Kad te zamijene s trenerom

Od kremi sam cijeli život priznavao samo Eurocream. Samo one kreme koje idu u kolače ili se mažu na kruh su postojale u mom životu. Svaki spomen kreme pred oči bi mi stavljao sliku očajne kućanice s nekom kremom po faci i krastavcima na očima. Pa neću to raditi od sebe. I tako sam živio u miru i spokoju svog agroseksualnog opredjeljenja kada su mi jednog dana pokazali jednu mušku kremu. Umro sam od smijeha, ali kad se ekipa u DM-u okrenula kriomice sam pogledao kako se zove pa da mogu pogledati kada budem sam. Nisam htio odmah pokazati zanimanje pa sam se vratio sutra. Radilo se o Afroditinoj kremi za skupljanje kože nakon naglog gubitka kila. Kada sam ju unosio u stan, osjećao sam se kao da sam prizivao duhove i samog vraga pustio u svoja četiri zida. Bila je to moja prva krema.

Opet dolaze hladni dani, a bit će i vjetra. Pucaju ruke, pucaju usta. Nameće se Labello kao opcija. Međutim, imam problem s Labellom. Previše me podsjeća na ruž, kao da se šminkam ružem. Što ako me netko vidi. Otkud zna da imam Labello u ruci, a ne ruž? Ne može znati. Preriskantno je. Mazanje Labellom na ulici, mi je ravno tome da stavim cvijet u kosu. Krateri na ispucanim usnama su sve dublji. Opet sam posustao i koristim Labello. Nadam se da sjenilo nije sljedeće.
Na treningu je super. Već mi je i pošta počela stizati na adresu dvorane. Dok sam ležao na stomaku i pravio se da radim sklekove, prišao mi je trener i rekao kako ma pultu ima neka pošta (kuverta) za mene. Mislim si ono, mora da je neka zajebancija, je da sam često tamo, ali otkud pošta. Kada je završio trening, prilazim pultu, razmišljajući o antraxu koji bi mogao biti u pismu, a koji bi bio spas nakon treninga, kad ono kuverta samo što ne pukne koliko se napuhala. Možda su dozirali po kilaži. Kad ono poklon. Hvala Mario na originalnom poklonu. Sad imam i Spartan čarape.

Inače dobro napredujem s treninzima. Osim vježbi gdje se treba osloniti na ruku iz leđa, koja bi kod mene pukla kao šibica sve mogu napraviti. Jučer sam bio jedini muško na treningu (od nas dvadesetak). Da idem na balet ne bi se tako pogodilo. Naravno, odem skroz na kraj dvorane da ne smetam, a i jedini sam od „starih“, jer svi su osim mene napredovali, a i ja sam zadovoljan, jer me nisu prebacili u onu grupu za starije od 50 godina. I tako lomim se i vježbam koliko mogu i naravno, u jednom trenutku klonem i s dušom koja je napustila tijelo gledam izmrcvarenog kita Orku. Kad se s pulta koji je 20 metara zračne linije od mene čuje: „Krešo nemoj zabušavati“. I ova duša iznad tijela koju nitko ne vidi je pobjegla od sramote. Svi pogledaše u mene, a i ja bi pogledao iza sebe da nisam bio do zida. Inače, u grupi od sinoć, nema više moje ekipe koja je napredovala. Sve nova lica.

Kada netko prvi puta dolazi u novu grupu, uvijek se voli javiti nekom poznatom ili nekome prijatelju prijatelja. Tako se meni sinoć trebala javiti jedna gospođa, ali nije se javila. Budući da sam bio jedini muško, ne znam što je moglo poći po krivom. Možda je do sitnije tjelesne građe pa sam promaknuo tijekom traženja. Kada su mi je opisali, sjetio sam se da sam vidio nekog sličnog. A sad tek iznenađenje. Prave prijatelje teško pronalaziš, a neki su i bolji od toga, npr. Ema. Ona me je tako opisala ženi da je ona pitala trenera (koji sinoć nije vodio trening) jesam li to ja. Čovjek kao da je izrezan s naslovnice Man's Healtha, a i nekih 15 godina je mlađi. E pa Ema svaka ti čast. Čovjek je vjerojatno bio u takvom šoku da se nije sjetio reći kako stojim 5 metara od njega. 

Zašto me je Robi (trener) zanijekao, to ćemo danas raspraviti uz njegov smijeh i moj znoj i suze.