Dnevnik jednog trkača - Dan prvi. Početak u školi trčanja i priznavanje ekipi

 U PROŠLOJ EPIZODI SMO ČITALI

• Trčanje prije i danas.
• Kako i zbog čega sam odlučio trčati.
• Prvi neuspješni treninzi i odluka za školu trčanja.

DAN  PRVI BUĐENJE

Danas sam se probudio i sa šalicom kave u rukama pogledao kroz prozor prema svojoj livadi. Ono što sam vidio je za ne povjerovati. Kava mi se skoro prolila po podu. Pa ono mućko đubre što me je zadnji puta prestiglo opet trči krugove oko moje livade i to čini mi se kao da lebdi. Čak na trenutak mislim da je pogledao prema mome prozoru i podrugljivo mi se nasmijao, a mislim i da mi je pokazao srednji prst. Pas mater provokatorsku. Mislim da imam novog neprijatelja i apsolutno je došlo i vrijeme da se obračunam s njim.

„Znaš u trenutku sam zamišljao kako ga gledam kroz optiku s prstom na obaraču i stvarno bi ga stisnuo i klepio jer ovo je prevršilo svaku mjeru. Došlo mi je i da pustim čuku pa da riješim s njim za vijeke vjekova. Tek tada sam sve nedoumice oko škole trčanja odbacio. Idem danas na taj sastanak, jer ove provokacije po mojoj livadi su neizdržive. Ne, ne. On ne trči jer se njemu trči. On trči samo da mene zaje..va jer on kao može, a ja kao ne mogu. E tomu treba stati na kraj “

Objašnjavao sam ljutito i uzbuđeno svojoj ženi nervozno šetajući gore dole po dnevnom boravku koja je u nevjerici samo šutjela i gledala u mene kao da razgovara s klincem od 10 godina.

DAN PRVI PRIPREME ZA ODLAZAK U ŠKOLU

Ne mogu ne priznati kako sam zamišljao taj prvi meating u dvorani Vijuš. Reko...sigurno je to ekipa, njih dvojica ili trojica koji kao nešto trče ( dobro malo duže i bolje nego mi ), pa ćemo mi tamo doći i onda će nam oni reći dobrodošli u školu trčanja, kao nešto prezentirati, podijeliti uplatnice i reći vidimo se sutra i onda udriii po trčanju.

Zvao sam prijatelja Krešu iz prve epizode i potvrdio je da ide sa mnom jer ga isto zanima škola trčanja, s tim da on nema problem kao i ja s onim đubretom što trči oko moje livade. Jedini nesavladiv i zajednički problem kojega imamo je naša ekipa. Oni kada saznaju da idemo u školu trčanja očekuje nas vrlo težak period. Beki, Šokre, Fike, Kiki, Prki, Pirgo, Brane, Mijo....majko milaaaa. Pa već im vidim lica i poglede kada na pivi nas rasture. Stoga je vrlo bitno da kada dođemo tamo prvo i osnovno što trebamo činiti je skrivanje od fotoaparata, kamera, televizora tj. ako je moguće doći pokriven s dekom preko glave, šutjeti, pa čak i ne disati.

Sve u svemu, taj problem smo za sada pomeli pod tepih jer prvi izazov je sastanak sa školom trčanja, a ekipu ćemo rješavati u drugom koraku.

Što obući za prvi dan te škole pitao me Krešo.

"Nije ta škola brate k'o prava škola. Ono...da moraš obući 'lače na peglu, čiste cipele i presvući se u zepe kada uđeš unutra, košulju pa preko nje džemper i paziti da kragne budu izvučene vani recipročno. Pa da moraš očistiti uši, oprati zube, zalizati kosu, odrezati pravilno nokte i napraviti facu milog dijeteta.

Tu brate mili trebaš doći ono....izgledati što više kuuuul kužiš, opasnije i kako da kažem sportskije. Napraviti poluozbiljnu facu i s toliko raširenim rukama uletjeti u prostoriju da moraš se okrenuti na kant da bi prošao. Ništa pričati već samo poluzainteresirano klimati glavom, prekrižiti ruke, raširiti noge ( raspon 35 cm ), nagnuti glavu blago u stranu i kao pozorno slušati što govore.

Dakle moraš ostaviti dojam da si „Taff boy“ a ne nekakva kičerice. Jer brate neverbalna komunikacija je najbitnija u prvim trenutcima upoznavanja. Pa nećemo valjda doći tamo u tajicama s ubačenim klupkom čarapa među nogama i debilno se kreveljiti paralelno žvačući sitne žvakice".

