Maltari su punili gradsku blagajnu

Za gradonačelnika Zefira Maraca (1901.- 1908.) na sjednici Gradskog zastupstva od 28. XII. 1905. godine, pod točkom 19. zaključeno je:

...da se pristojbe imadu svakim danom ubirat, a ne samo na nedeljne sajmove, ter u tu svrhu imadu se podići dvie mitnice, jedna na Podvinjskoj cesti, a druga na Osječkoj, kraj Glogovačke ćuprije, a eventualno i treća, ako se nužda pokaže, na Vijušu. Trošak dnevnih maltara, nebi smio teretiti gradski proračun, nego bi tu službu imali vršiti gradski cestari, koji moraju biti oženjeni, ter bi žene maltu ubirati imale. Za ubiranje maltarine, dobili bi maltari stan, u naravi eventualno i njeku novčanu nagradu. To možemo pročitati u Zapisniku sjednica, u knjigama koje se nalaze u brodskom Državnom arhivu.

Malte, mitnice, gradskoj su blagajni itekako dobar prihod donosile, pa je podignuta malta i kod savskog mosta, kod Kolodvora i kod mosta na Glogovici iduć groblju. Time je na svim ulazima u grad postavljena maltarska brklja, rampa, grad gotovo hermetički zatvoren, te su samo ptice nebeske mogle u grad uletjeti a da ih maltar nije temeljito pregledao i za maltu operušao.

Na spomenutim mjestima podignute su tipske, ciglom zidane maltarske kuće, žuto ofarbane, u kojima je, uz ured, bio i manji skromni stan maltara, mitničara. Malta je imala tarabama ograđenu okućnicu, a na njoj gospodarske zgrade, bunar s pumpom i mali vrt. S gradskim poglavarstvom malte su bile telefonskom vezom povezane. Imale su ove telefonske brojeve: 1-05 mitnica kod groblja, 1-08 mitnica kolodvorska, 1-14 mitnica osječka, 1-15 mitnica podvinjska, 1-13 mitnica savska (Telefonski imenik Broda na Savi iz 1914. godine). Na malti je uz to, dakako, bila i brklja, rampa, noću upaljenim fenjerom osvijetljena.

Sva roba bila je podložna maltarskim pristojbama. Maltar je imao duge popise svih vrsta roba s iznosom malte koju onaj koji robu u grad unosi treba platiti. U popisu je čak i vinogradarsko kolje.

To je bio zakon. A maltar je bio neumoljivi zakon.

Na malti, maltar je sve dobro vezetiro, stoku i živad izbrojao. Nisi mu mogao ništa sakriti, svuda i u sve je zavirio. Neki su i pokušali u voz slame ili sijena sakriti vreće hrane, žita, kukuruza, brašna... ali prefrigani maltar bi i to našao. On bi dugom željeznom šipkom zabadao u sijeno, slamu i tražio da napipa nešto tvrdo, pa ako bi napipao, onda je znao da je naišao na skriveno. Znali su seljaci vreću u sic kola sakriti i sl. Neki su se seljani opet potajno s maltarom i dogovorili, te su tako zajedno varali gradsku upravu. Kada je sve prebrojao, maltar je ispisivao potvrdu - cedulju, primao novac i tek tada digao brklju i propušto robu i putnike u grad.

Od maltara su i seoske mljekarice i mljekari štrepili, jer oni su, naime, i mliko kontrolirali, gradirali, mjerili masne jedinice i teško onima koje je maltar uhvatio da mlijeko razvodnjavaju! To mlijeko je odmah proliveno. O jednom varoškom mljekaru-prevarantu i pjesma je spjevana:

Brodska malta mljekaru je Marku,

Privrnila mlika punu kantu.

Nećeš, rode! – Dosta nam je vode!

Mnogi su se seljaci iz okolice žalili na maltarinu i tražili oslobođenje od plaćanja. Obratili su se socijalistima za suradnju, nadajući se koristi i nudeći da će oni njih podržati u borbi za opće pravo glasa. A, ukoliko se maltarine odmah ne ukinu, seljaštvo, većinom pristaše Hrvatske pučke seljačke stranke, prijetilo je štrajkom. Razvili su, uz to, agitaciju, pa je samo neznatan dio seljaštava dolazio u grad, što je ugrozilo njegovu opskrbu. Godine 1907. radi prijetnji Gradskom poglavarstvu 60 seljaka je osuđeno na kaznu globe od 50 kruna. No, Gradsko je poglavarstvo ostalo neumoljivo u nastojanjima da ovako lako povećava prihode u svojoj blagajni. Stoga „Posavska Hrvatska“ 1908. piše: Rješenje o mlatarini ostaje na snazi pošto su sada seljaci iz okolnih sela na tu pristojbu naučili... Kao, magarad na batine, kako se kaže.

