Ucjenom posađen u načelničku stolicu

Sud za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj za okrug Sl. Brod, pod predsjednikom Obrenom Vukomanovićem, te s još četiri člana, na temelju teških optužbi izrekao je 12. srpnja 1945. godine odluku protiv Josipa Dabčevića, rođenog 1902. u Gornjoj Bebrini, nastanjenog u Slavonskom Brodu, rimokatoličke vjere, Hrvata, krojačkog obrtnika, oženjenog, oca dvoje djece, vlasnika kuće, vinograda i gradilišta, za vrijeme Jugoslavije kažnjavanog radi političke djelatnosti, a koji se od 30. lipnja 1945. nalazio u istražnom zatvoru.

U ime naroda! - u presudi se navodi, Josip Dabčević je kriv - što je kao radnik svjesno sudjelovao u okupatorskom aparatu na vidnom položaju gradskog načelnika u Sl. Brodu od 25. marta 1945 g. sve do oslobodjenja. Da je dakle služio u činovničkom aparatu na mjestu naročito važnom za okupatora i njegove pomagače, čime je počinio krivično djelo iz toč. 6 čl. 2 Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Na temelju navedene Odluke, Dabčević je osuđen na kaznu prisilnog rada u trajanju od petnaest godina i gubitak nacionalne časti u trajanju od pet godina te upućen u zloglasni logor na Bonovoj ciglani u Vinkovcima.

Ova presuda je samo jedan od dokumenata koje još čuvaju gospođa Vladimira i gospodin Branko Čeliković, iz kojih se iščitava sva teška kalvarija Josipa Dabčevića, oca gospođe Vladimire.

U opširnom obrazloženju suda navodi se: Okrivljeni priznaje, da je primio dužnost gradonačelnika u Sl. Brodu (...) Na taj način, da je policija došla po njega i predala ga šefu policije Španjolu, koji mu je rekao da se dosta sakrivao kao poznati komunista i da mora bez daljnjega primiti dužnost.

Ovakovu obranu ovaj sud nije mogao uvažiti, jer je svakako moralo biti govora, predloga i raspravljanja o tome, da se okrivljeni postavi za gradonačelnika, te to nije nikako moglo da bude izvršeno nekom silom, da se okrivljeni odlučno odbio da se primi te dužnosti, naročito ako je bio bolestan, u kojem slučaju ga nijedna vlast ne bi mogla prisiliti, da se primi dužnosti.

Nadalje je nevjerojatno, da bi šef policije Španjol poznati ustaša okrivljenoga silom postavio na mjesto gradskog načelnika kao poznatog komunistu, jer navedeni Španjol nije mogao imati koristi od toga…

Dalje se navodi izjava Dabčevića, koji priznaje da je do 1927. godine bio aktivni član komunističke partije, a zatim se povukao. Bio je u gradskom vijeću i stupio u vezu sa strankom JRZ (Jugoslavenska radikalna zajednica), a po mišljenju suda ta je stranka radila na tome da se slabi otpor demokratskih snaga jugoslavenskih naroda i pripravi teren za slom Jugoslavije.

Dabčeviću se ne uzima kao olakotna okolnost što je intervencijom kod ustaških vlasti iz zatvora spasio mnoge ljude. Dapače, sud je to uzeo kao očiti znak da je okrivljeni svakako imao upliv kod ustaških vlasti, jer je samo kao takav mogao uspjeti, da se nekoga oslobodi i spasi bilo iz logora, bilo na koji drugi način.

Sve ove okolnosti dakle govore u prilog teze političkog oportuniteta zbog čega je okr. i primio se vidnog mjesta gradskog načelnika.

