Gospodarstvo

Željeli ste, dobili ste. Lovu na sunce i jezik za zubima

Autor: 035portal Datum objave: 16.01.2025. u 18:00

Ako danas imaš novca za dvije kifle, kupuješ dvije, a ne tri. Onda će pekaru ostati jedna viška jer je računao kako svaki dan dolaziš po te tri kifle ne mareći za cijenu. Kako mu bude ostajala ta kifla viška, počešat će se po glavi i smanjiti proizvodnju na dvije. Ti ćeš tada doći po jednu kiflu jer ti ni te dvije uopće nisu nužne (to je ipak samo kifla) i kod pekara će nastati nemir. Što će, brate mili, s tolikim kiflama? Tada jedino što može i mora napraviti je smanjiti cijenu, maržu za, recimo, 20%, ako ne i više (ovisno o kalkulacijama), kako bi vratio sebe u tvoje potrošačke okvire. Još ako si povukao susjeda, nastat će mu tornado u glavi.

Nije navikao na tebe takvog; navikao je da šutiš i sliježeš ramenima. A sada se mora okrenuti i mora poslušati i tebe. Preživjet će i on i ti. Ti nećeš trošiti više nego što trebaš, a on će ipak raditi i zaraditi. OK, možda tada neće zaraditi 100, nego 70, ali preživjet će, a ti ćeš shvatiti da visina cijene na polici ovisi o tebi i nikome drugome.

Ne sekiraj se… brzo ćeš se vratiti po te svoje tri kifle, ali po puno manjoj cijeni nego prije jer si ga naučio.

To se zove regulirana potrošnja od strane potrošača. Potrošači dižu i spuštaju cijene; potrošači su ti koji odlučuju koliko i kada nešto košta. Tako funkcionira trgovina i generiranje cijena. To se zove zakon ponude i potražnje. Što manje nečega kupuješ, manje vrijedi. Što više nečega kupuješ, više vrijedi. Govorimo o trgovini široke potrošnje, naravno, ne o tržištu urbanih vila na Srđu.

Jedino što taj zakon u Hrvatskoj ne funkcionira baš najbolje. U Hrvatskoj se kupuje što treba i što ne treba, ne kupuje se po potrebi, planu, nego po potrošačkoj histeriji ili neznanju. Takvi potrošači trgovcima i dobavljačima predstavljaju "zlatne koke". Ne moraju se puno truditi oko njih. Imaju hrpu budala kojima je dovoljno bubnuti nešto u katalog i sve je prodano. Jedino što se u tom ciklusu pohlepa okrene jedne protiv drugih. Oni prestaju razmišljati o vama – vi im ne trebate. Vaš novac već imaju, samo se sada bore koliko će tko sebi oteti od vašeg kolača, i tu kreće rat, koji na kraju plaćate vi.

Akcijske cijene u katalogu su u suštini “prevare”. Da biste to shvatili, morate razumjeti kako dolazi do cijene na koju se radi akcijska cijena. Kako proizvod uopće dolazi na police?

Prije nego što proizvod uđe u trgovinu:

Naravno, trgovci ispod tezge ucjenjuju dobavljače s dodatnim uvjetima. Pa ako je proizvod novi na tržištu, traže novac “za ulistavanje”. Iako je to zakonski donekle zabranjeno (ovisno o kategorijama), to se provodi kroz fiktivne marketinške aktivnosti. Dobavljač nema drugog izbora, pogotovo ako je “mali”, nego mora platiti.

Dobavljač mora platiti pozicioniranje na polici trgovca.

Mora platiti u koliko lica želi poziciju (udio na polici). Mora platiti trade marketing, ATL, BTL čudesa, logističke naknade, naknade za skladištenje, nagradne igre za vas.

Ako želi da njegov proizvod bude na posebnom mjestu, pogodite što mora? Platiti. Ako želi dodatnu policu, paletu, stalak, hladnjak… plati, brate.

Mora platiti osobu koja će to sve s trgovcem dogovoriti jer, u suprotnom, ostaje bez kože na leđima.

Ulazak proizvoda u trgovinu:

Mora platiti dostavu kod trgovca – neće se sama dovesti.

Mora platiti čovjeka koji će to složiti na policu (jer trgovac ima manjak ljudi i briga ga za vas; često kažu: "To je vaša roba").

Izlazak proizvoda s polica u ruke potrošača:

I onda su na redu potrošači. Da bi njegov proizvod, za koji je gore sve plaćao kako bi ušao u trgovinu, završio u katalogu tog trgovačkog lanca i u vašim rukama kao potrošača, pogodite što… Vrijeme je za još plaćanja. Cijena je od 300 eura (po slici) pa na više, ovisno je li proizvod na naslovnici, je li označen itd.

Da bi imao atraktivnu cijenu i da bi se zadovoljili zakonski propisi (Zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi), mora odvojiti određeni akcijski rabat koji plaća trgovcu, a trgovac ga prosljeđuje vama kao potrošačima kroz akcijsku cijenu. U nemalom broju slučajeva dogodi se da trgovac dio kolača namijenjenog potrošaču “spremi” za sebe.

Kao šećer na kraju dolazi plaćanje od strane trgovca – tj. valuta od 30 dana pa na više. To će malo pričekati, ali dobavljača ne čekaju računi prema njemu, pa se mora zadužiti. Tu su sada banke na redu.

E da, a što ako proizvodu istekne rok, potrošač ga slomi u trgovini itd.? Pogodite tko to na kraju mora platiti?

Kako će on to sve platiti? Tako što će podići cijene. A onda će ih podići i trgovac, i na kraju ćete to platiti vi.

I kad sve ovo gore saberete, ne morate biti doktor ekonomije da shvatite koliko sve to gore košta i kako cijenu na polici najmanje određuju cijena energenata, repromaterijala, burzovne robe, rat u Ukrajini, invazija komaraca malaričara u Pakistanu, a najviše pohlepa u suradnji s mentalitetom vaše potrošnje. Jer sve ovo gore što košta, sav taj sustav stvoren je i radi na tome da vam uzme novac. Sve to netko mora platiti. Vidite, tu na red dolazite vi i vaš prolazak kroz blagajnu… što više puta, ako je moguće, sa što punijim kolicima. Jer platili ste inkviziciju, pa bi bio red da ju i konzumirate. Zvuči jezivo, zar ne?

Ovo gore što ste pročitali ima jednu malu, ali veliku misiju i za vas poruku. Sve će učiniti da vam zadnji cent isišu iz džepa i natjeraju vas da platite sisanje. Paradoks je što u tom cijelom ciklusu jedino vi ništa ne morate kao oni gore – vi to samo želite. Pa, kako kaže naš narod prepun starih, mudrih izreka: Pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti.

Dobrodošli u novo povećanje cijena. Tražili ste, željeli ste, dobili ste.