Bruno Grill – talent otkriven u Slavonskom Brodu

Rođen je 1927. godine u romantičnom mjestašcu Mlini kod Dubrovnika. U sjećanju su mu se urezale nezaboravne slike zalazaka sunca za dubrovačke zidine i nosio ih je u trajnoj uspomeni. Kao dječak crtao je kauboje i imao dječačku želju da postane biskup, no majka je i na crteže i na njegovu želju samo odmahivala rukom i rugala mu se. Onda je došao Drugi svjetski rat, oskudica, velika glad u Dalmaciji.

Bruno Stane Grill imao je 16 godina kad mu je otac rekao da ga ne može hraniti, te on odlazi u partizane, ali kad je vidio što je rat i tko su partizani, odlučio je pobjeći u Italiju. Uhvaćen je i dospio u logor Gerovo, u hladnim brdinama Gorskoga Kotara, gdje je bio dvije godine zatočen. Kad je iz logora pušten, onda je još dvije godine morao služiti Titovu vojsku - JNA. Vrativši se u Mline, nikakvog posla nije za njega bilo, pa ga obitelj šalje u Slavonski Brod kod dunde, koji je bio veliki komunista, iako Bruno za tu politiku nije htio niti čuti.

Bruno je isprva radio u tvornici „Đuri Đaković“, bio je normirac. Samo, to nije bilo za njega, koji je bio nemirnog duha, veseljak i zanesenjak, pun fantazija, temperamenta... ali volio je Savu, kupanje, plivanje, igrati vaterpolo... Godine 1950. plivačka sekcija brodskog kluba „Metalac“ dobila je kod savskog mosta jedno od najljepših plivališta u zemlji, popularno zvano „Klub“, gdje se okupljala gradska omladina. Među njima našao se i Bruno Grill i bio je vrlo uspješan. O njegovim pobjedama bilježi i ondašnji „Brodski list“.

U čast izbora za Narodne odbore 1950. održano je plivačko natjecanje, Grill je postigao najbolji rezultat, 1:24, plivajući na 100 metara prsno. U Brčkom 1952. godine pobijedio je u plivanju prsno na 200 metara. Najbolji „Proleterov“ plivač bio je na utakmici prošle nedjelje Gril, koji je pobijedio dva najbolja plivača iz Bosne i Hercegovine - čitamo u „Brodskom listu“. Bio je i trener plivanja i vaterpola. Gospođa Branka Losert Lojen sjeća se da je Grill i nju trenirao plivanje, bio je autoritet i šarmer, kaže... Dobro ga se sjećaju Pracnyjevi, Bognarevi...

A, slovio je kao veliki frajer, pjevač ugodnog glasa (u Becijevom sastavu „Melody“), zabavljač i showman, vrckast, originalan, a uz to bio je vrlo zgodan, izražajnih crta lica, tamnoput, naočite građe, s modernom frizurom kokoticom, da je djevojkama, ugledavši ga, ubrzano zalupalo srce i zastajao dah. Baš tako ga opisuju brodski prijatelji. Onda se zaposlio kao kondukter autobusa, na relaciji Brod–Podvinje, Brod–Bosanski Brod. No, niti tu nije našao sebe. Sve i svakoga je puštao u autobus, pa i putnike sa životinjama, a nije svima ni naplaćivao karte. I, otpušten je. Imao je dvadeset i jednu godinu kad se oženio i dobio kćer. S obitelji je stanovao u katnici na uglu Zrinjske i Olivine ulice. Ljeti je odlazio u Mline, igrao vaterpolo i pjevao zabavljajući turiste.

Potom je radio na brodskoj ciglani, i tek tu, kad je pod prstima osjetio tu mokru, podatnu glinu, shvatio je da je našao sebe, da je modeliranje upravo ono što želi raditi, što želi biti i što mu ispunjava cjelokupnu dušu. Nosio je glinu kući, pokušavao raditi skulpture i dobro mu je išlo. Bila je neka likovna izložba u bivšem hotelu „Central“ u Mesićevoj, a među izlošcima i bista legendarnog Matije Gupca. Bruno ju je samo pogledao i rekao prijateljima: - Pa ja mogu istu takvu napraviti. I napravio je! Tako je njegov talent otkriven u Slavonskom Brodu.

