Bio jednom jedan stan

Na sedamdesetoj stranici knjige po imenu “Freelander”, pisca čija su djela prije “ihaha” godina prevazišla eks jugoslovenske tarabe i međe, zapisan je sljedeći pasus:

“Ali ovdje je Sava izgledala drukčije, opasnije, dublje i prljavije. S druge strane, tamo kamo je on išao, vidjele su se prljave sive višekatnice, ruševine iz kojih je raslo drveće, prljavi neuredni kej sa zahrđalim kandelabrima, porazbijanih svjetiljki, očito tu posađenih još u vrijeme socijalizma. To je, dakle, Bosna.”

U tim “prljavim sivim višekatnicama”, kako ih spisatelj M.J. ili glavni junak (Karlo Adum) lijepo nakiti, stanovao sam skupa sa svojim roditeljima i mlađim bratom. Višekatnice su se zvale i još uvijek se zovu “Lamele”. Naša puna adresa je bila: Trg Lenjina, Lamela C2 74450 Bosanski Brod. Trg, sasvim sam siguran, danas više ne nosi ime Vladimira Iljiča.

***

Poznato je da na svijetu postoji sedam svjetskih čuda. U Bosanskom Brodu je izgradnjom semafora nastalo i (lokalno) osmo, a nije se, bogme, dugo čekalo ni na deveto.

Naime, Lamele su u svakoj zgradi imale LIFT. Nije doduše bio Šindlerov kao u Prijedoru, ali ni ti naši, domaći, proizvedeni u tvornici “Rade Končar”, nisu bili za bacanja.

Dok je po cijelom svijetu te 1977. godine film “Rat zvijezda” punio kina, stanovnici našeg malog grada punili su za to vrijeme lamelčanske liftove. Ljudi moji, koje je to čudo bilo.

Sva ona ludila, ringišpili, zid smrti, tepsija i ostale hrke sa derventskog vašara su bili ništa, nula bodova, za vožnju liftom. Cijeli grad je bio nahrlio da se malo provoza.

To je išlo dotle da pravi stanari nisu mogli doći na red da se, iz škole ili sa posla, odvezu do svojih stanova. Na kućnim savjetima čak je bilo i prijedloga da se krene sa naplatom karata širokim narodnim masama, s ciljem da se sva ta gužva obuzda. (Na momente je sve to podsjećalo na koncert Bijelog Dugmeta kod “Hajdučke česme”, koji se održao te godine, tu negdje oko Gospojine).

Razmišljalo se i o kondukterima koji bi revnosno provjeravali ko je za lifta, a ko nije. Roditelji su morali rođenu djecu voditi za nagradu da se malo vozaju liftom, kad dobiju peticu u školi.

Bilo se razmišljalo da se uvedu i ekskurzije, pa da djeca sa cijele opštine dolaze da se upoznaju sa ovim posljednjim tehnološkim izumom.

Neko je od Lamelčana, uplašen za sudbinu lifta, jedno jutro napisao na zidu parolu po uzoru na slavne dane revolucije koja je glasila:

“ŽIVOT DAMO – LIFT NEDAMO!”.

Neko je iduće večeri dopisao:

 “JE8EM TE NEPISMENA!”

Pojava lifta je zauvijek ubilježena i u antologiju primijenjene umjetnosti grada gdje je jedan brodski pjesnik (mislim da je Fikret DJ.) spjevao svoj poznati stih prvenstveno inspirisan liftom:

 “Prvi sprat, drugi sprat, treći sprat, e tu stanuje moj brat!”

***

Sanjam noćas. Ja opet u mom stanu u Lamelama. Odnosno stanu mojih roditelja. 50 kvadrata. Sedmi kat. Nekad sam znao i broj stepenica odozdo do ulaznih vrata. Ali pamtim broj stana. 29. Dvadeset deveti od trideset šest, ukupno. Na svakom spratu po četiri stana. 8 katova plus prizemlje. Volio sam taj stan, mada, ne bi bilo zgoreg, niti bih imao išta protiv da je bio malo veći. Mama je jednom rekla ocu da traži trosoban, da ima pravo na to, kako su ostali dobili, pa je nabrajala te ostale. Na šta je tata rekao:

– Koji će nam k… trosobni?!

