Zbrisao iz Juge

Gospodin Ivica Šimunović iz Grabarja pokazao mi je mali crni molitvenik Kruh nebeski u izdanju Hrvatskog zavoda sv. Jeronima. Na prvoj stranici molitvenika rukom i tintom je napisano: Dok se budete molili, nećete se u životu izgubiti! Salzburg 17. III. 1955.

Ovaj je molitvenik iz ostavštine njegovoga strica Ive Šimunovića - Šime kojemu je ova izreka sigurno bila jedna od vodilja u životu, jer počeo je doslovno od nule, ali je sposobnošću, inteligencijom i upornim, često i teškim radom, ne izgubivši vjeru i nadu, stekao veliki imetak.

Ivo je rođen u Grabarju 5. lipnja 1934. godine. Kršten u crkvi u Podcrkavlju. Njegov otac Mato Šimunović (po selu Pere Katina) bio je sudski pisar u Brodu, a radio je i kod advokata Aleksandra Milčića (zeta književnice Ivane Brlić). Ivina majka Terezija r. Andrić je iz Kindrova. U jeku rata, godine 1942., Ivin otac je premješten u Hrvatsku Mitrovicu. Otišao je prije, pa će za njim doći Terezija, ali su ga ubrzo, 1943., ustaše uhapsile kao suradnika partizana. U jednom pismu iz zatvora on Tereziji piše kako se za pomoć, odnosno da mu se sudi, obratio rođaku „baći Karli“ iz Rastušja (Dragutinu Tadijanoviću), koji je za NDH bio nešto u Pavelićevom ministarstvu prosvjete (zapravo, službovao kao časnik u Popunidbenom odjeljenju Ministarstva oružanih snaga NDH). No, „baća Karla“ ili pismo uopće nije dobio, ili nije mogao pomoći. Tako je Mato pogubljen u Dudiku u Vukovaru. Terezija je ostala sama s dvoje male muške djece. Ivo je imao devet godina, a Vlado je bio tek godinu dana star. Stanovali su kao podstanari u Širokoj ulici, a kasnije u Trenkovoj kbr. 20 (Cesarčevoj). Po završetku rata Terezija je dobila vrlo malu mirovinu i zaposlila se u jednoj bolničkoj kuhinji i vešeraju, u Pilarevoj ulici (u zgradi preko puta današnje benzinske pumpe) i peglala je veš.

Ivo je pohađao „mušku“ osnovnu školu u Badalićevoj, a školske godine 1945./46. upisan je u I. f razred brodske Gimnazije, u kojem su bili sami dječaci (Mijo Cicvarić, Ivan Grgić, Ivan Novaković...). Razrednik im je bio prof. Franjo Pokaz. U Glavnom imeniku škole Ivu nalazimo i u II. a razredu, pa u III. a razredu. Matematika mu tada nije nikako išla. Uz ocjene je i bilješka: Majka zbog slabog zdravlja, malo radi i privređuje malo. Ima dvoje djece. Imade malu mirovinu očevu. Imutka nema nikakvog. Živi u slabim materijalnim prilikama.

„Šimke“, kako su Ivu kolege zvali, pripadao je generaciji brodske mladeži koja je „za ferja“, bezbrižne, duge ljetne dane provodila na Savi, plivalištu kod mosta, legendarnom „Klubu“. Uz sport, plivanje, veslanje, skokove, odbojku, ping-pong, na Klubu je bilo i obilje zabave, rađale su se prve ljubavi. Ali, u toj generaciji bio je niz mladih ljudi koji su željeli više od onoga što im je pružao dogmatski komunistički sistem Josipa Broza. Zanosili su se životom i standardom „zapada“, čemu su u mnogome i filmovi pridonijeli, i tako „zbrisali su iz Juge“ (Bruno Grill, Tonči Kvesić, Slobodan Modić iz Bloka B...). „Zbrisati“, to je postala i moda toga vremena. Odlazilo se u tajnosti, nikome se nije govorilo, pogotovo ne roditeljima. Među onima koji su „zbrisali“ bio je i Šima Šimunović, a o tome mi je također govorio njegov nećak, gospodin Ivica.

- Sa 16 godina stric Ivo je prvi puta pokušao bježati. Išao je na Maribor, ali bio je uhvaćen i vraćen u Brod, te je tjedan dana proboravio u zatvoru. Posljedica je bila isključenje iz škole i nije se više mogao upisati u nijednu školu na području Broda. Nakon jedno godinu dana ponovno je pokušao pobjeći i opet ga uhvate i opet ga vrate u Brod, u zatvor na Vijušu. Bilo ih je više u toj grupi koja je bježala. Tada je bio pritvoren jedno mjesec dana. Pošto je imao zabranu školovanja u Brodu, onda je otišao u Zagreb i upisao je neku školu.