Otišao je u Zagreb i upisao se u Školu za primijenjenu umjetnost, ali nikome nije govorio i tajno je išao na ispite. Školu je pohađao od 1954. do 1957. godine. Onda je naumio „zbrisati“, pobjeći iz „Juge“. Bježalo je više njih u toj grupi, ali su uhvaćeni i Grill je opet dospio u zatvor. Po odsluženju kazne, u Mlinima je upoznao jednu njemačku obitelj koja je tu ljetovala i od koje je dobio „garantno pismo“. Tražio je da ih posjeti, tako mu je izdan pasoš da je mogao izaći iz zemlje.

U Düssseldorf stigao je 1957. godine i prvo je radio u rurskoj kemijskoj industriji za plaću od 1,60 DM po satu, a usto je bio je i trener vaterpola. Šparao je pokušavajući se upisati na umjetničku akademiju - Staatliche Kunstakademie Düsseldorf, koju je trebalo platiti. Nosio je fotografije svojih radova, ali tek kad ih je pokazao profesoru, Mađaru Zoltanu Szekessyu, ovaj je bio oduševljen i primio ga je svoju klasu (1958.). Bruno je bio presretan, samo je pjevušio hodajući hodnicima Akademije, radeći u ateljeu, od svuda se čula njegova pjesma. Pekao je ribe na gradele i po mirisu si ga mogao naći. Brunu su svi voljeli, njegov životni stil bio je upravo zarazan. Uporno je modelirao, na kraju drugog semestra imao je oko pedeset skulptura, dok su drugi studenti imali možda pet radova, pa ne čudi da su kolege na njega bili jako ljubomorni. Ipak, njemu se uporni rad isplatio, dobio je stipendiju i u trećem semestru jedan mu je profesor dao svoj atelje.

Na Akademiji je bila i studentica slikarstva i povijesti umjetnosti Anna Maria Wess. Zaljubili su se. Bruno je u ateljeu radio i stanovao, što je bilo zabranjeno, pa je dekama zastirao prozore da se ne vidi da tu boravi. Bruno i Anna Maria živjeli su tako skupa, a kada je tražila da se vjenčaju, on nije htio, jer, imao je ženu i dijete u Brodu. Maria je potom otišla živjeti u Kölln. Predavala je povijest umjetnosti na srednjim školama. Onda se Brunina žena u Brodu rastala od njega i udala za drugoga, te su se Maria i Bruno vjenčali 1963., a kum je bio poznati kipar Joseph Beuys. Slavili su u Akademiji.

Samo, morao je potražiti drugi atelje, jer je u onom što ga je dobio od profesora već predugo bio. Bruno je 1964. završio Akademiju i s Annom Marijom dobio sina Zvonimira, koji je kasnije studirao filmsku režiju u Berlinu i sada živi u San Franciscu. Godine 1970. došla je još jedna prinova, kćer Nicole, koja je učila balet. Ona više ne pleše, već radi velike inscenacije za baletne predstave. U međuvremenu je u Slavonskom Brodu umrla prva Brunina žena i njihova je šesnaestogodišnja kćer Antinea ostala sama, pa su ju Bruno i Anna Maria uzeli sebi u Njemačku. Završila je za medicinsku sestru i radi u Münchenu, a udala se za čovjeka iz Andrijevaca.

Uz mnogobrojne umjetničke aktivnosti, Bruno Grill bio je i 33 godine srednjoškolski profesor umjetnosti na gimnaziji u Langenfeldu. - Naučio sam puno od djece, znao je reći.