Malte su, uz ostalo, stvarale i prometne gužve. Dok je maltar sve pregledao, pred maltarskom brkljom bi se stvorio kilometarski red zaprežnih kola, svima je tlak rastao, hvatala ih nervoza, skidali su se sveci... Svima se žurilo, jer tko je prije na sajam došao, bolje je mjesto uhvatio i prije robu prodao, prije se kući vratio, gdje ga je još za dana puno svakakvoga posla čekalo. Tamo gdje su u blizini malte bile birtije, e te su tada dobar promet pravile. Ta tko bi suha grla u redu čekao! Trebalo je samo iz kola iskočiti i skoknuti na čašu rakije, vina, gemišta. Posebna je bila gužva u sajamske dane, četvrtkom i nedjeljom, pa za mjesečnih sajmova, a da ne govorimo za velikih godišnjih kada je najviše zaprežnih kola dolazilo u grad.

Po podatku iz 1940. godine, subotama je u Brod ulazilo do 1000 kola. Kroz „vrpsku maltu“ prolazilo je oko 115 kola iz Gornje Vrbe, Klakara, Donje Bebrine... Tek nešto više, 124, prolazilo je kroz „osječku maltu“ iz Garčina, Donjih Andrijevaca, Klokočevika... Maltar na „podvinjskoj malti“ nabrojao je 244 kola iz Podcrkavlja, Glogovice, Zdenaca, pa sve do Paurije... A na „kolodvorskoj malti“ zaustavilo se najviše, čak 372 kola iz Varoša, Slobodnice, Sibinja, Oriovca... Najmanje, 65, dolazilo ih je „savskom maltom“ iz Zbjega, Kaniže, Šumeća... a nešto kola stizalo je iz Bosne, također „savskom maltom“.

Godine 1930. maltari - mitničari Ivan Popravak, Franjo Bradić, Barica Klarić, Ljubosava Juratović i Julija Čornjak dobivali su mjesečnu plaću od 1000 dinara. Kako su imali besplatan stan, to onda nije bio mali novac.

Godine 1929. ukinute su maltarine, ali je gradsko zastupstvo u svrhu da se naknadi gradu manjak na prihodu uvelo kod ulaza u grad plaćanje „taracovine“. Čak su cjenik maltarine prihvatili kao cjenik taracovine, pa se došlo na isto. A maltari su se i dalje zvali maltari. Za taracovinu se plaćalo ovako: od konja, vola, krave, bika, magareta, svinjčeta po komadu plaćalo se 2 Din., od ovce, koze 1 Din., od praseta 0,50 Din., od kola sijena 3 Din., od kola slame 2 Din., od kola gorivog drveta 4 Din., od kola kupusa, kukuruza u klipu, repe, krumpira 4 Din., od kola bundeva 2 Din., od kola šljiva 8 Din., od kola drvenog ugljena 5 Din., od kola vinogradarskog kolja 6 Din., od kola kreča 4 Din., od vreće žita 100 kilograma težine, raži, kukuruza, zobi, ječma, krumpira, sjemena lanenog, grahorice, konoplje, repice, plaćalo se 0.50 Din. Zanimljivo, strani automobili plaćali su 10 Din.

Evo ideje današnjim gradskim ocima kako da jednostavno povećaju prihode u gradsku blagajnu. Sigurni smo da bi se za posao maltara otimali mnogi, samo ne znamo bi li njihove žene htjele biti maltarice.

Poslije Drugog svjetskog rata malte i plaćanje maltarine i taracovine otišlo je u povijest. Neke zgrade maltarnica u ratu su srušene bombardiranjem, a druge su srušene kasnije. No, još su dugo godina poslije malte ostale kao toponimi koji su rabljeni u komunikaciji.

(Posavska Hrvatska, 19. travnja 2013.)