Legendarna ˙Kasina˙ kupljena novcem Darinke i Branke

Nije se dugo čekalo i priča „Bruderi Bucika i Lalika“, objavljena u „Posavskoj Hrvatskoj“ 21. studenoga, dobila je nastavak. Javio mi se moj dragi znanac gospodin Emil Žižman, koji me povezuje s gospodinom Davorom Sedmakom iz Cesarčeve ulice kbr. 8, koji u kući Lalike Najsidlera stanuje, a sada je i vlasnik kuće. Ali ne samo to, gospodin Sedmak je i u rodu s Lalikinom suprugom Anicom Černy (na ipsilon u prezimenu upozorio je također gospodin Sedmak). Kako me je sve ovo razveselilo!

Ponovimo, gospođa Anica Černy rođena je 1896. godine u Virovitici, a udala se za poznatog brodskog trgovca, ugostitelja i sodara Ljudevita Najsidlera zvanog Lalika, rođenog 1895. godine u Derventi. Lalika je imao brata Dragutina – Buciku, koji se uspješno bavio ugostiteljstvom u Bosanskom Brodu.

- Anica Černy imala je petero braće i dvije sestre - priču je nastavio gospodin Davor Sedmak - Tri brata s majkom Katarinom otišla su živjeti u Ameriku. Bilo je jedno pismo iz Chicaga, jer vjerojatno su tamo boravili. Anica se udala za hendikepiranog Ljudevita Najsidlera koji je već tada bio imućan, jer težila je lagodnom i bezbrižnom životu. Kako i gdje su se upoznali, nije mi znano. A moja baka, Štefanija Černy, Anicina sestra, udala se za bogatog posjednika Mirka Pillingera iz Nove Vesi u varaždinskoj županiji. Oni su imali dvije kćeri, tetu Darinku, rođenu 1922. i moju mamu Branku, rođenu 1924.godine. Kada je mama bila stara godinu dana, a teta Dara tri, njihov otac Mirko Pillinger umire od tuberkuloze i pokopan je u Varaždinu. No, tuberkulozu je dobila i baka Štefanija pa se, svjesna da joj se bliži kraj i da će umrijeti, zbližava sa sestrom Anicom u Brodu na Savi, kojoj želi prepustiti brigu i odgoj djevojčica, Darinke i Branke.

Iz Amerike 1925. godine vraća se Anicina i Štefanijina majka Katarina. Ona i Štefanija prodaju sav imetak u Novoj Vesi i s djevojčicama dolaze živjeti u Brod kod Anice. Skrbništvo nad Darinkom i Brankom htio je uzeti i ujak iz Zagreba, Štefanijin brat, ali Anica je insistirala da se dođe u Brod, jer ima bolje uvjete. Kasnije se pokazalo da je sve to bilo unaprijed proračunato kako bi se domogla njihovog imetka.

Skrhana zloćudnom tuberkulozom, Štefanija ubrzo umire, 1926. godine, a pokopana je na brodskom groblju. Pa, kao što je bilo dogovoreno, Anica preuzima skrbništvo nad njenim djevojčicama i, dakao, upravljanje njihovom imovinom do punoljetstva. Poznato mi je iz mamine priče da je tim novcem kupljena i „Kasina“ (velika plesna i kino dvorana koju braća Najsidler pretvaraju u restauraciju „Građanska Kasina“), jer nedugo poslije Štefanijine smrti Laliki upravo buja kapital.

Najsidlerovi tada stanuju u Starčevićevoj ulici kbr. 49, u velikoj prizemnici s haustorom u sredini, te s još nekoliko stanova u dvorišnim krilima zgrade (bila na mjestu Privrednog suda). Ta je kuća kupljena od graditelja Đure Šimića 1925. godine, koji je s kompanjonom Adamom Tillom sagradio reprezentativnu palaču na žitnom sajmištu (Trgu pobjede, danas "Raiffeisen bank") u koju je i odselio. Najsidlerova kuća vodila se na Ljudevitu i Katarini Černy, pa je za pretpostaviti da je u nju uložen i kapital djevojčica.

- Međutim, teta Anicino skrbništvo postalo je za Darinku i Branku pravu noćna mora, čak su sa služinčadi i spavale. Anica se prema njima odnosila kao prava maćeha, za koju mislimo da se sreće samo u filmovima i literaturi. Omama i Lalika mogli su ih vrlo malo zaštititi, jer Anica je i prema njima bila nagle naravi. Samo, prema van stanje se idealno prikazivalo. Djevojčice su bile uredne, lijepo obučene i počešljane, čime je teta Anica željela drugima pokazati kako ih je potpunoma posvojila i prigrlila, kao što se i na fotografijama vidi.

