Pogled u ... Welcome to London

Veliki pozdrav iz engleske prijestolnice, iz Londona. London je u grad u kojem vec treći put boravim. To je grad u koji sam se uistinu zaljubila na prvi pogled. Grad koji pruža toliko različitosti koje čovjeka otvorenog uma može samo još više obogatiti. Narednih nekoliko blogova posvetit ću upravo engleskom području i opisati vam kako doživljam stvari, ljude, situacije koje me trenutno okružuju. Odmah cu se ograditi i reći da mi nije namjera pisati novi turistički vodič grada Londona i ostalih dijelova Engleske. Pisanje takvog vodiča zahtjevalo bi brdo sponzora koji bi se morali nalaziti iza mene. Naime, provjeravati svaki restoran, bar, pub, koncertnu i kazališnu scenu, zahtjeva brdo novca. Stoga, pisat ću ono što imam, što mogu ponuditi, a to su moja iskustva. Mjesta koja spontano ili ciljano posjećujem. I vjerujte mi, tako se najbolje i istražuju novi gradovi, nova mjesta i upoznaju nevjerojatni ljudi.  

Sve je islo po planu, od ukrcaja, leta i konacnog iskrcaja. Avantura je mogla poceti. Sto se mog londonskog smjestaja tice, ulazim u kategoriju sretnih ljudi. Naime, moja sestricna zivi u Enfieldu (Sjeverni London). Tako da sam i ovdje okruzena s obitelji. Neizmjerno sam zahvalna cijeloj njezinoj obitelji u kojoj se osjecam opusteno, svoja, jer i jesam medu svojima. No, uz svoju hrvatskoturskobritansku obitelj okruzena sam i ljudima koje takoder znam od prije. Moglo bi se reci da u svim kutovima Londona mogu s nekim od njih razmjenjivati razna iskustva. Jedno od takvih iskustava, razmijenih ovu nedjelju s Catherine. Kata, kako ju mi iz milja zovemo, djevojka je mog bratica, koji takoder zivi i radi u Londonu. Kako je bratic bio zauzet svojim “izvannastavnih aktivnostima” iliti seminarima koje stalno pohada kako bi unaprijedio svoje animal flow vjestine, Kata i ja same smo pohodile jedan od velikih glazbenih festivala koji se odvijaju u Londonu. Citadel festival koji se odvija na prostoru Victoria parka. Festivalu sam prvi puta nazocila prosle godine i zaljubila se islandsku grupu Sigur Ros. Ove godine, zaljubih se u mnoge. Ponavljam, ovo je moj dozivljaj, moje iskustvo. Ovo nije pisanje glazbenih recenzija. Ne bavim se takvom vrstom blogginga. Ovim putem zelim predstaviti festival na kojem sam vec drugu godinu i koji je uistinu spektakularan. Biti u Londonu tek nekoliko dana i dozivjeti euforiju koja se sirila zrakom, vodena ljetnim povjetarcem je neprocjenjiv osjecaj. Citadelu se jednostavno treba prepustiti. Biti sudionik ovog festivala, znaci i odvojiti koju funticu vise. U ovom slucaju to je znacilo 55Ł. Znam, nisu to male pare, ali ono sto se za njih dobije, vrijedi svakog penija, svake funte. Ogromna masa ljudi okupirala je Victoria park. Ludo odjeveni, cool odjeveni, razno odjeveni, ukrasenih lica raznobojnim sljokicama i prepusteni glazbi, raznim radionicama, barovima, mobilnim restoranima. Svega u potocima, svega u sarenilu, svega u nevjerojatnoj energiji. Nigdje se nije osjetila negativa, ekscesi su nesto sto je na ovom mjestu zabranjeno. Festival koji okuplja obitelji, mlade, starije. Osigurano za osobe koje imaju poteskoce pri kretanju. Festival koji je tako dog friendly. Jednom rijecju – LJUBAV.

Pozornica je raznih, tako da se moze cuti veliki broj glazbenika. Ove godine dodoh na svoje, jer sam se posebno veselila Micahelu Kiwanukiju. Izvodac kojeg slusam tek od nedavno. Bila sam fanaticna u gledanju serije Big Little Lies. Upravo je naslovna pjesma bila Cold Little Heart koju on izvodi. I jedna pjesma me odvukla na drugu, pa na cijeli album. Odusevio me. Ali, kako me je tek odusevio na festivalu, to nisam ni sanjala. No, da vratim film na pocetak, jer Michael je pjevao pred kraj. Catherine i ja zapoceli smo svoje druzenje u pubu koji se nalazi u Victoria parku, pokraj kanalica. Pub imena The Palm Tree.

