Od večernjih toaleta do partizanskih uniformi

- Godine 1935,. kada smo mi doselili u zgradu „Prve hrvatske štedionice“, tada je u njoj u prizemlju bila „Nova pivana“ Alekse Menovića, pred kojom su u ljeti bili stolovi gdje su sjedili uglavnom „bolji“ ljudi. Menović je uz zgradu od Korza prema Klasiji napravio i ograđenu ugodnu ljetnu bašču. Bile su, naravno, u prizemlju kancelarije banke i mesnica Mite Karanova, poznata po vrlo dobrim proizvodima. Kasnije je tu doselila trgovina radioaparata Markovac, a mesnica je odselila. Jedne nedjelje Markovac nam je dao radio na posudbu da preko vikenda slušamo. Bili smo oduševljeni, bila je to za nas prava senzacija. Nismo ga gasili i, naravno, kupili smo ga.

Na katu s lijeve strane bila je također banka, a s desne strane stanovala je Beta Bilig, krojačica, s majkom i pokćerkom, koja je bila izrazito mršava, pa su ju dečki podrugljivo zvali „Lange-šlange“. Drugi kat bio je neki direktor tvornice „Slavex“ i direktor Tvornice vagona Kahn, Nijemac, koji je tu sam stanovao, a supruga je samo povremeno dolazila iz Njemačke. Imao je domaćicu „frau Rezi“, koja mu je vodila kućanstvo. Bio je jako tih i povučen.

Na trećem katu bila je moja obitelj, majka i otac, sestra Justina - Justa koja je bila šef knjigovodstva u „Prvoj hrvatskoj“, sestra Terezija, tada gimnazijalka prvog razreda i ja s modnim salonom za žene. Sestra Ivana bila je već udana za doktora Franju Čoha, a brat Marinko pohađao mašinsku mornaričku školu u Kumboru, u Crnoj Gori. Lijevo od nas bila je obitelj Ridnik, bračni par Grigorije i Eugenija - Jeny, ruski Židovi, koji su pobjegli od komunista. On je bio komercijalni direktor u Tvornici vagona. Kasnije su došli i roditelji gospođe Ridnik, Moškijeviči. Imala je i mlađeg brata Žorža, ali on je stanovao u Trenkovoj ulici. Živjeli su otmjeno i jako društveno, jasno, samo s biranim društvom. Šivala sam majci i mnogo gospođi Ridnik i bila s njima u dobrim odnosima. Na žalost, bili su Židovi i nisu pobjegli, već su tragično završili u ustaškom logoru. Na ovome katu stanovao je i bivši blagajnik banke Franjo Šarić - „Butro“ sa suprugom Ljubom i dvoje djece. Nadimak je dobio radi debljine. On je neki novac pronevjerio i nije više radio u banci, već u poreznoj upravi, ali kako da su tu i dalje stanovali, nije mi bilo poznato.

Drugi ulaz s lijeve strane u suterenu je stanovao pazikuća Nikola Samaržija sa suprugom i dvoje djece. Gore je bila ordinacija dr. Vrkljana, zubnog liječnika, a još više stan i ordinacija dr. Lea Kuhna, besplatnog doktora brodske sirotinje i radništva. Imali su dva sina, Igora i Ljubu, te kćer Rutu. Doktor je bio esperantist i imao je dosta poznanstava i veza da je mogao pobjeći u partizane, ali se nije snašao i odvedeni su u logor. Navodno rekao je prijateljima Prpićima, šeširdžije Marka, od kuda su ga odveli, da je ponio otrov za sebe i obitelj. Bila sam s njima jako dobra, gospođi sam šivala, on nam je bio liječnik i znanac iz esperantskog kluba. Sa Šarićima sam isto bila veoma dobra i bili su mi vjenčani kumovi.

Udala sam se 1941., a onda je i moj muž, Ivo Radičević, šef računovodstva u Tvornici vagona, stanovao s nama, ali vrlo kratko, jer smo nakon par mjeseci morali svi iz zgrade iseliti, a uselila je vojska – sjećanja su gospođe Jelke Vargašević – Radičević (1914.).

- Dobili smo stan u Širokoj ulici, u židovskoj kući u kojoj je bio i „Kulturbund“. Ostali smo kratko, jer su nas otud Nijemci deložirali. Roditelji su otišli kod obitelji Pečenjak, koji su kupili židovsku kuću i trgovinu, a ja sam s mužem odselila u Relkovićevu ulicu.

Dok smo bili u „Prvoj hrvatskoj“ živjelo se mirno, odnosi su bili kulturni i pristojni. Ja i gospođa Bilig nismo si bile konkurencija, imale smo svaka svoje mušterije. A bilo je mušterija svih vjera, narodnosti i pogleda na svijet i događaje i sa svima sam se dobro slagala (a imala svoje mišljenje). Što da kažem o svojem zanimanju? Tada se malo nosila konfekcija. Pogotovo dame koje su držale do sebe želile su da imaju uvijek nešto unikatno, samo za njih napravljeno. Šivala sam bolje stvari za svečane zgode, za tijelovske procesije, zimi za plesove i zabave. Imala sam mušterija i iz Bosanskog Broda, Dervente... Radila sam sa četiri pomoćnice i dvije naučnice. Dr. Vrkljan mi je liječio zube, a ja šivala njegovoj gospođi, pa je moj račun uvijek bio veći. S Dombovićeve pustare dobivali smo mlijeko i tu smo se obračunavali. Samo, od mojih pomoćnica i naučnica nijedna nije nastavila sa šivanjem. Sve su otišle u činovnice. Ljudi su bili u ratu, pa je bilo namještenja za sve.