A, teta Anica živjela je život velike dame, milostive, sva je bila okrenuta sebi i tražila je da se do nje drži. Imala je lagodan život, bila je mladolika, lijepo izgledala, nikada ništa nije radila, jer uvijek je imala služavke, djecu nije rađala. Trošila je na skupu garderobu, šešire i krzna, šminku, parfeme...

Djevojčice su išle u osnovnu školu, pa u gimnaziju i kada je Darinka imala šesnaest godina, 1938., pobjegla je od kuće u Zagreb, stricu Toni koji je imao kuću na Trešnjevci. On joj je našao posao i ostala je u Zagrebu.

U drugom razredu gimnazije (1935./1936.) mama je imala jedinicu iz francuskog jezika i matematike, trebala je ići na popravni, ali teta Anica ju je odmah ispisala iz škole i poslala u domaćinsku školu u Bavanište, mjesto u južnom Banatu, u općini Kovin, Bogu iza leđa. Teta Anica je bila ljuta što ju sramote, kako je rekla, jer Darinka je od nje pobjegla u Zagreb, a mama imala loše ocjene u školi.

Mama je završila tu školu u Bavaništu i sa sedamnaest godina udala se za Josipa Batagelja - Pepija. To je bilo 1941. godine. Udaja je odgovarala teti Anici da se riješi brige o mami, a i mojoj mami da se izvuče iz te mučne situacije, da nađe nekakav spas.

Počeo je Drugi svjetski rat. Josip je bio pristaša pokreta otpora. Tome je kumovala i teta Anica, koja ga je na to poticala. Ona je istovremeno šurovala s Nijemcima i tako si, kako se ono kaže, na dvije strane stvarala odstupnicu, ovisno koja pobijedi.

O Josipovom obavještajnom djelovanju u knjizi „Slavonski Brod u NOB i socijalističkoj revoluciji 1941-1945.“ Slavica Hrečkovski piše: „Šira obavještajna mreža uspostavljena je i na željeznici u Slav. i Bos. Brodu. Članovi KP i simpatizeri NOP-a sa službom u ovim ustanovama pomagali su ilegalcima u dobivanju krivotvorenih putnih isprava, osiguravali im pratnju do određenih mjesta i davali sva potrebna obavještenja o prometu koji se odvijao preko svih željezničkih stanica i pruga. Osim toga pratili su kretanje službenika koji su surađivali s ustašama, te upozoravali pripadnike NOP-a da ih po mogućnosti izbjegavaju. U Slav. Brodu na liniji suradnje s NOP-om posebno treba istaći zasluge dvojice prometnika na Željezničkoj stanici (Mirka Brence i Josipa Batagelja), koji su surađivali s vojnim i političkim obavještajnim pomoćnicima. Preko željezničara u Bos. Brodu, Doboju i Zenici ova obavještajna mreža je sezala sve do Sarajeva i funkcionirala je sve do pred kraj rata, odnosno dok nije došlo do provale i većih hapšenja (...) Josip Batagelj „Pepi“ bio je aktivni suradnik NOP-a od 1942. do 1943. kada je uhapšen s većom grupom civila iz Slav. i Bos. Broda, te grupom domobranskih oficira.“

- Naprotiv, mama je Josipa odgovarala od suradnje s partizanima, bojala se, imala je malo dijete, jer 1942. rodio im se sin Dragutin. Vrijeme rata mama je provela u Garčinu. Josip nije imao sreće, ustaše ga krajem 1943. godine hapse i zatvaraju, te on pogiba u strašnom savezničkom bombardiranju Broda 19. siječnja 1945., kada je pogođen i zatvor u Starčevićevoj, gdje je bilo stotine žrtava.

Bombardiranja i Najsidlerovima uništavaju imovinu. Srušena je zgrada na Tovarištu (danas Trg Stjepana Miletića) u kojoj je bila rakijašnica i zalogajnica, srušeni su stanovi u Mesićevoj, i velika kuća u Starčevićevoj, ali dvorana „Kasine“ ostala je čudom gotovo neoštećena te je uz male popravke slikokaz, kino „Jadran“ - otvoren u dvorani 1941. godine - odmah 1945. mogao nastaviti s radom.