- A to je bila Škola primijenjene umjetnosti, koliko se ja sjećam – dodao je gospodin Đuka Andrić- Filačak, moj drugi sugovornik, kojemu je Ivo također bio u rodu. Bili su bratići. - Sjećam se da je izrađivao neke umjetnine, kipiće i pokušavao prodati.

- Ali on je otišao u Zagreb više stoga jer je opet planirao bježati - nastavio je gospodin Ivica, - pa mu je to bilo lakše ostvariti iz Zagreba i škola je bila samo pokriće. A, onda se morala tražiti dozvola ako je tko htio ići u Sloveniju. Tako je dozvolu zatražio i stric i njegovo društvo s kojima je planirao bijeg. Naveli su da žele obići Bledsko jezero i još neke znamenitosti. Krenuli su vlakom, ali su primijetili da ih neki agent prati i odustali su od bijega, vratili se u Zagreb. Nakon nekog vremena pokušali su ponovno, ali su tada krenuli pješice. Bila su njih trojica, hodali su do Maribora cijeli dan i noć i sljedeći dan. No jedan od njih se prehladio i neprestano je glasno kihao, što ih je onda lako moglo odati. S njim su se razdvojili i uspjeli su preći granicu. Bilo je to 1954. godine, točno na stričev dvadeseti rođendan. A onaj prehlađeni nije uspio i uhvaćen je.

- Išao sam u šesti razred kada je pukla vijest u familiji - Ivo je prebjego! U Brodu je imao i djevojku, pa ni njoj nije ništa govorio o bijegu preko granice - sjeća se gospodin Đuka.

- Po noći su išli on i još jedan, ne znam mu ime – dalje priča gospodin Ivica. - I, kaže stric, ujutro dolaze na jednu livadu, a čovjek kosi. Bojali su mu se prići, jer su Slovenci dojavljivali vojsci čim vide civile blizu granice i vojska ih odmah pokupi. Ipak, odvaže se i krenu oni prema njemu, sve bliže, on gleda u njih i ništa ne progovara. Ništa ni oni ne progovaraju. Kaže stric, a mi ne znamo jesmo li još u Sloveniji ili smo u Austriji. Ali, kada je slučajno bolje pogledao, a kosac na opasaču, na kopči ima kukasti križ. E, tada su znali da su u Austriji! Onda su se javili policiji i oni su ih prebacili u neki engleski logor za izbjeglice. Tu je proveo šest mjeseci do godinu dana. Oni su iz logora mogli izlaziti, kretati se po gradu, nešto i raditi, ali navečer su morali doći u logor. I stric je tako stekao prvu zaradu. Jednom je seljaku brao trešnje. No, počela je padati kiša, a on je nastavio brati, jer se bojao da će mu gazda otkazati i neće mu platiti. Sav mokar, zadobio je veliku upalu pluća i završio u bolnici.

Visoki, lijepi smeđokosi momak, kakav je Ivo bio, u bolnici se dopao jednoj medicinskoj sestri, Kristina se zvala. A dopala se i ona, garavuša, njemu. Planula je ljubav i tako je ova nesreća s upalom pluća sretno završila. Ivo i Kristina su se vjenčali. Budući da je Kristina bila Austrijanka, Ivo je dobio „papire“ i kao politički izbjeglica mogao je slobodno živjeti u Austriji. Ali, on i Kristina odlučili su poći za Australiju. Traženi su radnici, obećavana je veća zarada. U međuvremenu im se, 1957. godine, rodio i sin Wolfgang. Ali, za put u Australiju, za brodsku kartu, trebalo je uplatiti 10 funti, koje oni nisu imali. Ivo je potom otišao u katoličku crkvu u Salzburgu i našao je jednoga svećenika Hrvata, s kojim se već od ranije znao, koji je poznavao njegovu životnu priču i kojemu je povjerio kako je pobjegao iz Jugoslavije. Nije tajio da mu je otac ubijen kao suradnik partizana, a on je ipak pobjegao iz komunističkog sistema u kojem, ako se vrati, nema nikakve perspektive, jer izbačen je iz škole i ima zabranu daljnjeg upisa. Svećenik se sažalio i dao mu je 10 funti, a još ranije dao mu je, na početku priče spomenuti, molitvenik u koji je napisao: Dok se budete molili…! Tako su Ivo i Kristina, te 1957. godine s malim djetetom, još bebom, otputovali u Australiju.

