Domaći proizvod rublja

U privredno zahuktalom Brodu na Savi u vremenu iza Prvog svjetskog rata, njegovom „drugom zlatnom dobu“ kako se reklo, ali koje vrlo kratko bijaše, nicale su razne industrije, još više planirane mnoge. Jedna od njih je i „Domaći proizvod rublja Ivanić i Vujić Brod“, skraćeno D.P.R., sa znakom medvjeda.

Tko zna kako je bilo teško osnovati i podizati za vrijeme austro-madžarsko domaće industrije, ma i najmanje, pa kad danas pogleda koliko je, naših rodjenih ljudi odvažno i bez straha prešlo na osnivanje industrija sviju grana i sa vlastitom snagom i znanjem, taj može samo da se poraduje i da kaže: neka, hvala bogu, umijemo i mi da stvaramo kad smo svoji na svome – pisale su „Brodske novine“ 1924.

Razvoj tvornice rublja D.P.R. možemo pratiti preko brojnih novinskih oglasa i članaka u lokalnoj štampi.

Posao je godine 1919. započeo, i to vrlo skromno, Florijan-Flora Ivanić, izuzetno spretni trgovac, sin babice iz Mesićeve ulice. Najprije je otvorio malu manufakturnu trgovinu i uz nju imao je 4-5 švelja koje su šivale muško i žensko rublje.

Godine 1920. mladi Flora nudi, razašilje i prodaje najveći izbor muških i dječačkih odijela pomodnog kroja. Trgovina je kod crkve Sv. Stjepana, južni ugao Starčevićeve i Florijanove ulice. Iste godine je oglas o primanju švelja početnica za šivanje bijelog platnenog muškog rublja. Švelje su polazile tečaj od tri tjedna, a dnevno su mogle zaraditi od 35 do 50 kruna. Firma se već tada zove „Domaći proizvod rublja“ i zapošljavala je deset radnica.

Početkom 1921. godine ova perspektivna tekstilna industrija na trideset godina iznajmljuje i useljava u cijelo prizemlje propalog hotela „Corso“, odnosno bivšu, legendarnu „Crvenu kuću“ Franje Benčevića na Jelačićevom trgu, koja je tu sagrađena 1894. godine. „Crvenu kuću“, odnosno Hotel „Corso“ naprosto je pregazilo novo vrijeme koje je tražilo komforniji smještaj hotelskih gostiju.

„Hrvatska zajednica“ od 22. siječnja o tome piše: „Crvena kuća“ – Tvornica rublja – Kako saznajemo iz pouzdanih vrela na 15. veljače će se useliti u prostorije bivše kavane i restauracije „Crvena kuća“, Domaći proizvod rublja, naša brodska tvornica rublja, koju je osnovao naš agilni domaći sin, mladi trgovac g. Flora Ivanić. Uz tvornicu, koja će u prvi mah zaposliti lijepi broj radničkih sila, biće u istim prostorijama i skladište manufakturne konfekcije i rublja.

Vlasnik, sada s kompanjonom Ivanom Vujićem, trsi se da i uređenjem izloga privuče mušterije. Štampa to pohvaljuje: Natječaj što ga je raspisala „Večer“ za najljepši izlog u Zagrebu pobudio je i razumljivo zanimanje i ovdije u Brodu, te je sa više strana iznešena tvrdnja da bi izlog domaće tvrtke „Ivanić i Vujić“ mogao stajati i služiti za ures i u najprometnijim ulicama grada Zagreba. Vješti i ukusni raspoređaj predmeta upravo zadivljuje i privlači magnetičnom silom svakoga pa i najzaposlenijeg prolaznika, te odaje iskusna aranžera.