Kad se otvore ulazna vrata, prvo na šta oči padaju bio je drveni tamno smeđi stočić na kraju prve polovine hodnika koji je inače išao na “L“ ili što bi “Balaš” reko “Na lakat”. Na tom stočiću je stajao drečavi zeleni telefon marke “Iskra”. Do njega, kao sveto pismo, mali crni blokčić sa svim važnim i nevažnim brojevima telefona, sve sa pinkalom išaranim elipsama, krugovima, trokutima i pitaj ti boga kojim još geometrijskim likova koje je korisnik aparata nesvjesno škrabao dok je pričao sa familijom, radnim kolegom, prijateljem ili prijateljicom.

Na trećoj stranici blokčića, taman prije početnog slova “A”, bio je, maminim rukopisom, ispisan recept za “srneći hrbat”. Malo neobično ime za kolač.

(Kružila je priča s kraja osamdesetih da je jedan poznati fudbaler i reprezentativac nakon što je iz provincije prešao u jedan klub “velike četvorke”, došavši u hotel sav gladan, naručio oduševljeno upravo srneći hrbat misleći – eto mesa, eto fina pečenja. Ali o tome ćemo drugom prilikom.)

Sa ulaznih vrata na lijevo nalazilo se kupatilo. Na zidu s desne strane, u ravnini očiju čovjeka prosječne visine, tri dugmeta. Jedno za paljenje svjetla, drugo za paljenje bojlera. Na trećem je bila sličica grijalice. Koju nismo imali.

Pritisnuti dugmad bilo je poteško, iziskivalo je određeni napor. Ponekad si trebao skoro slomiti kažiprst, a da bi upalio bojler. (Možda je to, kad malo bolje razmislim s ove vremenske distance, bila zapravo preteča današnjih sigurnosnih prekidača i štek doza. Preventiva da djeca, čeljad i otroci ne naprave kakav belaj.)

Prva s čim se susretneš pri ulasku u kupatilo bila je mašina za veš. Na njoj se nalazila neizbježna mušema, a na mušemi vreća “Faks Helizim” ili “Ava”. Kad se prašak potroši, pretvoriće se u krpu za suđe. Onomad, za onog vakta, ambalaža se nije automatski bacala u smeće, nego se zadržavala, nastavljala se koristiti u druge svrhe. Čaša od evrokrema bi tako postajala izvrsna posuda za svakodnevnu obiteljsku konzumaciju vode. Kutija za cipele bi bila idealno spremište za fotografije, a metalna okrugla kutija od keksa “ubila se” bila za igle, konce, dugmad, makazice i sve ostale “pizdarije” koje su se mogle natrpati unutra i koje nam vjerovatno nikad neće zatrebati, a gre’ota da se baci…

Do deterdženta bi obično stajao osvježivač prostorije “Miris pokošenog sijena”. Za poslije velike nužde.

Sastav osvježivača i direkcije za upotrebu istog bili su (pametni telefoni još nisu bili ni u mislima Stiva Džobsa) redovna lektira koja se čitala za vrijeme sjedenja na zahodskoj šolji. I dan danas da me usred noći iznebuha neko probudi, znao bi “od a do ž” izbiflati sve što na njemu (osvježivaču) piše. Čak se i vrste slova (fonta) sjećam.

I zbog njega, tog osvježivača, kad god bi brat ili ja išli u ćenifu, govorili bi jedan drugom:

– Odo’ pokosit’!

Do perilice rublja bila je wc šolja. Njih dvije bile su povezane pupčanom vrpcom. Odnosno sivim gumenim crijevom kroz koju je prolazila prljava voda. Šolju smo jednom morali mijenjati, jer se desio nemili incident.

