Čovjek s bezbroj lica

Đakovačka časna sestra sv. Križa sjedila je na gelenderima kraj Save, prekrižila nogu preko noge da joj se oprava zadigla i gole noge vidjele, pa onda još i cigaru kao Turčin zapalila, što bi se reklo zakurdačila i zadimila. Duhan je u papirić samo tako vješto smotala, krajeve papirića oblizala. Šetači kraj Save ostali su zgranuti. Jedni su se u čudu lijevom krstili i s nevjericom okretali da takvo čudo neviđeno još jednom vide. I svima je to bila glavna tema, pa se tako priča o časnoj sestri-pušačici ubrzo proširila po cijelom gradu.

Časna sestra bila je prezadovoljna. Upravo to je i htjela, svratiti pozornost i biti zapažena, te da se o njoj priča.

A jedna snaša iz Ruščice, sva naparadita, zašla po dućanima, pa će gaće kupovati. Kod Tomašića (velika tekstilna trgovina u kući Brlić) svi naučnici skupiše se odmah oko nje, vide bit će šale. Iznose joj robu pa neka si bira, ali ona nikako da se odluči koje bi kupila. Jedne joj male, u šaku stanu, guzovi će joj ispasti, kaže, jedne tanke, jedne imaju uske nogavice... Onda ju jedan stariji naučnik zapita kako to da gaće kupuje, kad snaše gaće ne nose. Snaša bez stida njemu odgovori: - Kad mi ruku pod krilca zavuče, mog Ferdu baš ženske gaće najviše uznemire! Pa ji onda nako polako natenane skida! Snaša je to tako saftig pričala i očima prevraćala da su se „balavi“ naučnici doslovno uzbudili... Tim pričama samo je još više podgrijavala atmosferu. Ali, otišla je ne kupivši nijedne gaće, uz komentar: - Da su mi kake rozene, pazarila bi! Potom se uputila kod drugog trgovca, trećeg... pa kad je i njoj dodijalo komedije, odustala, no bila je prezadovoljna. Sve je dobrano nasmijala.

Onda jedne subote isto jedna snaša s korpicom preko ruke zašla po kućama poznanika i uz sočne komentare jajca prodavala, a znane i neznane ogovarala. I ono što je bilo i što nije bilo. Pa velečasni na Korzu masne viceve pričao, a prisutne pozivao na ispovijed i pokajanje. Kako bi objasnio da je u Brodu nepoznat, predstavio se kao svećenik iz biskupije. Na ispomoć velečasnom Šarčeviću došao.

Samo, ta "časna sestra sv. Križa", ta "snaša iz Ruščice", taj "velečasni", ta "snaša s korpicom jaja" i još mnogi drugi likovi, bio je zapravo prerušeni Ivan - Ivo Vilček, brodski dimnjačar. Poslije ovih i sličnih šala volio je zaći na ista mjesta pa čuti komentare, sresti poznanike koji su ga tako prerušenog vidjeli, s njim zanimljivo razgovarali, a nisu ga prepoznali. Onda bi „ispipao“ njihove dojmove i tek koji dan kasnije otkrio im da je to on bio. Glavom i bradom. Danas bi rekli - Vilček je bio pravi performer svoga vremena. "Garderobu" je nalazio na starim tavanima kada je dimnjake čisto, ili bi otišao kod rođaka u Ruščicu, kod Mate i Lize Turčić i učas eto spremite snaše, zakasane i sve drumom ševeri i suknjom mete. Nije mu bilo teško pješke u Ruščicu otići i pješke iz Ruščice kao snaša do Broda doći, jer u tim svojim „ulogama“ je uživao.

Ivo Vilček je češkog podrijetla. Njegov djed Emanuel, izvorno Vlček (1835.-1909.) izučio je češljarski zanat u Beču, pa od češljarskog ceha upućen na frentovanje u tadašnju Vojnu krajinu, u slavonski gradić Vinkovce, sjedište 7. brodske graničarske pukovnije. Češljevi su izrađivani od velikih rogova podolskih goveda: rezanjem, ravnanjem uz grijanje na vatri, brušenjem, poliranjem i nazubljivanjem pomoću posebnih noževa, a češljarski zanat bio je vrlo tražen. Emanuel je u Vinkovcima upoznao buduću suprugu. Bila je to Švabica Maria Breitenbach, kćer tkalca, konobarica u gostionici „Zum drei Rozen“, ali isprva su živjeli nevjenčano, pa su im se i djeca rađala iz te neozakonjene veze. A rodila je Maria dvanaestero djece. Neka su umrla u ranoj mladosti, a odrasla su: Kata (Ćorava), Emanuel (drugi), Rudolf, Amalija, Marga, Ana i Elizabeta (Liza). Konačno, 1885. godine Emanuel i Maria su se i vjenčali. Emanuel je bio već u pedesetoj.

