Život

Sportski dan na snijegu u brodskom brdu

Autor: 035portal Datum objave: 18.11.2025. u 20:00

Početkom siječnja konačno dočekasmo dugo očekivani snijeg i bajkovitu bijelu snježnu zimu. Zimu kao s božićnih ajnzickarti. Jednima je ona donijela velike probleme, a drugima mnogo radosti i zabave. Strmine bastiona brodske tvrđave pokazale su se kao idealna sanjkališta za djecu, a na Korzu je proradilo umjetno klizalište, gdje uz glazbu jedni već lijepo kližu, a neki pokušavaju naučiti prve korake na ledu, pritom znaju i nezgodno pasti, pa i tresnuti koliko su dugački i široki. Premda je prostor klizališta skučen, svi se na ledu dobro zabavljaju, a istovremeno već čeka red sljedećih klizača. Odrasli Brođani pak, pa i cijele obitelji (naravno, kojima je to u današnjem vremenu moguće), odoše na skijališta preko granice – javljaju novine i televizija.

Ne znamo tko je u Brodu prvi počeo skijati, na ledu klizati, ali u vremenu poslije Prvog svjetskog rata takvih je bilo sve više. Brodsko brdo imalo je dovoljno strmina za spustove i sanjkanje, da su i natjecanja održavana, a po zaleđenoj Savi ili Vijušu jurili su klizači sve do Poloja.

„Brodske novine“ 1925. godine pišu: Kako je Sava poslije teške poplave otišla u svoje korito, opala je voda i na Vijušu. Medjutim se uslijed jake zime uhvatio prije odlaska vode jak led tako da je cijeli Vijuš prekriven ledom. Naša je mladež izrabila tu priliku i mi vidimo dnevno veliki broj ljubitelja sklizanja kako na svježem zraku jure gotovo do Poloja.

Pri Planinarskom društvu osnovana je skijaška sekcija koja je držala tečajeve ovoga lijepoga sporta na snijegu, ali prije samoga skijanja trebalo je biti i u dobroj formi, pa brodske novine „Seljačka riječ“ 1935. godine najavljuje: Hrvatsko Planinarsko Društvo, podružnica Dilj-gora, Smučarska sekcija, počinje u mjesecu novembru o.g. svoj „Suhi smučarski tečaj“, te prijave u isti prima gospodin Borevković Pavle, račun. činovnik i Mautner Josip, trgovac, Aleksandrova ul. 4. Sekcijski doprinos za društvene članove je Din 5 – godišnje, tečajnina za nečlanove je Din 15 – godišnje.

U prošlogodišnjim člancima i pozivima upozorili smo, da je veoma važna priprava tijela za fizički napor, koji smučanje sobom donosi, pogotovo što su naše snježne prilike kratkotrajne i na prekide u više mahova, a ne jednakomjerne kroz dulje vrijeme, te smo stoga i održali suhi smučarski tečaj koji je potpunoma uspio i dokazao naše navode o njegovoj potrebi, time što su tečajnici početnici mnogo brže i lakše naučili smučati, negoli oni koji nisu polazili tečaj, a napredniji odmah na početku sezone imali onu formu koju su drugi tek nakon duljeg vremena dobili.

Dobri skijaši iz brodske ski-sekcije odlazili su potom na Jahorinu, Plitvice ili u, već tada poznata, slovenska skijališta.

Jedan od skijaša iz toga vremena bio je i mladi brodski trgovac Teodor Nadih. Njegove skije s početka tridesetih godina sačuvao je sin Antun Drago Nadih iz Zagreba. Teodor se uz skijanje bavio biciklizmom i boksom. Evo, što je gospodin Drago iz očevih priča upamtio: –Skijaška natjecanja su se tada odvijala između pojedinaca u slobodnom skijaškom spustu, a održavana su na neuređenim improviziranim utabanim snježnim površinama Brodskog brda, livadama prekrivenim snijegom, odabranima prema povoljnosti terena, njegove dovoljne dužine i nagiba. Na takvim prirodnim terenima je poseban problem bio vraćanje skijaša nakon spusta na vrh iste staze, pri čemu je hodajući uz strminu morao u rukama nositi svoje skije i štapove.

U to vrijeme skijaš je imao i dodatne probleme s opremom. Drvene skije trebalo je redovito održavati, premazivati i pred spust podmazivati. Radi zaštite od propadanja, skije su premazivane mazivom – „grundvalom“, koje je osim impregnacije omogućavao da se smanji trenje, odnosno prianjanje snijega i leda. A prije svakog spusta skije su podmazivane i voskom i to s donje strane i po rubovima. Kožne vezove na skijama i kožne vezice na štapovima redovito su održavane mastilom za kožu kako bi zadržale mekoću. Kožne visoke cipele, „gojzerice“od životinjske kože, moralo se također dobro namazati parafinom, kako bi bile vodonepropusne. Skijaš je na leđima nosio naprtnjaču, „ruksak“ s priručnom skijaškom opremom koju su činili: rezervni kožni vezovi skija i štapova, kožne tanke vezice za popravak oštećenja na pletenim krugovima štapova, posudica s voskom za skije, mastilo za kožne cipele i kožne vezove. U ruksaku je trebao biti još par vunenih čarapa (radi zamjene mokrih), čuturica s pićem (vodom ili čajem, a u nekoga i flašica rakije), suha hrana i platneni zavoj za imobilizaciju ozlijeđenih dijelova tijela.

Po povratku sa skijanja, skijaši su svraćali u neku od gostionica koje su bile na putu do skijališta, da se zagriju i još uz pjesmu podruže i razvesele.