- Samo,“Kasina“ je ubrzo od nove vlasti Najsidlerima oduzeta, nacionalizirana – nastavio je priču gospodin Sedmak - a oni su privremeni smještaj dobili u Zajčevoj ulici, iza bivše slastičarnice na uglu s Mesićevom. No, spretna Anica kapitalizirala je to što je pokojni Josip Batagelj bio u pokretu otpora i u zamjenu za oduzete nekretnine dobila je veliku kuću u Cesarčevoj ulici, koja je opet bila oduzeta ljekarniku Miroslavu Stjepaniću.

Moja mama preudala se 1950. godine za Matiju Sedmaka. Vjenčali su se u Derventi. Teta Anica je bila jako protiv maminog vjenčanja. Mama i Dragutin imali su prihod iza poginulog Josipa, koji je bio suradnik NOP-a, mirovinu od koje je i teta Anica živjela.

Ja sam se rodio 1953. godine. Moj tata Matija rođen je 1911. godine u Dubočcu, išao je u brodsku gimnaziju, koju je završio, a to je tada bio veliki uspjeh. Radio je u „Prvoj hrvatskoj štedionici“, pa u šumarijama u Petrinji i Vinkovcima, kamo su ga po direktivi slali, a kasnije je bio službenik banke u Brodu. U banci je radila i moja mama.

Lalika Najsidler bio je poslije rata samo šef u svojoj sodari u Strossmayerovoj ulici, koja mu je također nacionalizirana. Sjećam se velikih boca od 20 litara u kojima je dolazio sirup, ekstrakt za coctu i boca opletenih žicom koje su punjene pod pritiskom. Volio sam prst gurnuti u sirup i liznuti. Bio je tako izrazito sladak. Tih boca moralo bi još biti na tavanu.

Lalika nije bio loš čovjek. Kao malo dijete pao je služavki, povrijeđena mu je kralježnica i ostao je defektan, s grbom na leđima. No, kućom i imetkom šefovala je Anica, a on nije imao snage i hrabrosti da joj se suprotstavi. Mislim da je Lalika do kraja radio u sodari, ni mirovinu nije dočekao, jer umro je 1961. godine i sahranjen je na brodskom groblju. Ja još uvijek plaćam taj grob.

O Lalikinom bratu Buciki ja malo znam, jer tada sam bio mali, a i on je već umro. Dobro sam poznavao njihovu sestru Lujzu i brata Jokija iz Bosanskog Broda. Dolazili su često kod nas, mi smo njih posjećivali i bili smo jako dobri. Joki je vozio „fiću“. Lujza je bila zaljubljena u Josipovog brata Albina Batagelja, ali on je oženio drugu i ona se nije udavala. Oko 1985./86. godine Lujza je od tetke iz Švicarske naslijedila veliki imetak. Novac je držala u „Jugobanci“, ali to joj je sve za ovoga rata propalo. Umrla je u domu u Dugoj Resi i sahranjena je u Bosanskom Brodu.

Kada se mama udala za Matiju Sedmaka, stanovali smo u Končarici. Sjećam se odlazaka u Cesarčevu kod tete Anice. Nju se pozdravljalo s „Kistihant!“ Bila je sva naprlitana, u perzijanerima koji su mirisali na naftalin. Mislim da je taj miris još i danas u kući. Pa njeni parfemi, na kilometar su se osjetili. U starosti nagovorila je mamu da dođemo živjeti kod nje. Plakala je da ne može više biti sama i tako smo mi 1969. preselili u Cesarčevu. Teta Darinka se zgražala što je mama to učinila i zamjerala je mami. Ali, moja mama je bila takva, dobrica, i sve joj je oprostila.

Teta Anica trebala je njoj i sestri Darinki zamijeniti mamu, pružiti toplinu roditeljskog doma, ali ona to nije učinila. Ona se, kao, brinula o njima, a Darinka je od te brige pobjegla. Moja se mama spasila tek kada se udala za Josipa, pa moga tatu, i otišla od nje. Od svog imetka mama i teta nisu dobile ništa, jer reklo se - propalo je u ratu. Istina, mama je poslije smrti tete Anice naslijedila njenu kuću, ali za tu kuću ona je tetu uzdržavala i doslužila.

Anica Najsidler umrla je 1980. godine, a pokopana je uz muža Ljudevita - Laliku, sestru Štefaniju i majku Katarinu.