Naime, tata je mom mlađem bratu rekao da uzme tešku kristalnu pepeljaru punu čikova i “baci” je u šolju. Što je brat i učinio. Bukvalno. Nije iz pepeljare istresao opuške, pa povukao vodu, nego je pepeljaru (sve sa ostacima cigareta) “rokno“ u šolju. I razbio je. Napravio veliku rupu.

Tata je potom došao da uradi uviđaj. Nakon malo razmišljanja, rekao nam je da ne smijemo povlačiti vodu dok se ne zamijeni šolja, nego moramo koristiti bokal. Onda nam je na licu mjesta pokazao kako. Nakon petnaest minuta ušao je u wc, obavio malu nuždu, pa (zaboravljajući šta se dogodilo) povukao vodu. I napravio poplavu biblijskih razmjera.

Do šolje se nalazi lavabo. Iznad njega viseća polica na kojoj se nalaze: čaša sa četiri četkice za zube, kaladont, mamin parfem “Tramp” ili “Charlie blue”, očev držač za žilete, pakovanje žileta i “Pino Silvestre”. Zelena staklena bočica u obliku šišarke. Nekad je zamjeni  “Brion”. A nekad i “Pitralon”.

Iznad police je pričvršćeno za zid stajalo četvrtasto ogledalo. Bog sami zna šta sam ispred njega, s maminom četkom za kosu umjesto mikrofona, otpjevao koncerata. I sam Bajaga bi mi pozavidio. (Ne znam da li ste primijetili, ali mi smo sve vrste britvica za brijanje i sve vrste zubnih pasti zvali “žilet” i “kaladont”, iako su to samo marke tih proizvoda. Kao što smo po istom obrascu džins hlače ili “farmerke” zvali – “rifle”.)

Do lavaboa se nalazi kada. Ćoškovi kade bili su okupirani sapunima i šamponima. Šampon od ovoga, šampon od onoga. Šampon od koprive je bio kućni favorit. Lijepo je mirisao, a i čuvao nam je glavu od gromova.

Iznad kade je bio njegovo veličanstvo bojler. On je uvijek morao biti isključen za vrijeme kupanja. Ne do Bog da se to zaboravi. To je bio veći grijeh od sjedenja na betonu, izlaska vani mokre kose i pijenja (oznojen i vruć) hladne vode. Mogle su se fasovati dobre batine od matere ako bi se u kadu pustila voda dok bojler još grije. Ili radi, kako se govorilo. (Ne znam za vas, ali ja, personalno, nikad nisam čuo da je neko od toga nastradao.)

Kad smo tek uselili u stan, mnogo ljudi je došlo na useljenje. Mama bi obično bila ta koja je, nakon rakije “dočekuše”, vodala goste po stanu. Svi su bili oduševljeni veličinom prostorija, rasporedom, dnevnim svjetlom, ili su se samo vješto pravili, reda radi.

Mama je uglavnom bila zadovoljna komentarima. Osim s jednim, kad joj je jedna dalja rodica rekla da joj je od cijelog stana najljepše u kupatilu. To mami baš i nije najbolje leglo.

Do stočića na kojem je stajao telefon bila su vrata koja se vodila u spavaću sobu. Sjećam se dobro bračnog kreveta i smeđeg kreveca u kojem je spavao braco. Onda sam jedne godine otišao u vojsku.

Kad sam se vratio sa davanja duga domovini, umjesto roditeljske spavaće,  dočekala me je studentska soba, u kojoj će budući inžinjer strojarstva (tojest ja) provoditi dana izračunavajući sile na kojekakvim nosačima i rješavati integrale iz matematike 1 i 2.