Tvornica je proizvodila isključivo muški veš, radničko rublje, košulje i gaće, nudila ga „an gro“ industrijalnim i šumskim poduzećima. Tih godina i seosko muško stanovništvo napušta svoju lijepu narodnu nošnju, nošenje rublja od domaćeg platna – rubine i gaće od bijelog pamučnog i lanenog tkanja ručno šivane i ukrašene ručnim radovima: lješćanjem, spljetanjem, isicanjem, šlingom, eklovanjem... te je potražnja za gotovim muškim košuljama i gaćama bila velika. Firma „Ivanić i Vujić“, kako se tada zvala, nudila je radništvu i seljacima jeftine košulje za 27 dinara.

Tvornica uspješno posluje, u kratkom roku uzdigla se, te 1923. godine Ivanić i Vujić podižu na vlastitom zemljištu, u Ulici Augusta Šenoe, veliku modernu radionicu na kat, s krojačnicom, šnajderajem, peglerajem, skladištima, prostranim i zračnim, sa cijelim stijenama u staklu. Dugo vremena poslije Drugog svjetskog rata u tim je prostorima bila kartonaža bivše tiskare „Plamen“. Danas je na tom mjestu novoizgrađena trgovina „Metalka“.

Naša domaća tvrtka Ivanić i Vujić je u posebnoj zgradi u ulici kraj „Dalmatinskog podruma“ uredila moderno uredjenu tvornicu rublja sa električnim postrojenjima. - Mi se veselimo napretku naše domaće tvrtke, koja već sada omogućuje zaposlenje i zaradu 60 – 70 radnica. G. Ivanić nas je informirao, da će se radnja postepeno proširivati, - pisala je „Hrvatska zajednica“.

A „Brodske novine“ godine 1924. opširno pišu o udruživanju Florijana Ivanića i Ivana Vujića, koji su osnovali jednu od najvećih manufakturnih radnja, spojenom sa izradbom muške i ženske konfekcije. Njih dvojica su odmah usavršavali nerazgranjenu industriju rublja pomoću domaćeg stručnog osoblja, i već te godine bilo je zaposleno 30 – 35 radnika. U 1922. godini toliko je proizvod bio usavršen i potražnja je bila tolika da se sa dotadanjim načinom izradbe nije moglo udovoljiti tim silnim porudžbinama. Zato su vlasnici firme prošle 1923. godine na svom vlastitom zemljištu na uglu Mesićeve i Šenoine ulice sagradili i uspostavili jednu veću i modernu fabriku za konfekciranje muškog i ženskog rublja.

Same zgrade nisu još izvana dovršene, ali unutra sve je to izvedeno moderno, praktički i higijenski, da čini lijep utisak i da potpuno odgovara svrsi. Nadesno, odmah je strojarnica, koja proizvađa električni pogon za tjeranje svih mašina u fabrici i za rasvjetu. Dalje je velika dvorana oko četrdeset metara dužine u kojoj su smješteni veliki i najmoderniji rotacioni šivači strojevi Singer, dobavljeni direktno iz Amerike. Ti šivaći strojevi specialni su za pravljenje rupica, za ažuriranje, tamburiranje, prišivanje dugmeta, ušivanje motiva itd., ozdo ih tera elektrika i samo treba upravljati snjima. Neobičnom brzinom izrađiva se rublje. U toj dvorani izrezuje se platno za košulje, kragne, onda se posao izvađa na svojoj mašini i porubljuje, šije, dube rupice, dugmeta itd. U toj dvorani zaposleno je oko 60 radnica.

Na prvom katu bio je moderni pegleraj s 15 električnih glačala s parom. Najavljeno je proširenje na 40 pegli. Bila je i posebna zgrada s praonicom u kojoj su instalirane najmodernije mašine za pranje i sušenje. Tu je dolazilo sašiveno rublje, a iz praonice oprano je rublje išlo na glačanje. Poviš praonice nalazila se kartonaža u svrhu expedicije rublja.

