Brođani ispratili Halida pjesmom: Za Titom si morao plakati po zapovijedi, za Halidom plačeš iz duše!

Slavonskobrodski Korzo večeras nije bio samo trg. Bio je srce koje kuca sporije, u ritmu tuge i zahvalnosti. U 17 sati, par tisuća ljudi iz Slavonskog Broda, Gornje Vrbe, Podvinja, Oriovca, ali i s druge strane Save – iz Bosanskog Broda – okupilo se kako bi zajednički dostojanstvenoispratili legendu koja je više od pola stoljeća spajala ljude, generacije i granice.

Nije bilo protokola, nije bilo govora ni velikih riječi. Samo glazba, emocija i tišina između stihova.

– „Ja bez tebe ne mogu da živim, milo moje nije nam se dalo“, zapjevali su okupljeni, a mnogima je glas zadrhtao od suza.

Stariji Brođanin Ante, oslonjen na štap, podijelo je s nama svoje dojmove:

– Više ljudi plače nego za Titom. Za Titom si morao žaliti po zapovijedi, a Halid je ujedinio spontano – raju. To je razlika između vlasti i naroda, između čovjeka i legende.

Nedaleko, dvije žene u pedesetima drže se za ruke i objašnjavaju što je to Halid imao, a drugi nemaju.

– Kad je pjevao „Miljacku“, sjećam se svog vjenčanja. Moj muž i ja nismo imali ništa osim te pjesme. Danas nemam više ni njega, ali evo… kao da se sve vratilo. Halid je bio naš glas, naš osjećaj.

Mladić s kapuljačom na glavi, koji priznaje da je više od rocka nego sevdaha, govori kroz stidljiv osmijeh:

– Nije važno jesi li imao 18 ili 80 godina, on je znao što znači voljeti i izgubiti. I zato sad svi šutimo i pjevamo. Ovo nije koncert, ovo je ispraćaj prijatelja.

Program koji je trajao sat vremena vodila je emocija – ne scenarij. Na harmonici je svirao Mijo Bosnić, a na klavijaturama ga je pratio kolega Ivan Horvat. Njih dvojica nizali su najveće Halidove hitove, od „Miljacke“ i „Prvog poljupca“ do „Romanije“ i „U meni jesen je“. Svaki refren otpjevali su svi u glas, a svaki završetak pjesme dočekan je aplauzom.

Sjetu večerašnjeg okupljanja pojačala je i uspomena na 28. lipnja, kada je Halid posljednji put nastupio upravo u Slavonskom Brodu, u veličanstvenom prostoru Tvrđave Brod. Pred tisućama obožavatelja pjevao je tada s istim žarom kao i prije četrdeset godina, s osmijehom koji je nosio iskustvo, ponos i zahvalnost publici koja ga nikad nije zaboravila.
Taj je koncert završio pjesmom „Hej zoro, ne svani“, koja započinje stihovima – „Put me zove, moram poći“.
Večeras, dok su se ti isti stihovi čuli s brodskog Korza, svi su znali – došlo je Halidovo vrijeme da pođe na put bez povratka.

I dok su posljednji tonovi nestajali u večernjem zraku, Slavonski Brod stajao je nijem, sjetan, ali zahvalan. Jer malo je onih koji su svojim pjesmama uspjeli nadživjeti sve – i granice, i režime, i vrijeme.

Večeras je Halid Bešlić, kralj emocije i čovjek iz naroda, ispraćen pjesmom, onako kako bi i sam htio – bez pompe, bez scenarija, samo s dušom.

Neka mu, u rajskoj tišini, pjesma bude laka kao bosanska rosa, a porodici sabur – i spoznaja da tuga ovolikog naroda nije gubitak, nego dokaz koliko je jedan čovjek znao biti – blizak svima.

naslovna: SBOnline