Tatine skije su izrađene od tamnog drveta, dužine 210 centimetara, s metalnim okovom i kožnim remenjem za prednji i stražnji dio cipele. Marke su Record i vjerojatno su nabavljene u Austriji. Štapovi su od bambusa, s kožnim remenjem za šaku i pletenim kolutima od šiblja i remenja na donjem dijelu, kako štapovi ne bi propadali u duboki snijeg.

Poslije Drugog svjetskog rata, u vremenu neimaštine, skije je imao samo onaj koji ih je sačuvao iz predratnog doba. Dečki su se stoga svakako dovijali, ali su opet skijali, klizali, sanjkali se. Gospodin Marijan Wagner sjeća se tih dana s početka pedesetih: – Bili smo jako jedinstvena grupa momaka s Plavog polja, zvali nas „Plavopoljci“, braća Ožanići, Andrija Vidaković, Makso Sklenar, Rudecovi i ja. Ljeti smo dominirali na Savi, a zimi, kad je pao snijeg, išli smo na skijanje. Skije nismo imali, pravili smo ih sami od dasaka, dužica od buradi. No, ja sam imao tu sreću da sam ipak dobio prave skije koje mi je poklonio kolega Đorđe Mušicki iz Berislavićeve ulice (Gupčeve), a našao ih je u njihovom podrumu. Nekada su oni bili bogati ljudi. Ali te skije nisu imale vezova, pa sam ih ja napravio od kojekakvih kaiševa i nekako ih vezao za cipele. Uglavnom smo skijali kod Popovićeve šumice, istočno od doma, kroz livadu i voćnjak bio je spust do nekog bunara, a bilo je i jedno skijalište kod vile Ružin gaj. Odlazili smo pješke Vinogradskom kraj Kolonije. Preko ferija svake godine smo mi tako skijali, onda su bile zime s puno snijega, a i Sava se često ledila. Nismo mi onda imali nikakve trenerke, niti jakne, skijali smo u onoj robi koju smo imali na sebi, kaputima kraćim, netko je imao podrezani hubertus, u cipelama bakandžama i nije nam bila zima. Nismo se imali niti gdje zagrijati, jer planinarski dom onda još nije radio.

A sklizali smo se po zaleđenoj Savi. Naše je mjesto bilo ispod Korza, pa smo prelazili i u Bosnu. Rijetko je tko imao prave „šličue“. Klizaljke smo pravili od donje goveđe čeljusti, koju smo nabili na komad daske u veličini noge i vezali na obuću. Tada je bila potraga za tim kostima. Otiskivali smo se štapovima od metli s ukucanim ekserom. Klizaljke su mogle biti i samo od komada daski s ukucanom debelom žicom s donje strane.

Popularnost skijanja među Brođanima, usprkos neimaštini, sve je više rasla, te je 7. veljače 1954. godine u Brodskom brdu održano i prvo prvenstvo Broda u skijanju. O tome piše „Brodski list“: Organizator takmičenja bilo je Društvo za tjelesni odgoj „Partizan“ u Slav. Brodu. Za takmičenje se prijavilo 52 omladinca i člana i 31 pionir. Nisu izostali niti gledaoci pa je i njih bilo pedesetak.

U štafeti 4x500 prvi su bili Vadžić-Perković-Potocki-Trač. (U štafeti koja je zauzela treće mjesto bio je i gospodin Wagner, ukazao sam mu na to, a on se sjetio da je imao neke rashodovane skije). Trku na 1000 metara poveo je Dragan Bresslauer i prvi prošao kroz cilj. U spustu na 1200 metara na startu je bilo 16 natjecatelja i Bresslauer je opet postigao najbolji rezultat, premda je favorit bio Lozert. Visinska razlika staze iznosila je oko 100 metara. Najinteresantnija, a ujedno i najnapornija bila je trka „maraton“(...) Vrijeme postignuto na ovoj stazi dugoj 3100 metara je odlično. Poredak je slijedeći: Goršić, Bognar, Mišić, Kangrga, Tomljenović i Vahtler – izvještava „Brodski list“.

O pogodnosti Brodskog brda za zimske sportove govori i članak u „Brodskom listu“ iz 1960. godine: Učenici gimnazije „Zlatko Šnajder“ iskoristili su dane zimskog raspusta u vedrom raspoloženju. Snježni pokrivač zabijelio se na Brodskom brdu i eto prilike da cijela škola provede jedan sportski dan na snijegu. Pod vodstvom nastavnika drugarice Tomić i drugova Terzina i Ševculjka, rano ujutro, krenula je duga kolona od skoro 500 učenika, opremljena sanjkama i skijama, prema brdu. Vesela omladina, još više razdragana divnim sunčanim vremenom, provela je cijeli dan u blizini Planinarskog doma u grudanju, sanjkanju, skijanju i raznim igrama na snijegu. Dobrom raspoloženju pridonijelo je i gostoprimstvo drugova iz Planinarskog društva, koji su učenicima osigurali topli čaj i boravak u domu uz dobre gramofonske ploče. U prvi sumrak učenici su se vratili kućama veseli i oduševljeni.

Onda smo se pohasili! Brodsko brdo nije nam bilo dovoljno i krenule su kolone skijaša u alpska skijališta. Rezultat toga je da danas skijati zna samo onaj koji ima dosta kuna i još više eura.

Premda je prvi ovogodišnji snijeg kratko trajao, već su najavljene nove sniježne oborine, pa evo prilike Brođanima da ponovno otkriju zimske radosti i u Brodskom brdu.