Zašto Karel ne-lajka?

 U potrazi za kafićem koji će nam biti kao Central Perk ekipi Prijatelja ili Cheers ekipi iz Kafića Uzdravlje, moje cure i ja krenule smo ove srijede. Započeli smo s Prohibition barom. Mene osobno su već pridobili time što puštaju i pse. Tako da je našoj tzv. čajanki bila pridružena i moja, sada već poznata maltezerica Amelie. Razgovor je tekao u različitim smjerovima te popraćen i pokojim selfiejem. Da, moje cure i ja idemo u korak s tehnološkim napretkom, pa se ponašamo onako kako svijet društvenih mreža nalaže. Naravno da imamo slobodu ne fotkati se, ne objaviti to što se upravo događa. Ali, kao da se pod kožu uvuklo ono nepisano pravilo, da ako se ne objavi, kao da se to nešto nije ni dogodilo. U biti, samo želimo zabilježiti trenutak, taggirati mjesto i ljude, kako bi nam lakše bilo prisjetiti se te večeri. Ta večer lijepo je tekla, konverzacija se opušteno odvijala, potrebe za društvenim mrežama su također bivale zadovoljene.

Nakon što se približilo vrijeme da nas jedna prijateljica napusti i ode u svoje daljnje pothvate i pobjede, pridružio nam se Karel. Njegov osobna stvar, uz novčanik, bio je mobitel. Odloživši mobitel na stol, naručio je pivicu. Oprostivši se od jedne sugovornice, glatko smo nastavili razgovor s novim participantom. Povremeno je i on uzimao mobitel, opalio koju fotku moje Amelie (u potpunosti sam razumjela tu njegovu potrebu) i provjeravao što li se događa na njegovom društvenom režnom profilu. Zamijetio je kako mu određeni profil ljudi daje manje lajkova od drugog profila ljudi. I tako, na riječi lajk, lajkanje, na mreži, na vezi, zadnji put na mreži, kao hipnotizirani počeli smo filozofirati o psihologiji ponašanja svih nas i oko nas koji se nalazimo u virtualnom svijetu. Naručivši si retro pivicu, počeli smo uspoređivati retro vrijeme sa suvremenim življenjem. Što ako se ne-lajka? Što ako netko od naših prijatelja, bliskih ljudi, poznanika objavi fotografije svojeg tek rođenog djeteta (i pod ovim mislim, doslovno, upravo tog trenutka, tek rođenog djeteta), ili fotografiju iz bolnice dok upravo daje zadnji decilitar krvi ili milijuntu fotografiju svog kućnog ljubimca koji od prve fotografije nije napravio drukčiju pozu ili selfie sa svojim partnerom dok sretni i veseli istražuju čari Pariza, Londona, Rima, Slavonskog Broda i okolnih mu sela? Što ako sve to netko objavi, a mi ne-lajkamo? Karel je odlučio da nam pobliže objasni svoje razloge. Dakle, ako nam se određena objava svidi, svojim prstićem pritisnut ćemo onaj palac gore. I nitko nas neće tražiti objašnjenje zašto smo to pritisnuli (ili možda hoće, hm). No, ako ne pritisnemo ništa, počinju se tada sve one gore nabrojane kategorije ljudi pitati zašto su njihove objave ostale netaknute, neukrašene bijelim palčićem. Karel dalje nastavlja sa svojim osobnim razmišljanjem koje je popraćeno i istraživanjem o ponašanju u virtualnom svijetu. Govori kako želi biti like free (woohoo), slobodan da poprati objavu lajkićem onda kada on to želi. Ne smatra da mora snositi odgovornost pri takvoj odluci. To je njegova odluka i samo njegova. Ne želi da takvo nešto mora biti nametnuto. A dok god se ne uvede UNLIKE, nećemo znati je li se nekome nešto svidjelo ili ne. Da, pojavile su se plačljive i srcaste ikonice, ali Karel veli da bi se trebala uvesti i opcija ne daj Bože. I onda se tom opcijom lijepo sve veli, bez fusnota i omanjeg eseja.

Nadalje, postoje različita ponašanja ljudi na društvenim mrežama. Postoje oni koji konstantno nešto objavljuju, zatim oni koji konstantno pritišću bijeli palčić bez obzira o čemu se radi. Onda su tu cyber voajeri koji bolje poznaju naše profile od nas samih. Pravi detektivi koji umiju kreirati mozaik naših života sa životima drugih ljudi. Postoje oni koji postaju depresivni promatrajući profile drugih, misleći da su fotografije na kojima pršte od sreće odraz i njihovog stvarnog nutarnjeg stanja. Postoje i oni koji mreže koriste u poslovne svrhe i oni koji su na njima vrlo rijetko.

Znači, virtualni svijet je velik, sačinjen od ljudi različitih motiva. Kao i u stvarnom svijetu, želimo biti primijećeni, pohvaljeni, voljeni. Želimo nahraniti i vlastiti ego. No, želimo i pomoći drugima u nevolji, potpisati peticije u koje vjerujemo, napisati tople riječi potpore. Žalosno je, pak, da lakše komuniciramo u takovm svijetu nego pri stvarnom susretu. Prenijeli smo svoja opipljiva tijela u virtualne prostore, kreirali avatare do savršenstva. Stvarni svijet ostaje nenahranjen duhovnim stvarima koja nas trebaju održavati na životu. Vodimo život gdje njega u biti nema. I ja sam dio tog svijeta. I pogledavam je li netko na mreži ili ne. Imam karakteristika od svih onih ljudi koje sam spomenula. Mišljenja sam da nas je dosta takvog ponašanja i razmišljanja. Zaboravili smo gledati jedni drugima u oči. Ovo me podsjetilo na situaciju koju mi je ispričao bratić. Prije nekoliko godina, u njegovom naselju, taman predvečer nestalo je električne energije. U to vrijeme živio je sa svojim roditeljima i dvojicom braće. I kako nije bilo struje, nisu radili i svi oni silni uređaji kojima se otuđujemo jedni od drugih. Tako u mraku, njegov otac upalio je svijeću i cijela obitelj sjela je za stol. Razgovarali su satima, bili uistinu prisutni, svjesni jedni drugih i stvorili uspomenu koje se i danas rado sjete. Čini mi se da ljudima nedostaje češći nestanak struje .

No, dok god je električne energije, bit će i virtualnog svijeta, kojeg, kao i sve, samo treba znati koristiti i razumjeti. A ako u tom virtualnom svijetu nešto ne-lajkamo, možemo uzeti za primjer Karelov odgovor.

Ja: „Karele, a zašto ti ne ne-lajkaš?“
Karel: „Zato što nema potrebe.“