Glinene priče iz Broda: Josipa i njen svijet kiparstva, lončarstva i nesavršenih savršenstava

U svijetu gdje je sve instant, odmah i savršeno oblikovano po kalupu, Josipa Žarković nudi nešto posve drugo – ručnu izradu, čekanje, proces, glinu koja diše i priča. I premda su njezine zdjelice i šalice daleko od tvornice, u svakom nesavršenom rubu skriva se ono najvažnije – ljudska ruka, trud i duša.

Josipa je kiparica po obrazovanju, umjetnica po senzibilitetu, a učiteljica po pozivu. U svom studiju u Ulici Matije Gupca 37 u Slavonskom Brodu, vodi radionice za djecu i odrasle, one znatiželjne i hrabre, one koji žele probati nešto drugačije – i usuditi se zaprljati ruke.

„Najčešće radim s djecom starijom od devet godina jer već tada mogu stvoriti konkretne oblike – šalice, zdjelice, vaze. Ali glina je savršen materijal i za mlađe, za upoznavanje s teksturom, oblikovanjem, osjećajem za prostor i vlastite ruke. Igranje glinom budi radoznalost, istraživački duh, ali i opušta.“

Zanimljivo, većinu polaznika radionica čine žene. „Ne znam je li stvar znatiželje, energije, otvorenosti... Ali žene najčešće dolaze. Ipak, kad se pojavi muškarac– svi ga zapamte. Rijetkost, ali inspiracija!“

Josipin put nije bio slučajan. „Još u osnovnoj i srednjoj školi znalo se da će to biti moj svijet. Upisala sam umjetničku školu u Osijeku, kiparski smjer. Bilo nas je malo, ali to mi je odgovaralo – više prostora, više materijala, više mogućnosti. Kiparstvo nije poput slikarstva koje najčešće reproducira već viđeno. Kiparstvo je uvijek novo.“

Osijek je, kaže, bio savršen grad za studiranje umjetnosti – „tvornica umjetnika“. Ali Slavonski Brod je, dodaje, grad s ogromnim potencijalom, u kojem se još mnogo toga može stvoriti – i to doslovno, rukama. Kod nje se, kaže, događa nešto što Brod još nije imao. Pravi lončarski tečajevi u kojima se zaista radi s materijalom – do kraja. Sve što se napravi suši se, peče i glazira. Izađeš zaprljan – i sretan.

Na njezinim radionicama uče se osnove lončarstva – rad na električnom kolu, centriranje gline, oblikovanje, sušenje i paljenje. Kad netko prvi put sjedne za kolo, misli da je nemoguće. A onda, uz malo vođenja i strpljenja, već nakon par minuta glina poprima oblik. I to onaj tvoj, jedinstven. Proces nije brz – nakon oblikovanja, rad se suši dva tjedna, zatim ide prvo paljenje, potom glaziranje, pa novo paljenje. Sve skupa traje četiri do pet tjedana. Za današnje navike – to je cijela vječnost. Neki ljudi su oduševljeni i kažu: „Računali smo na to, javite kad bude gotovo.“ No bilo je i onih koji su odustali čim su shvatili da to nije instant proizvod. I to je u redu, kaže Josipa – jer glina traži strpljenje i razumijevanje.

Ne postoji kalup. Svaki predmet ima svoj karakter, grubu ljepotu, nesavršen rub koji ga čini posebnim. “Danas kupimo šalice za 2 eura, ali na njima piše ‘handmade’. To često nije istina. Kod mene – jest. I te nesavršenosti, te ‘greške’ rukom – to je ono zbog čega ih ljudi čuvaju.”

U njezinom studiju moguće je sudjelovati i u kreativnim likovnim radionicama za djecu i mlade, pripremama za srednje umjetničke škole i akademije, kao i u „wine & paint“ večerima, koje su, kaže, jako popularne jer polaznici sliku odmah mogu ponijeti kući. Ipak, i tu potiče autentičnost – nema jednog predloška koji svi kopiraju. Zadaje se tema, a svatko slika vlastitu interpretaciju. Tako se čuva osobni izričaj.

Rad s glinom posebno je zahtjevan jer svaka faza zahtijeva osjećaj – i znanje. Josipa kaže da većina ljudi koja prvi put dođe nikada nije dotaknula glinu, ali većina uspije nešto napraviti iz prve, uz pomoć i vođenje. Neki imaju “toplije ruke” pa im glina brže reagira, što je zabavno i nepredvidivo. Sve to stvara atmosferu igre, eksperimenta i međusobne podrške.

Na pitanje zašto baš glina, Josipa se smije i kaže: “Zato što ne trpi fejk. Ne možeš varati. Ili jesi tu – ili nisi. Glina pamti. Pamti svaku nervozu, svaki zaborav, svaku nježnost. I daje ti natrag – baš to.”

A kad ju pitate kako znati je li spremna? “Kad shvatiš da je nesavršenost – savršena. I da je komad koji si sam napravio, ma kakav bio, vrijedniji od svega što možeš kupiti.”