Senzacija- prvo brodski pokladni korzo!

Prošasle poklade bijahu kod nas veoma živahne. Imadosmo muziku iz Novoga Sada, koja verlo mnogo k razveselenju doprinese. U kratkom: ne spominjemo se, da bi ikada štogod takvog kod nas bilo. U pokladni ponedjeljak doživismo „Narodni bal“ kojega kolovođa biaše verli domorodac g. Franjo Benčević – pisala je o pokladama u Brodu „Danica ilirska“ još 1842. godine.

Svirane su tada poznate melodije: „Bože, živi našeg kralja“, „Slavna bratjo, oj Horvati, neka živi narodnost!“. A, kada je bal završen (...) U jutro rano bi pripravito mnogo sanicah, u koje mnoga narodna bratija sedoše i kroz celi Brod se provezoše, pevajući gore spomenute narodne pjesme, pri čem od svih građanah miroljubivo gledani biahu.

Izvjestitelj u novinama jasno kaže da takvo što u Brodu još nikada nije bilo, da je prvi puta priređen takav bal, jer Brod je još živio po navadama iz „Uspomena na stari Brod“, koje je par godina ranije zabilježio Ignjat Alojzije Brlić. Običaji brodski nisu se onda razlikovali od onih iz njegove seoske okolice. Brod se istom stao gospoditi, pa Brlić sa žaljenjem primjećuje: Sad se stari običaji gube i kidaju, liepa je stvar da se u poznija vremena starine spominju.

A evo što je Brlić o tadašnjim brodskim pokladama zabilježio: Poklade su se u Brodu u vrlo velikom veselju slavile, počam od tri kralja pa do čiste sriede. Tud su časti i veselja bila svakog svetca i nedelje (...) Momčad, bećari i zanatlijske kalfe počeli bi se već od tri kralja u maškare oblačiti i uz tamburu pjevajuć po varošu i po poznatima kućama, osobito gdje bi se čast držala, hoditi, i tako i sebe i druge ljude razveseljavati. Posljednje nedelje pokladah otelo bi se već i gazdama u maškare ići, tako da već na svrhi poklada skoro nitko neopravljen nebi po varošu hodao. Otkuda su u staro doba maškare pope zvali, to neznam, al je i dan danas rieč: kad brodski sin otidje u sviet na vandrovku (na usavršavanje u svom zanatu), on mora u Brod o pope (o pokladama) i u pudarinu (o vinoberi) doći t.j. on nemože nezavrativ se kući, godinu dana na drugom mjestu ostati. I ovi su se običaji svi poutrzali. Sad slabo tko časti pravi, sada se skoro nitko ob dan u maškare neopravlje, nego već poslednjih dana ima gdje tko što se opraviv po poznatih kućah prohoda. Kolo se je obično u svakom sokaku po jedno, i to na ćuprijama, u svaki svetac, četvrtak i nedjelju od tri kralja do posljednje nedjelje poklada, a posljednje nedelje svaki dan igralo, i to bez gajdah, tambure i muzikah, samo pjevajuć. I tada bi se maškare kupile, i u svakom kolu malo poigrale; kolo obično mlade iliti nevjeste i djevojke bez momakah igraju, naposljetku se pako i momci već pomješaju i veselije se kolo okreće. Kolo se još u Brodu igra, al ne u svakom sokaku, nego na dva tri mjesta u čitavom varošu, a i to samo posljednje nedelje poklada. Još se i dan danas kolska nota pjeva, al baš da jednu pravu starinsku pjesmu kolsku dobiti mogu, nego sve nove prazne pjesme na onu ariju trpaju.

Da se pako još veselie poklade provedu, običaj je da se drugi dan poklada s prežnici (koji si u poslovima uzajamno pomažu) sastanu, pak na plug krčelje (drvene saonice) vežu, al to je više za to, da se u družtvu ponapiju i provesele. Posljednja nedjelja poklada mora se svetkovati i nesmije se nikakvi poglaviti posao raditi, za to ima svaki dan svoje vlastito ime: sramotni ponedeljak, tko na njeg radi, osramotit će se; bolni utorak, tko na njeg radi, bolovat će; vrtičava srieda, tko ju ne posveti, vrtoglav će patiti; zadušni četvrtak, za pokojne valja svetkovati; predičavi petak, tko ga nesvetkuje, predja će mu se trgati; mušičava subota, treba ju svetkovati da mušice lana ne pojedu. 

O pokladama s kraja 19. stoljeća, kada se Brod još više pogospodio, povjesničar i brodski kroničar, po struci pravnik, Josip-Joza Koprivčević u „Posavskoj Hrvatskoj“ 1939. godine piše: Na poklade se je u Brodu pjevalo, plesalo, pilo i veselilo više nego ikad, a da bude šala još veća, mlađi svijet oblačio je smiješne haljine, lutao po ulicama i brodskim kućama sa galamom, često i sa prostom i neukusnom šalom.

Tako su na primjer tri brata Horvatića (poznati brodski Kaje i Šecke) zadnjih godina prošlog stoljeća imitirali na poklade sprovod, napunivši muško staro odijelo slamom, pa sa svojim društvom toga slamnatog čovjeka nosili po Brodu na treći dan poklada i onda ga svečano sahranili to jest bacili u Savu na skeli kod franjevačkog samostana, pri čemu je poznati lakrdijaš Marko Kaja fungirao kao načelnik, radi čega su svi ti članovi sahrane princa karnevala bili osjetljivo policijski kažnjeni zbog izrugivanja vjerskih običaja ruglu.

U istom članku Koprivčević opisuje i prvi brodski pokladni korzo, koji je održan 1897. godine.

Godine 1894. i 1895. priređen je pokladni korzo i u Zagrebu, po uzoru na velika karnevalska korza na azurnoj obali, u Nizzi i Monte Carlu.