Krešo se čvrsto složio sa mnom i krenuli smo na sastanak

DAN PRVI UPOZNAVANJE S TRENERIMA

Iz automobila nam je pogled pratio stotinjak novopečenih „školaraca fazana“ kako se s upitnicima iznad glave penju prema ulazu dvorane. Pogledali smo se samo i šuteći krenuli laganim hodom se utopiti u masu. Ulazimo u prostoriju gdje je projektor bacao slide na zid, a pored njega poredani niti više niti manje nego treneri.

Treneri su stajali s prekriženim rukama iza leđa u špaliru jedan do drugoga i gledali nas kako ulazimo. Na prvi pogled su nam izgledali kao vojni instruktori kada su dočekivali guštere u G.I. Jane-u, ali osmijeh na licima, srdačni pozdravi i boja dresova je odmah otklonila bojazan da ćemo za par sekundi morati raditi sklekove i trčati do Poloja s balvanima iznad glave.

Stali smo odozada, u zadnju klupu i slušali početak tj. upoznavanje sa školom. Vrtjeli su slajdove, pričali što ćemo sve raditi, upoznavali nas s tenisicama za koje ruku na srce nikada nisam niti čuo, prezentirali koncepciju rada škole i jako su ohrabrivali buduće polaznike. Sve u svemu prvi dojmovi i iskustvo su nam ispunila očekivanja.

Najviše mi se svidio cilj škole. Polu maraton -> 21 kilometar. Pogotovo što sam siguran da ono đubre s livade ne može to otrčati da ga je..š. Svaki polaznik će na kraju moći opaliti polu maraton kojega ćemo naravno i trčati u Zagrebu. Pa će tu biti nekakvih drugih utrka, pa edukacija o prehrani, itd, itd, nabrajaše brate oni tu svega i svačega. Na kraju nam je rečeno da ćemo jednom tjednom dobivati na mail plan i program treninga za naredni tjedan i da nam trening kreće sljedeći tjedan u ponedjeljak. To je to. Sastanak je urodio plodom i odluka je pala. Idemo. Jedino je ostao još jedna zahtjevna misija, ravna Apollu 11. Obavijestiti ekipu da smo krenuli u školu trčanja. Čeka nas neizvjesna noć.

DAN PRVI VRIJEME JE DA EKIPA SAZNA

Nakon izlaska iz dvorane pogledom u mobitel vidimo na Viber grupi da se ekipa nalazi u Beercu na pivu. Vrijeme je za možda najteži zadatak ove misije. Sjesti ljudi moji pred 10-ak momaka na pivu i pričati im kako si upisao školu trčanja je ruku na srce ravno misiji kamikaze.

Sjeli smo u Beerc i počelo je okupljanje. Šutio sam i klimao glavom kako je tko dolazio smišljajući taktiku. U jednom trenutku Beki je viknuo „Što se koji ku..c ovaj stol drma cijelo vrijeme, Nidžooo daj potkajlaj ovo govno popadat će nam pivo“. Tek tada sam primijetio da se stol drma jer se nama dvojici nervozno tresu noge. Skužio sam da su mi se počeli i znojiti dlanovi, a srce lupati kao kad' sam gledao Anabelle. Do tada su svi posjedali i krenula je klasična galama.

U par minuta se otvorilo 47 tema između ostalog od rješavanja globalne ekonomije, zatopljenja, svjetske geopolitičke krize ... pa sve do sporta. Da. Nikada ne završi druženje bez sportskih tema, bez obzira na to što pojedinci za stolom imaju afiniteta prema sportu kao istočnonjemačka bacačica kladiva prema baletu.

Načeo sam mudro temu trčanja i pričao o onom žvalji što trči oko livade te nakon laganog uvoda iz mojih usta je samo izletjelo. "Ljudi nas dvojica od danas krećemo u školu trčanja !"

U tom trenutku kao da se zemaljska kugla zaustavila, kao da je netko ugasio glazbu i kao da cijeli svijet bleji u nas dvojicu. Doduše i je, jer su svi zašutjeli i gledali nas zacementirano. Bekiju je lice s otvorenim ustima bilo skamenjeno dok mu je cigara zalijepljena za donju usnu samo visila. Svi su šutjeli i kao kipovi u nevjerici gledali u nas dvojicu. Takva lica pamtim zadnji puta kada su nam Turci zabili u 122. minuti gol na Europskom prvenstvu u Austriji.

Pomislih u sebi. Ovo će biti teška i duga noć

Nastavak slijedi..

Forrest Gump