Naravno da soba nije pomogla. Pao sam godinu ko ništa. Ponovljenu godinu sam pohađao tako da sam svaki dan, umjesto na predavanja, išao u obližnji kafić. Samo sam pazio da dođem kući prije 3 sata, prije starog. On bi obično s vrata ulazio u moju dobu da se pozdravimo. Ponekad bi, vidjevši kako mi se oči cakle od “rogonje” ili “ožujskog”, beznadežno upitao:

– Zorane… učiš li ti šta?

– Učim, stari!

– Ma učiš ti k…. moj!

(Da, dobro ste primijetili, moj pokojni otac je, poput većine Bosanaca, gotovo u svakoj prilici, a njih je bilo sijaset, koristio riječ “k….” kao što bi neko drugi “dobar dan!”

Još jedna anegdota vezana za studentsku sobu se desila za posjete jednih porodičnih prijatelja koji su sa sobom poveli (i u goste doveli) nećakinju, derište od petnaest godine. Puljanku.

Te 1989. godine imao sa dvadeset godina. U to doba sam se smatrao vrsnim poznavateljem muzike, maltene rame uz rame sa Vrdoljakom ili Perom Lukovićem. Bio sam ponosan na svojih stotinjak (manje originala, više presnimljenih) kaseta. Pitam ja malu ima li kakvog ljubimca, da joj pustim, a ona će ti:

– Pusti Tracy Chapman!

Isusa i ti Boga, šta je to??? Mislim se je l’ Tracy muško ili žensko. A možda je i grupa, svakakvih imena ima. Moje opskurno znanje engleskog jezika (učio sam ruski u školi) ogoli me do kraja, navede na bezočnu laž:

– Aaaa, imam ti (ne spominjem od njega, nje, njih)… ali sam posudio prijateljici jučer…

– Dobro..onda pusti Tom Waitsa!

Uh…Tom je Tom. Muško. Tu ne bi trebalo dileme, ali to ujedno bi i sve što znadoh o njemu.

– Znaš šta – odgovorih ja njoj nakon kraćeg razmišljanja – pustiću ja tebi malo tvoje Puljane!

I pustim bend “Kud Idijoti”. I prođe to nekako.

(Kasnije sam Tracy zavolio. Waits još čeka na red.)

Iz studentske sobe sam prešao u primaću. Da, u snu se to može, prolaziti drito (što bi rekli Dalmoši) kroz zidove.

Sjedim na trosjedu. Lijevo i desno, malo ispred, po fotelja. Ispred trosjeda stočić. Na njemu veliki heklani stolnjak, na sredini masivna kristalna pepeljara, ona s kojom je mlađi brat razbio wc šolju.

Na suprotnom zidu regal. Duž cijele sobe. Od oka, pet metara dugačak. Ne vjerujem da je iz mnogo dijelova. Vjerujem da nijedan dio nije mogao u lift. Da se neko “otelio” dok ga stepenicama nije donio na sedmi sprat. Mislim da je to (preseljenje regala) bio glavni razlog zašto stari nije htio ići u veći, trosoban stan. Zapravo, znam to pouzdano, jer bih i ja danas tako rezonovao. (Nije krv voda.)

Na zidovima su tapete koje su nas dočekale kad smo se useljavali. Svi stanari u svim stanovima su imali iste tapete, tako da je svaka rođendanska slika nekog djeteta iz komšiluka imala istu pozadinu. Ako nema torte i slavljenika ispred nje kako duva u svjećice, niko sa sigurnošću nije mogao reći (zbog jednoobraznih tapeta u pozadini) ko slavi i u čijem je stanu proslava.

Iznad trosjeda na zidu je visjela slika Hame Fejzića, lokalnog slikara i očevog dobrog druga. Pitam se gdje li je ona sada, krasi li i dalje nečiji zid.

U regalu su bili kompleti knjiga: “Gordana”, “Grička vještica”, sabrana djela od Hemingveja i Erih Marije Remarka.