Oko 1870. Emanuel kupuje kuću u Brodu na Savi u Banskom sokaku (Starčevićevoj), uz samu zgradu magistrata. Samo, češljevi od roga su se sve manje tražili, jer pred kraj 19. stoljeća već su i iz neke vrste plastičnih materijala izrađivani. Tada Emanuel počinje trgovati s galanterijskom robom koju je nabavljao u Češkoj.

Najstariji sin Emanuel (drugi, 1871.- 1929.) je izučio češljarski obrt kod oca, ali je s njim radio u trgovini. Međutim, kad je i ta trgovina pala na prometu, prekvalificirao se i kod brata Rudolfa izučio dimnjačarski obrt, koji će od 1902. godine voditi i samostalno.

Godine 1906. Emanuel je oženio Angelinu (Ninu) Mirković, kći kovača Josipa Mirkovića iz Široke ulice u Brodu. Kuću su 1908. kupili od zlatara i draguljara Mihaela Kaspara, a bila je također u Banskom sokaku, na broju 45. Srušena je u bombardiranjima za vrijeme Drugog svjetskog rata i na tom je mjestu probijena današnja Skaličina ulica. Emanuel i Angelina imali su četiri sina: Florijana, Stjepana, Ivana (Ivu) i najmlađeg, Emanuela (trećeg).

Ivo (1908. – 1960.), naš "performer", kod oca je izučio za dimnjačara. Kada je otac umro, dimnjačarsku radnju vodila je majka Angelina i tek nakon njene smrti, 1950. godine, poslom će samostalno upravljati Ivo. On je kuću imao kraj Save, na Ribarskom trgu.

Dimnjačarski posao Ivo je savjesno i vrijedno obavljao. U crnoj, čađavoj uniformi, s laganim ljestvama i kefama na sajlama smotanim u kolute obješene o ramenu, verao se po tavanima, krovovima, čistio brodske dimnjake i nikada nije dolazio u konflikte s domaćinima da bi im „za uzvrat“ u dimnjak ostavio prorezani šešir i u prostorijama izazvao nesnošljivo i „neobjašnjivo“ dimljenje. Pedantno je čisto šporete, ringle, pa rore – cijevi, te po obavljenom poslu, gustom kefom smeo na lopaticu sve što je na pod „pobjeglo“ i palo. E, a to su pedantne kućanice kod Ive posebno cijenile. Onda su ga pićem ponudile, da majstor „grlo od čađi ispere“. Uz piće, kada je grlo bilo „isprano“, Ivo je volio klafrati, tu je bio nenadmašan i zanimljiv sugovornik i muškom i ženskom rodu. Svakome je bio spreman dati dobar savjet i pravu informaciju, jer obilazio je mnoge kuće i bio dobro upoznat sa stanjem odnosa u obiteljima, kao i o svim važnim i nevažnim zbivanjima u Brodu.

Osim dimnjačarskog zanata, razumio se u različite domaćinske poslove, znao je dobre recepte, pa i sam je dobro pripremao razna ukusna jela. Ivo je bio posebno cijenjen kao stručnjak za kiseljenje kupusa na klasični šokački način, u drvenoj bačvi. Nije mu bilo teško kupus ugaziti u bure bosim (naravno, prije opranim) nogama. Znao je uvijek pogoditi pravu dozu soli, a na kraju se kupus morao posipati zrnjem zrelog kukuruza da dobije pravu boju i aromu.

Ivo se ženio tri puta, ali je samo s prvom ženom, Šteficom Steiner iz Osijeka, imao djecu, tri kćeri: Maju, Božicu i Ljerku. Štefica je bila lijepa, kažu kao filmska glumica i to je kod Ive izazivalo pretjeranu ljubomoru, pa su nastajale česte svađe, još ako je ulje na vatru potkurila koja „čašica više“, onda je morala i policija intervenirati. Prilikom jedne takve prepirke, opet je pozvana policija, ali on nije htio otvoriti i policajac ga je, pucajući iz pištolja kroz vrata, ranio u nogu. Metak se nije mogao bezopasno operativno odstraniti i ostao Ivinoj u nozi. Na kraju se Štefica rastala od njega i s djecom otišla u stan, što je njemu jako teško palo. Patio je zbog djece s kojom više nije mogao biti.

Zbog problema s nogom išao je na liječenje više puta u toplice. Jednom se, navodno zbog korištenja sumpornih kupki, Ivi jako pogoršalo zdravlje, te je ubrzo i umro, ali mnogi su komentirati da je to od metka, koji se, kako je sam tvrdio, u nozi „pomicao“.

Da živi u našem vremenu, ovaj „performer“, čovjek s bezbroj lica - Ivo Vilček - možda bi bio lokalno poznati i priznati umjetnik, kako se kaže. Ovako, on je živio ispred svoga vremena i pao u zaborav. Ovime, nadamo se, ipak ispravljamo tu nepravdu.

(Posavska Hrvatska, 7. lipnja 2013.)