Sa šesnaest godina gospođa Jelka je naukovala kod frajle Ružice Bokulić na Plavom polju. Bilo ih je šest naučnica i plaćale su 100 dinara mjesečno za naukovanje, a 1.000 dinara za učenje krojenja. Sestre, frajle Ružica i Ana, prodale su kuću u Bosanskom Brodu i s majkom doselile u Slavonski. Otac im je bio željezničar. Bila je još jedna sestra koja je studirala u Grazu, ali je umrla od tuberkuloze. Frajle su gradile vilu i prostorije su postupno osposobljavale. Jednu su sobu iznajmljivale, pa je kod njih stanovao pan Mošnička koji je oženio Vilmu Lorschy. Bile su jako štedljive, ništa si nisu priuštile i kada su vilu zgotovile pale su bombe, frajla Ana je poginula, a od kuće nije ostalo ništa.

Naukovanje gospođe Jelke trajalo je godinu i pol, ali već ranije šila je svojim sestrama, naročito Justini, koja joj je time pravila reklamu među kolegicama u banci i klijentima, te je odmah imala puno posla.

- Kako sam bila premlada, nisam mogla prijaviti obrt, pa sam šivala po kućama. Nakon tri godine takvog rada polagala sam ispit. Dvije su mi osobe trebale svjedočiti da sam im šivala kroz tri godine. To su bile gospođa Vrkljan i gospođa Cerić. „Majsterštik“, kaput za sestru Justu i haljinu za gospođu Vrkljan, radila sam kod gospođe Horkić i ona je sve nadzirala.

U svom životu gospođa Jelka je sašila par tisuća komada ženske odjeće: bluza, suknji, haljina, kostima, kaputa... Neke je dobro upamtila.

- Prijateljici, učiteljici Olgi Ulrich, šila sam haljinu za tijelovsku paradu, procesiju, pa mi je povjerila da sama kupim svilu kako smo se dogovorile, ali kupila sam istu svilu i sebi, jer mi se svidjela. Taj put haljina je bila ranije gotova, peglala sam na dasci, ali nastala je oluja i požurila sam skloniti cvijeće s terase da ga vjetar ne uništi. Kad sam se vratila, na haljini je bila rupa u veličini pegle, jer u žurbi nisam peglu s haljine maknula. Srećom, imala sam istu svoju svilu, izvadila sam cijeli oštećeni, progoreni dio haljine i promijenila.

Najviše sam šila Fridi Gottesmann, kćeri trgovca tekstilom iz Starčevićeve. Bila je mlada, lijepa i jako se dotjerivala. U vrijeme plesova svaki tjedan sam joj šila novu haljinu. Bila je Miss Bleda u toaleti iz mog salona, a na poklade najljepša ciganka u kostimu koji sam smislila. Zadnju opravu sam joj, na žalost, sašila kada je kao Židovka morala u festungu čistiti puške, pa je mislila da i tada treba biti ne samo u praktičnoj, već i u lijepoj odjeći. Godine 1942. odvedena je u logor Jasenovac.

Jednom je k meni došla Smilja Štimac, s maslinastozelenim materijalom da joj sašijem kostim, jer rekla je, ide teti u Sarajevo. Ona je objasnila kakav kostim želi i ja sam odmah shvatila da je to uniforma za partizane. Suknja s dvije falte sprijeda, dvije straga, strukirana jakna s četiri džepa s klapnama, pojas... ali nismo o tome govorile. Poslije rata smo se našle u Zagrebu i ona mi je rekla da je u tome kostimu provela cijelu partizaniju. Ne znam kako bi se ja provela, da su Švabe ili ustaše saznale što radim. Smilja se udala za školskog kolegu Josipa Zmajića iz Perkovaca.

Kada su bombardiranja Broda postala nesnošljiva, s mužem bolesnim na pluća (bolest je zaradio kada je za zračnih uzbuna pobjegao iz tvornice i prespavao na tlu u šumi) i dvoje djece, kćerkama Darijom i Nevenkom, gospođa Jelka je izbjegla u Magić Malu, kod muževih roditelja i tamo provela ostatak rata. Vratila se u Brod, ali muž je radi zdravlja, „promjene zraka“, otišao raditi u Kamnik u Sloveniji. Bio je komercijalni direktor u jednoj tvornici, no stanje mu se pogoršavalo i 1952. je umro. Godine 1957. prodala je imanje, kupila kuću u Zagrebu i školovala djecu. Darija je doktorica medicine, a Nevenka inženjer šumarstva. Naravno, gospođa Jelka, kao vrsna krojačica, cijelo to vrijeme je i šivala, u Zagrebu, onda jedno vrijeme u Njemačkoj, pa potom završila kao „baka servis“.

A zgrada „Prve hrvatske štedionice“ pretrpjela je u ratnim razaranjima teška oštećenja, o čemu je već pisano. Srušena je 1950. godine.

(Posavska Hrvatska, 15. studenoga 2013.)