U posjedu Čelikovića je i Zapisnik od 21. ožujka 1945. kojim se Josip Dabčević postavlja za povjerenika grada Broda na Savi, odnosno gradonačelnika. Evo, što u Zapisniku piše, jer rasvjetljava dosad nepoznate okolnosti o njegovom izboru na ovo mjesto:

Na osnovu naloga Velike župe Posavje u Brodu na Savi od 12. ožujka 1945. broj taj. 544/945. stigao sam niže potpisani Levin Eršeg odjelni savjetnik kod velike župe Posavje u Brodu na Savi u svrhu da uvedem u dužnost privremenog povjerenika za Gradsku općinu Brod n/S gospodina Josipa Dabčevića krojačkog obrtnika i gradjanina grada Broda na Savi, te da ga propisno zaprisegnem. Odmah pristupa za danas pozvani gosp. Josip Dabčević i polaže propisanu zakletvu prema zapisniku.

Pozvani gradski senator g. Stjepan Ručević predaje odmah privremenu upravu gradske općine Broda na Savi gosp. Josipu Dabčeviću.

Primopredaja našestra gradske općine kao i gradske blagajne izvršiti će gg. Josip Dabčević i Stjepan Ručević izmedju sebe i odnosni zapisnik sa likvidacionalnim izkazom o stanju gradske blagajne predložiti Velikoj župi Posavje u Brodu na Savi.

Time je gospodin Josip Dabčević sa današnjim danom uveden u dužnost privremenog povjerenika gradske općine Boda n/S, te isti dužnost odmah preuzima.

Tako je gospodin Dabčević načelnikovao samo mjesec dana, ali to ge je stajalo hapšenja i osude te upućivanja u logor, kako je gore već rečeno. Međutim, gospođa Anica Dabčević, supruga Josipova, nije mirovala. Ona stupa u akciju i s pravnikom, gradskim senatorom, gospodinom Stjepanom Ručevićem piše Sudu za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, za okrug Sl. Brod opširnu molbu za pomilovanje svoga muža. Molba je datirana 11. rujna 1945. godine.

Kazna je neosporno velika, a čovjek koji je na istu osudjen, mora da je veliki zločinac, koji je počinio svjesno i promišljeno teške zločine sa nakanom da tim činima počini štetu. Jasno je dakle da moraju postojati i razlozi, koji tako strogu osudu opravdavaju. Gore citirana osuda ih i navodi. Ona kaže, da se krivnja moga muža sastoji u tome što se za vrijeme okupatora primio načelničke časti i na taj način tobože svjesno sudjelovao u okupatorskom aparatu. Glavni njegov tužitelj bio je Josip Bosak. (Bosak je, inače, krojač iz Broda, član KPJ od 1927., a u NOB-u od 1941. Radio je u Agritpropu Okružnog komiteta KPH Slav. Brod i bio član Oblasnog NOO-a za Slavoniju. Nosotelj je partizanske spomenice 1941. Poslije rata bio je povjerenik za prosvjetu općine Slav. Brod! Bez komentara.) Onaj isti Bosak sa kojim se moj muž još u mladenačkim godinama posvadio radi djevojke, koja je istome kasnije postala ženom i koji još od tih vremena goji nepomirljivu mržnju prema njemu. To je onaj isti Bosak, koji je u šumi, a prije nego što je naša oslobodilačka vojska protjerala okupatora izjavio, da će njegova prva kugla, koju će odposlati kada stigne kući, biti upravljena u glavu mojega muža, a povukao se istom onda kada mu je jedan drugi drugar dobacio, da to neće učiniti dok je on živ.

Bosak Dabčeviću stavlja u krivnju da je maltretirao i izrabljivao radnike u svome šnajderaju. Naveo je slučaj radnika Andrije Lunga. Ali, taj si je Lung kroz petnaest godina rada kod Dabčevića iz svoje zaslužbe napravio kuću, a kada se ženio uzeo je Dabčevića za kuma. Kakvi su dakle odnosi vladali izmedju Lunga i mojega muža, nije potrebno pobliže opisivati, jer nitko nije taka luda da svoga zlotvora uzimlje sebi za vjenčanoga kuma, – kaže u molbi gospođa Anica.