Kritičari su za Bruninu umjetnost napisali da je izraz njegovog iskustva, korijena i duše, jedna vrsta „disciplinirane divljine“. A sam je svoj umjetnički izričaj nazvao „Nova renesansa“. Mnogo je izlagao, njegova djela nalaze se u brojnim galerijama, po privatnim zbirkama, ali nije ni svoju domovinu zaboravio, gdje je dolazio svake godine i ljeta provodio u roditeljskom domu u Mlinima, izlagao u Dubrovniku. U vrijeme Domovinskog rata organizirao je pomoć za opkoljeni Dubrovnik. Bio je i član Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Od 1970. godine radio je velike zapažene projekte, javne prezentacije, slikao velike formate i modelirao uz klasičnu glazbu, u parkovima, crkvama, sportskim dvoranama, na izložbama... Na klaviru ga je pritom pratio njegov prijatelj, umjetnik Bernd Wiesemann. Osamdesetih godina Bruno je našao stan u Erkrathu, u prostranom dvorcu debelih zidova, vaserburgu Haus Brücke, spomeniku kulture iz 14. stoljeća, točnije iz 1375. godine, s opkopima napunjenim vodom. U dvorcu je ostao punih trideset godina.

A kad su djeca odrasla, razišla se, Anna Maria, koja dugo nije imala vremena za sebe, vratila se svojem drugom pozivu:

- I ja sam počela slikati, slike velikih formata, ali Bruni je miris uljanih boja smrdio, barem tako je rekao, zatvarao se u svoj atelje, blindirao vrata samo da ne osjeti miris boja. Radila sam i dalje u školi, a kada sam došla kući slikala sam dok je bilo svjetla, pa poslije još i kuhala. I ja sam slušala glazbu slikajući, ali tu glazbu on nije volio. Kada je on imao dan za inspiraciju, ja nisam imala, kada sam je ja imala, on nije. I to tako dalje više nije išlo. Imali smo i zajedničke izložbe, a on je pobjesnio kada su kritičari napisali meni jednako dobre kritike kao i njemu. Na moj uspjeh bio je jako ljubomoran. Tražila sam drugi stan i atelje i razišli smo se 1987. godine. On je poslije živio s nekoliko žena, bio je veliki ženskar, ali se nijednom od njih nije oženio – kaže gospođa Anna Maria, koja se ponovno udala i sada živi u Hrvatskoj. Pola godine boravi u Zagrebu, a pola godine ljeti u Molunatu, na samom jugu hrvatske obale. S Brunom je ostala u dobrim, prijateljskim odnosima.

Za 80. rođendan Bruno Grill se predstavio u dvorcu Haus Brücke velikom izložbom - 80 skulptura i 80 crteža. Bio je još vrlo aktivan, izjavljivao je: - Bože, kako volim živjeti! Samo, tada dolazi jedna neugodna vijest: morao je napustiti prostrani dvorac, jer je u njega useljavao novi vlasnik sa šestero djece.

Prije tri godine Bruno je dobio moždani udar, lijeva strana tijela mu je oduzeta, kretao se u invalidskim kolicima i stalno je uz njega bila medicinska sestra. - Više živi u djetinjstvu i „igra vaterpolo“ – rekla mi je jesenas Grillova kćer Nicole, koja je preuzela brigu o njemu, a pomagala joj je i gospođa Anna Maria.

Tužnu vijest primam od gospođe Anne Marije 11. listopada 2012.: - Bruno Stane Grill umro je u 85. godini. Urna s njegovim pepelom biti će položena u grob u rodnim Mlinima.

Kiparska ostavština Brune Grilla broji na tisuće djela, skulptura i mnoštvo slika i crteža. Još za života ponudili su muzeju u Mlinima da preuzmu Brunine radove, ali muzej je skučen i ne može ih smjestiti. Razgovarali su sa županom, koji je također nešto obećao, obećao je i bivši ministar Božo Biškupić, a sad se čeka da Hrvatska uđe u Europsku uniju, pa će sigurno onda sve biti mnogo lakše.

Bilo bi dobro i korisno da jednoga dana i Slavonski Brod upozna djela Brune Stane Grilla, momka jedne sjajne generacije plivača, vaterpolista, pjevača, a u Njemačkoj (kako je sam govorio - njegovoj drugoj, duhovnoj domovini) posebno priznatog i cijenjenog kipara, slikara, crtača i filozofa, čiji je izuzetni umjetnički talent ipak otkriven na - brodskoj ciglani.

(Posavska Hrvatska, 11. siječnja 2013.)