Prekooceanski brod pristao je u velikoj luci Sidney. Našli su hotel, smjestili se i onda pošli u trgovinu kupiti nešto za jelo, jer njima je bilo preskupo naručivati u hotelu. Padala je jaka kiša, išli su ulicom pod kišobranom i prelazeći na zebri sudare se s jednim čovjekom koji je također bio pod kišobranom. Ivo je podigao kišobran, kišobran je podigao i taj čovjek kad, velikog iznenađenja, bio je to Mladen Bradić, Ivin kolega iz Zagreba, kod kojega je on za školovanja stanovao! Za ne povjerovati, jer to je bio prvi dan njihovog boravka u Australiji.

- U pol toliko velike Australije, od toliko ljudi u Australiji, prvo naići na dobrog znanca, kolegu! Obadvojica su se iznenadili i veselje je bilo obostrano. Bradić je isto bio iz Broda, u Zagrebu je išao u školu, a u Australiju je otišao legalno. On o stricu Ivi ništa nije znao da je zbrisao, jer stric se bojao tako da čak ni njemu, s kojim je bio toliko dobar, nije govorio o svojoj namjeri da pobjegne preko granice.

Australije je tih godina tražila mnogo radne snage i posla je bilo na pretek, moglo se dobro zaraditi, ali je trebalo i dobro zapeti. U početku Ivo nije birao poslove, svega se prihvaćao, bio je snažan, spretan i izdržljiv. Pošao je i u elektrotehničku školu, koju je uspješno završio i onda je radio kao električar za visoke napone na izgradnji najveće australske hidrocentrale Snowy Mountains scheme.

U biznisu se prvi puta okušao kad je od nekih žena načuo da se prodaje neko veće zemljište preko kojega treba da prođe željeznička pruga. Kako je nakon par godina rada u Australiji imao nešto ušteđevine, tu je zemlju jeftino kupio, pa kada je došlo do izgradnje pruge, deseterostruko je zaradio. Tako je otkrio da mu taj posao bolje ide od rada na hidrocentrali. A u školi bio loš račundžija. No, ta zarada bila mu je solidni početni kapital.

Majci Tereziji i bratu Vladi Ivo je jako nedostajao. On se više godina nije javljao, ništa o njemu nisu znali. Bojao se pisati, jer pošta je kontrolirana, pa da njegovi ne bi imali problema. A, majka ga je svaki dan očekivala, poruke je stavljala u prozor kad je odlazila od kuće, kako bi, ako se vrati, pročitao i znao gdje su. Svoju tugu pretočila je u stihove i u tri teke ispisala više od stotinu pjesama, dajući oduška svojim tužnim osjećajima.

Ne znam što ću, svake noći

Ja suze prolijevam,

Jer mi u san dođe moj sin

Kojeg ovdi nemam.

(Iz pjesme Za rođendan sinu)

Suze teku niz obraze moje

A ja čekam od veče do zore

Dal će doći, da poviče: Majko!

Evo tvoga sina iz daleka,

U zagrljaj koji dugo čeka!

(Iz pjesme Pjesma majci)

Australijo, zemljo ti daleka

Ti si zemlja na dalekom jugu

Svakog dana meni stvaraš tugu

Svakog dana tuga mi je veća

A u tebi, ope moja sreća!

(Iz pjesme Pjesma Australiji)

U stihovima ona se stavlja i u ulogu sina, opisujući njegovu tugu za majkom, domovinom...

Spominjem te majko moja mila

Svakog dana iako te nema.

Sve u tugi ti mi na um dođeš,

Da te vidim i da govorimo,

Jer majčine riječi milost daju

U radosti i u zagrljaju.

(Iz pjesme Pjesma majci)

U daljini pokraj rijeke Mari (Murray)

Sliku snimam, svojoj majci šaljem,

Da ugleda svog rođenog sina,

Kako radi i s čim se zanima.

(Iz pjesme Pjesma rođenom sinu)

Ivin brat Vlado, kojega su po prezimenu također zvali „Šima“, išao je u Tehničku školu i kod profesora Jedinka u Zrinskoj ulici učio svirati harmoniku. Bio je vrlo talentirani svirač, s četrnaest godina već je svirao zabave i svatove. Kasnije je bio u sastavu „Grupa Brod“ koja je zabavljala goste hotela Brod (Đuka Andrić - gitara, Kruno Seletković - klavijature, Boro Majetić-Cici - bubnjevi, Karlo Smuda - bas, Tomislav Boras-Risto - gitara, a „narodne“, pjevao je Ivica Mijazga iz Šumeća).