Gospođa Ketika Tomljenović, čije su dvije sestre, Ana i Mandica, radile u ovoj tvornici rublja, sjetila se još nekoliko brodskih djevojaka uposlenih na šivanju: Katica Janković, Ankica Andrić, Marija Plattner, Adela Turina… Radilo se u smjenama. Za ono doba sve je bilo tehnološki jako moderno i napredno. Izuzetno se pazilo na čistoću, a o disciplini govore i napisane poruke koje su lebdjele nad glavama radnica i stalno ih opominjale: Vrijeme je novac, Štedi gdje možeš, Izrađuj čisto i savjesno, Podučavajmo jedan drugoga, Pomažimo se u svakoj prilici... Netko, vlasnici Flora i Ivan, ili tvornički tehnolog, ako su ga tada imali i ako su ga tada tako zvali, očito se dobro brinuo o produktivnosti firme. Godine 1924. u tvornici je radilo 100 radnica i radnika, ali je planirano taj broj povećati na 150.

Izrađeno rublje nosi oznaku „Medved“, a traži se i prodaje najviše u samom Beogradu i po Srbiji, pa onda u Vojvodini, po Sremu, Hrvatskoj i Slavoniji. Rublje se izrađuje iz zefira, platna, u svim vrstama i fazonama, a odlične je kvalitete. U samoj cijeni velika je razlika, jer se može da prodaje za 30 posto jeftinije od svake inostrane firme – izvještavaju „Brodske novine“.

Čini se da je poslije 1924. godine firmi loše krenulo, jer ni nju nije mimoišla opća privredna kriza. U štampi su oglasi preko dvije stranice o velikim totalnim rasprodajama, nuđenju robe po nevjerojatnim sniženjima. Jedan letak, prilog novinama, oglašava o rasprodaji ženske konfekcije, koju su odlučili potpuno napustiti, nude: markizetaste i štofane oprave, suknje, zimske kapute sa i bez krzna, bluze, dječje opravice, svilene džempere i.t.d.

Godine 1925. firmu je zadesila smrt. Umro je Gustav Nechuta, upravitelj krojačkog odjela. A, nova svjetska ekonomska kriza 1929. godine još snažnije se odrazila na poslovanje tvornice.

Onda su se kompanjoni Ivanić i Vujić razišli i Vujić je Ivaniću prodao svoj dio. Kada je to točno bilo, nije mi znano, ali u novinama početkom tridesetih posebne su reklame trgovine odijela, cipela, čarapa Ivana Vujića, a „Posavska štampa“ 1930. donosi reklamu pod naslovom: O čemu se govori ? i nabraja: O upravo otvorenom tvorničkom depotu (trgovini) muškog rublja našeg sugrađanina g. Flore Ivanića. O ogromnom izboru gotovog muškog rublja… O izvrsnoj kvaliteti i ukusnim modernim bojama… O savršenom kroju i prvorazrednoj izradbi rublja „Fib“ (od tada rublje nosi tu oznaku, a znači Flora Ivanić Brod). O senzacionalnim niskim tvorničkim cijenama uz koje se rublje prodaje. O tome, kako je zbilja u redu, da osobito brodjani troše „Fib“ proizvode već i s razloga, što g. Ivanić u svojoj tvornici rublja već godinama zaposluje stotinu isključivo domaće ženske radne snage…. Trgovina je bila u Trumbićevoj ulici (Širokoj) na broju 5 i zvala se upravo bombastično: „Kod 100.000 košulja“. U njoj je bio poslovođa šarmantni gospodin Antun Leskovac.

Iz reklame saznajemo da tvornica i dalje radi, ali koliko još dugo, nije poznato, jer 1933. sve je u vlasništvu Jugoslavenske banke i Tekstilne tvornice Mautner iz Zagreba.

Flora je bio feš, zgodan i veliki hofirant, kako se to onda reklo, i brodska jako dobra prilika, pa su mnoge udavače bacale oko na njega... Poslije se bavio vinogradarstvom i imao na vrh Brodskog Brda, prema Varošu, ispred šume Pribudovac, 5-7 jutara vinograda i u njima veliku vilu. Oglašavao je prodaju starih brodskih vina, rizlinga i portugisca („Istina“ 1936.).