Netko iz Broda (valjda pok. gđa Brlić) vidio je taj korzo u Zagrebu i tako je pala odluka, da se sljedeće godine priredi isto takav ili slični pokladni korzo u Brodu, kao senzacija prve vrsti, u Brodu dotad još neviđena. Organizacije se prihvatilo Hrvatsko dobrotvorno gospojinsko društvo (osnovano 1895.).

Pokladni korzo u Brodu 1897. inspiriran po damama hrvatskog gospojinskog društva imao je biti sa estetskog gledišta na dostojnoj visini zabave, šale i kulture, te je odlično i elegantno bio zamišljen i proveden.

O tom pokladnom korzu s kočijama okićenim ćilimima i cvijećem piše i ondašnja „Posavska Hrvatska“: Povorka sastala se na Jelačića trgu pred kućom odvj. Dr. V. Brlića, te je od onud krenula predvodjena na konju sa elegantno odjevenim Jockey-om (g. urar Stančić - kojeg su inače nazivali "duša mnogih brodskih ustanova i društava", a posprdno "brodska prd-galama") peko trga ulicom Franje Josipa, Mesića ulicom, Banskom ulicom i Molinarievim šetalištem tako, da je obišla cieli Brod, u najboljem redu uz mnogobrojno saučešće obćinstva, od kojeg je veliki dio čekao na ulici i po prozorih, oboružan konfetima i narančama, da krasnim maskama iskaže pokladni eferim.

U kočijama je bilo mnoštvo maskiranih u češke seljanke, grčke seljake, rococo dame, stare Bečane -„Alt Wien“, Dalmatince, Tirolce i Tirolke, Slovence, engleske lordove, pajace, anđelke, bebe... Trgovac Ante Markotić ponosno se držao kao kralj Ljudevit XIV. Gospođa Ivana Brlić bila je odjevena u modri baršunasti frak i s franceskim škrljakom na glavi, da je uprav občarala svakog motrioca.

Prva je bila kočija gradskog fizika gospodina dr. Dobroslava Brlića, uz kojega je sjedila supruga obučena kao češka seljanka i uz nju kći načelnika, gdjica Melanija Piskur, kao Hrvatica. Dva Dobroslavova dječaka i kćer Vatroslava Brlića, maskirani u klaune, poredani prema hrvatskim narodnim bojama, u crvenom, bijelom i plavom kostimu, sjedili su u istoj kočiji. Od konfeta i naranči maskirani su se branili bacanjem kokica (purkavica) na publiku. Obći glas u Brodu pun je hvale na ovu doista krasnu dosetku upriličenja ovakva korsa, kakva Brod u starih zlatnih vremenih nije vidio, zaključila je „Posavska Hrvatska“.

Evo što je još zapisao i Josip Koprivčević: Svi brodski fijakeri bili su treći dan poklada po podne zauzeti za taj korzo. Gospoda i gospođe obukli su razne kostime iz starih vremena, neke su osobe obukle narodne nošnje, porodica majora Lemešića poljske kostime jer je gospođa bila rođena Poljakinja, gđa Radosavljević kostim „a la madam Pompadur“, gđa Brlić kostim „Rokoko doba“. Vrhunac toga pokladnog korza bila je živa slika, koja je predstavljala „polazak u boj na Kretu“. Te je naime godine bio grčko-turski rat zbog Krete koja je onda bila u turskim rukama i zbog toga rata evropska situacija bila je dosta nepovoljna za evropski mir, pa je pripovijedanje o tom ratu bila u Brodu dnevna novost.

Poznati brodski veseljak trgovac Pero Filipović, sin bivšeg načelnika, kako je bio posjednik lađa, dao je postaviti jednu veću lađu na velika špediterska kola, okitio je lađu raznim zastavama, metnuo na nju pravi jarbol tako, da je ta lađa davala sliku pravog bojnog broda, pa kako su tu lađu vukli konji, izgledalo je među onom silnom svjetinom i mnogobrojnim fijakerima, kao da lađa doista plovi brodskim ulicama.

Na lađi se poredalo oko tridesetak onda brodskih gospojica (davorašica), obučenih u mornare, pa se sa ostalim fijakerima ta lađa provezla kroz sve brodske ulice, uz burno odobravanje mnogobrojnih gledalaca. Bilo je tada nabacivanja konfetima i koriandolima, bombonima i pirinčem, da su ulice, kuda je taj zanimljivi korzo prolazio bile zatrpane tom robom.

Na tom korzu bila je i jedna šaljiva scena, no da li je ona ušla u program korza ili se je naknadno prikrpila, nije poznato. Na kraju povorke išla su jedna špediterska kola, na koja je bio postavljen stol, a oko stola posjedali poznati brodski gurmani, pok. pekar Benović, mesar Tajfl i još neki drugi živući, te su ozbiljno sjedili za stolom, kartali se i pili vino iz boca, koje su bile poredane po stolu.

Da bude slika još zanimljivija i smješnija, svi članovi tog veselog društva na kolima, obukli su na svoja muška odijela ženske košulje tadanje mode sa jako izrezanim ovratnikom, i bez rukava, što je doduše kod publike izazivalo veselost, ali je tu bilo dosta neestetike u usporedbi prema ostalom korzu, koji je sjao od ukusa, elegancije i svoje zanimljivosti. Vidi se, da je tada u Brodu, usprkos ljudi dobrog i otmjenog ukusa, vladao pak malogradski mentalitet pun objesti i neozbiljne šale.

Spominje se pokladno korzo i 1908., 1926. godine, a sigurno ih je još bilo, no čini se da niti jedno nije nadmašilo ono, veličanstveno pokladno korzo iz 1897.