Neka dokona čitateljka ili čitalac bi rekao da je sve to – ništa neobično! Primaća ko primaća. I ko se ne bi složio? Ja bih prvi. Da nije još jednog detalja. U našu “gostinjsku” sobu moram dodati još jedan pozamašan objekat koji je zauzimao oko petine cijelog prostora i koji bi mogao bitno da promjeni čitalačko mišljenje sa početka ovog paragrafa.

Naime, lijevo od trosjeda, tačnije između njega, fotelje i zida, nalazio se još jedan isheklani stolnjak, brat blizanac od onoga na stočiću. Taj stolnjak je skoro cijelom svojom dužinom prekrivao zamrzivač od jedno 300 litara, koji se u narodu popularno zvao – škrinja.

O njenom sadržaju, o svinjećim polutkama, telećim glavušama, zamrznutim kesama mlijeka koje su, postepeno se zaleđujući u njoj, poprimale najneobičnije oblike, te često bivale idealno (smrtonosno) oružje primjenjivo na kakvog provalnika ili (nedajbože) nevjernog bračnog saputnika, također ću drugi put.

Trpezarija je bila uobičajena. Sudoper sa malim bojlerom iznad njega, vješto sakriven u kuhinjski elemenat. Na sudoperu, kraj pipe, prazna čaša od senfa. Iz nje svi pijemo vodu. Osim gostiju, za njih spremna čeka kristalna čaša iz kompleta koji su moji još 1969. godine dobili kao svadbeni poklon i koji se čuva ko oči u glavi.

Tu je još kauč na rasklapanje gdje su prešli roditelji nakon što su nam velikodušno prepustili svoju spavaću. Vitrina na jednoj strani i veliki sto sa šest stolica na drugoj. Pošto nas četvero nismo nikad svi zajedno ručali, nego je svako jeo kako bi dolazio iz škole ili s posla, sto je gurnut skroz do zida, tako da su samo tri stolice bile u svakodnevnoj upotrebi. Dvije su bile zarobljene uza zid, a ona šesta od koje se ne bi, da je stajala na svom prirodnom mjestu, moglo izaći na balkon, odnesena je u studentsku sobu. Na nju smo odlagali odjeću kad bi se presvlačili u pidžame.

Od “trpezarijskih anegdota” sjećam se kako sam jednom pomagao majci oko ručka, pa sam malim nožićem gulio krompir. Uzeo sam nasumice dva lista papira iz novina, pa sam na njih odlagao ljusku. Nisam ni obraćao pažnju ko je na slici koju je ljuska s još ostacima blata i zemlje polako prekrivala. Ali jeste moj otac. Samo je prišao, blago me ćušno iza ušiju, pa rekao:

– Jes’ ti normalan? Kud ćeš gulit krompir na slici druga Tita?!

Još se sjećam…kad mi se nešto ne bi svidjelo za ručak, a bio sam baš razmaženo derište, lako bih (kad mama ne gleda) prevario brata, pa bih mu u njegov tanjir krišom ubacivao dvije-tri pune kašike slatkog kupusa, mahuna, graška, kelja…

(Da, dobro pretpostavljate, nikako, u tim formativnim godinama, nisam volio povrće)

Špajz. U stvari, roditelji su od prostorije koja je trebala biti kuhinja napravili trpezariju, a od prostorije koja je zamišljana da bude špajz, napravili kuhinju. Ne znam sad koliko je to je trebalo tako, ali znam da su i ostali stanari pribjegavali istoj logici.

Sad kad razmišljam o tome skučenom prostoru, nije mi jasno kako je tamo stao frižider, šporet, donji i gornji kuhinjski elementi i kanta za smeće. Pade mi na pamet ona čuvena reklama iz tog doba “Mala soba 3 sa 3, a šta u nju staviti, lako je za razmještaj, ako imaš namještaj”. Uglavnom, sve je to nekako stalo. Ne baš po “Feng Shui” pravilima, al’ šta ćeš, snalazi se kako znaš.