Catherine veli kako je pub prezivio i vrijeme Drugog svjetskog rata. To je potvrdio i jedan od konobara, za kojeg mi se cini da ga je i sam prezivio. Ne da se covjek. Konobari, zbija engleske sale, poprica sa svakim gostom. Tako da se treba i strpjeti kako bi se docekala pivica. A kad se doceka, onda je takav gust popiti ju unutar zidova koji imaju nevjerojatne price za ispricati. Moze se cugica popiti i na travnjaku ispred puba, odmah pored kanalica u kojem su se usidrile razne brodice.

Brodice koje su mnogi pretovorili u plovece biznise (neki prodaju pice i hranu, a neki vlasnici biznisa privremeno se presele na travnjak i vjezbaju yogu, pilates). Fuzija. Divota.
Nakon sto smo popili izvorno englesko pivo, uputili smo se u onu spomenutu pozitivno nabrijanu masu i prepustili se festivalskom feelingu. Grupa Vessels nam je prva pokrenula ruke i noge.

Opijeni glazbom, na samom pocetku, znacilo je da ce ovogodisnji festival ponovno ponuditi najbolje od najboljeg. Nakon Vesselsa, krenuli smo prema glavnom stageu. Onom istom koji je prosle godine meni predstavio Sigur Ros i priustio mi spiritualno iskustvo. Poslusajte ih, pa cete znati o cemu govorim. Nego, ove godine, ugostili su, izmedu svih najavljenih, grupu sa sjevera Engleske, Wild Beasts.

Sto reci, nego da se moj glazbeni sadrzaj i popis siri. Odlicni. Kata vuce korijene i sa sjevera Engleske, tako da joj je ovo bio i veliki pozdrav nekim drugim vremenima koje radosno pamti. Nase svrljanje po velikom parku, dovelo nas je do satora koji je bio poprilicno veseo. Zasto? Zato sto je glavna tema bila sex. Nikako s neke vulgarne strane, vec gledano iz znanstvenog kuta, vjerovali ili ne.

Mnogi parovi, a i oni koji to nisu, izvodili su zadatke koje je teta sa stagea simpaticno „naredila“. Zabavno, otkaceno i tema o kojoj, ruku na srce, svi volimo govoriti, slusati, uciti, zar ne?! A i ljeto je. Stvari su puno opustenije. I neka je tako.

Kretali smo se od satora do satora, jeli, pijuckali, slusali stand up komicare, plesali na sve glazbene smjerove, dopustali sreci da nas obuzme. I nestrpljivo gledali na sat kad ce Micahel Kiwanuka stupiti na scenu. Jedina zamjerka na njegov nastup ne ide njemu, vec organizatorima. Takvog izvodaca, takve karizme, takvog glasa, staviti ispod satora, a ne pod vedro nebo je minus. Docekavsi njega, njegov cijeli bend, dovelo me u stanje jos vece ekstaze. Ljudi moji, to mlado bice ima staru dusu. To se osjeti. Zivi glazbu nekih davnih vremena, ukrasenu onim lijepim i novim sto instrumenti mogu izvesti. Sto ljudi koji ih sviraju umiju. Od glasa doticnog Michaela, do cijelog benda koji osjeca svaku notu, svaku vibraciju, najslabiji i najintezivniji ritam. Sve je bilo ocaravajuce. I uopce ne pretjerujem kada ovo pisem. Cak mi je i krivo sto ga ne mogu opisati u svoj njegovoj punini. I bilo mi je krivo i bilo je svima krivo kada je zavrsio. Ono sto se moglo vidjeti i osjetiti je koliko su svi oboreni s nogu. Reakcije one mase koja napusta sator i govori o nevjerojatnoj virtuoznosti covjeka koji je tek na putu da vas sve obori s nogu.

Masa, a time i Kata i ja, uputili smo se prema glavnom stageu, prema zavrsnom koncertu. Foals je grupa koja je ove godine imala cast zatvoriti jos jedno nevjerojatno izdanje festivala za siroke mase. Festivala koji bi trebao biti na listi svih onih koji idu u festivalske pohode. Stoga, ako vasi putevi budu vodili prema Velikoj Britaniji, molim vas, zaustavite se i posvetite ovom srpanjskom danu svog sebe i ucinite se sretnima. Ovo je bio festival srece, druzenja, spontanih upoznavanja, prihvacanja. Nije samo glazba ta koja nas je sve spojila, vec i volja svih tih ljudi da svojim sudjelovanjem ucine veliko tijelo satkano od ljubavi.

Put prema Turkey Streetu ostavljam za sebe. Ne znam ni sama kako bih ga opisala. Ludo. Jedan povratak kuci, u gradu kao sto je London, odmah pise male romane. Ovaj blog posvecen je samo festivalskom ritmu i neka takav i ostane. Drugi blogovi tek slijede. I zao mi je sto odredena slova nemaju kvacica i crtica. Nikako nisam mogla nastimati hrvatski jezik na kompu. Ali, znam da je sve jasno.
Good night dear people. See ya, soon!

Taychee