Sretan rođendan Ivana!

"Oprostite mi ako mi glas podrhtava. I Vama bi da govorite o svojoj majci, o najsavršenijem, najmilijem i najboljem stvorenju; jer svaka je majka takva. I naša je bila. - Obećala sam vam da ću vam govoriti o svojim uspomenama na nju ...

Kada pomislim na svoje djetinjstvo prvo čega se sjetim je sreća uzraštavanja u brojnoj obitelji. Oko naše mame život je uvijek vrio. Od njeno sedmero djece ja sam bila daleko najmlađa, tako da sam odraštavala među svoje devetero nečaćadi, jer su u doba mog djetinjstva moje sestre već imale djecu; jedna šestero, a druga troje.

U takvoj "zadruzi" djeca sama od sebe postaju disciplinirana, jer bi drugačije život bio nemoguć. A kad je starješina "zadruge" osoba kao što je bila naša mama, onda radost koja proizlazi iz discipline, postaje nadprosječnom. Od nje smo učili imena cvijeća i imena zvijezda, s njom smo sa ovog balkona motrili mjesečeve kratere kroz dalekozor djeda Ivana, i led na Savi kada puca u proljeće, ona bi uzela u ruku englesku knjigu pa bi nam ju čitala hrvatski, ona nas je učila kako valja raditi, kako se može najradosnije igrati, kako se uči i kako se odmara, ona je plela naše pletenice i učila nas praviti lukove i strijele, ona je znala terputac priviti uz ranjenu nožicu i staviti oblog kada je bolila glava. A mi smo slušali, gledali, osjećali i upijali sve ono što bi govorila, i ono što ne bi.

Osim nas dvadesetero uže obitelji, oko mame je uvijek bilo mnoštvo naših prijatelja i znanaca, daljih rođaka, posjetilaca, družine. Sve se je to guralo u radosnoj gužvi oko nje, svatko tražeći svoje mjesto pod njezinim velikim krilima, i svatko nastojeći da se ogrije što bliže na nepresušnoj njenoj toplini i ljubavi. Kao mali žuti pilići koji puta bi od silne gužve po koja glavica izvirila kroz toplo perje i zadovoljno žmirkajući od srca pogledala u svijet."

izvor: Facebook MBP

(iz govora Nedjeljke Brlić prigodom otvaranja prve manifestacije "U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić" 1970. godine)