr. Jure Šoljan i prije više godina poslao mi ih s otoka Krka, gdje je posljednjih godina živio. Što je od ovih rukopisa već objavljeno, a što nije, stvar je pomnijeg istraživanja. U svakom slučaju, vrijeme je da se konačno objave sva poznata i dostupna djela Marijana Matijaševića.