Bosak navodi još neke slučajeve, pa ističe da je Dabčević omalovažavao obrtnike, a zaboravlja da su ga baš obrtnici izabrali svojim predsjednikom na najdemokratskiji način i to ogromnom većinom glasova – navodi gospođa Anica.

I tako gospođa Anica na svaku Bosakovu ima odgovor. Ona ne poriče da se njen muž prihvatio načelničke stolice, ali se mogu poreći izvodi koji se u osudi navode kao razlozi prihvaćanja.

Dabčević je od najranijih svojih godina bio poznat kao komunist. Bio je odlučan i kao dobar govornik imao je uvijek uspjeha. To mu je međutim pribavilo ne samo glas nego i zavist nekih drugova (Bosak!!), koji mu nisu bili dorasli. Često je osuđivan, a 1935. godine i protjeran u Čajniće i jedva se spasio progonstva. Već 1941. počeo je surađivati s partizanima. Prikupljao je lijekove i novac i slao u šumu. Jednog dana šef policije Španjol mu je rekao neka ne misli da se za njegova djela i za njegovo mišljenje ne zna. U takvim prilikama i okolnostima pozvan je na načelničku stolicu. Kakva je kod toga bila kombinacija ustaških glavešina to ja naravno ne znam, ali je činjenica, da mu se reklo da će biti otpremljen u logor kao komunista, ako se ne prihvati načelničke stolice. Valjda su ustaše s njime kao komunistom mislili ucjenjivati NOP. Moj muž se na to hoćeš-nećeš razbolio i legao u krevet. Brod se smijao toj “načelničkoj groznici“ (…) On se nadao da će svaki čas nadoći naša oslobodilačka vojska i da će ga spasiti iz te situacije. Ali naša vojska nije dolazila, pa kada je jednog dana došla po moga muža policija, nije mu preostalo drugo nego ili na načelničku stolicu ili u logor (…) Ali klada je na taj način već bio prisiljen da se primi te neugodne dužnosti, odlučio je da svoj položaj na korist građanstva bar izrabi.

Nabavio je oružje pomoću kojega je spasio Tvornicu vagona i električnu centralu koju su Nijemci kod povlačenja htjeli dići u zrak. Spasio je i Jugoslavenskoj armiji predao magazin s hranom u Konfinovoj jajčari, a hrana je u to vrijeme imala ogromnu vrijednost. Novim vlastima predao sve stvari - novac, inventar, pisaće mašine, što je uspio sakriti od Nijemaca. Nastojao je da što više ljudi spasi ustaškog logora, pomagao je partizanskim obiteljima i slao pakete u logore...

Okolonost da je spasio od strijeljanja 11 ljudi, samo je otegotna, jer je po mišljenu osude dokaz da je imao nekog upliva, kad je mogao spašavati ljude, ili pako odvraćati od njih vješala.

Ne napadam osudu, niti je osuđujem. Suci koji su je izrekli su ljudi pa ne mogu zaviriti u dušu čovjeka. Zato su i uzeli cijeli rad moga muža kao rad oportuniteta. Ali to nije nikakav oportunitet. To je ljubav prema narodu i prema Komunističkoj ideji za koju se on od najranije svoje mladosti bori.

Sud je razmotrio i uvažio molbu gospođe Anice Dabčević, pa je bila obnova procesa i njen je muž oslobođen. Sve skupa, u zatvoru i logoru odležao je Josip Dabčević nešto manje od godinu dana. Pušten je početkom 1946. i vratio se kući, supruzi i dvjema djevojčicama, Teici i Vladimiri. No, ostale su posljedice u duši i tijelu - kako se kaže. U duši gorčina na nanesene nepravde, a u blatu i vlazi vinkovačke ciglane u koju je upućen po kazni, teško je prehladio kičmu. Onda nije bilo medicinskih pojaseva, pa je oko struka vezao zečje kožice, ali to mu nije pomoglo i do kraja života je imao bolove u kičmi. Patila je i obitelj i godinama bila obilježena.