Balkona se sjećam po električnom roštilju i pečenim batacima natrljanim vegetom. Nikad ja slađe piletine nisam jeo. Normalno, “ako ostane šta kad gosti odu”. (Ako moja stara bude ikad pročitala ovaj tekst, prebiće me zbog ovoga.)

Isto tako se sjećam kako sam pomagao ujaku kad je pričvršćivao dvije metalne štange na vrh balkonskih gelendera kroz koje će se provući plastične sajle, pa će sve to služiti za prostiranje veša.

Ja sam trebao pridržati tu (jedno 7-8 kila tešku) štangu dok je ujak radio nešto drugo. Kažem “trebao”, jer nisam. Štanga mi je ispala iz ruke i slobodnim padom “ljosnula” sa 24 metra visine i udubila, napravila poveću “rošu” tačno ispred ulaza zgrade. Da je štanga prizemljila na glavu nekog komšije, ubila bi ga na licu mjestu, a moj bi ujak (pošto sam ja bio maloljetan) završio u Zenici.

Kako pomislih na Zenicu u tom svom snu, tako čuh alarm koji me i probudi. Valja ustajat, danas je utorak, radni dan.

***

Na kraju ne bi bilo zgoreg da objasnim razlog svog odlaska, mada ga, vjerujem, svi možete i pretpostaviti. Rat!

Još uvijek se sjećam, kad smo bili djeca, kad je u našem naselju, od teške bolesti, umrla djevojčica koju smo zvali Buba. Svi smo danima bili u šoku. Cijelo naselje. Pamtim i kad je dječak Dženo umro od sepse nakon operacije. Isto bol i nevjerica.

A onda je došao rat. U kojem se rijetko umire, a mnogo gine. I ginulo se, nažalost, i u našem naselju. U našim Lamelama. Na ovaj ili na onaj način. Da je samo jedna osoba malo ranjena, okrznuta, bilo bi previše, a ovako je užas i katastrofa.

I dan danas mi izlaze lica komšija kojih nema više među nama. Moj imenjak Zoran iz Lamele C, Samir, čika Sveto i teta Petra, Davor iz Lamele B, Anto i Sabrin iz Lamele A3, Igor iz Lamele A1. Osam života. Oprostite ako sam još nekog zaboravio. Memorija polako izdaje…

Recimo da je u svakoj od pet zgrada bilo trideset stanova. Pet puta trideset je 150. Uzmimo da je u svakom od tih sto pedeset stanova živjela porodica od četiri člana. Četiri puta sto pedeset je 600 komšija i susjeda, komšinica i susjetki.

Ja Lamele (600 komšinica i komšija) uzimam često kao neku mjeru, kad treba da odredim srazmjer nečega. Naprimjer, na koncertu Severine bilo je 6000 posjetitelja. Proračunato po mjernoj jedinici “lamele”, to je deset punih naselja na tribinama.

Ali ponekad se, takav je život, računaju i strašni događaji. Prije izvjesnog vremena je u samo jednom napadu u Gazi ubijeno 400 ljudi, mahom civila, žena i djece. Dvije trećine, 67%  mog nekadašnjeg naselja ode bez povratka u jednom danu. I nikom ništa.

2013. godine sam zadnji put imao susret sa Lamelama. U stan nisam išao, nije više naš. Kao što više nisu ni naše Lamele, ni naš Brod. I možda je dobro da je i izgubio ono Bosanski ispred sebe, jer malo toga ima išta zajedničkog sa onim prijeratnim. Kao što i Bosna danas nije ni “B”od one koju sam jednog jutra u ranu zoru septembra mjeseca, 1991. godine (čini mi se što vrijeme odmiče i bliži se kraj odlaska na neko “bolje mjesto”) zauvijek napustio.

Eto, nadam se da su neki i dogurali do kraja ovog podužeg teksta i da im se svidio. Hvala svima na čitanju.

Zoran Teofilović, 10.08.2025.

Tekst je objavljen uz suglasnost autora