DEBELJKOV DNEVNIK Jodlanje iz Beatsa

 Sutra je prvi u mjesecu. Vrijeme je da ponovo slažemo sami sebe s nekom novom (n)ovogodišnjom odlukom. Kada sam bio mali, trgovina igračkama mi je bila sveto mjesto, ulazio bi i izlazio otvorenih usta, u dvadesetim i tridesetima to su bili ugostiteljski objekti, a sada je to pekara. Kad ulazim kod Jankovića, oči postaju širom otvorene, srećom nosim naočale pa ne poispadaju van, šire se nosnice i kao nekad u birtiji, govorim si „novci su da se troše“. Došao sam pješke kupiti kruh, a za nazad moram zvati taxi da dođe po mene, jer imam samo dvije ruke. Kao što klinci uzimaju kuglu sladoleda (pola-pola), tako bi ja sve tamo pola-pola uzeo. A tek mirisi, od njih čovjek bude još gladniji. Eto, toga ću se odreći od prvog veljače i kao što bi Đuro rekao, „dabogda“ oči ispale onome tko me vidi da ulazim u pekaru. Eventualno može šnita-dvije onog od heljde što ima okus kao da je ispečen u čarapi.

I danas sam bio na treningu. Onako, iskreno mazohistički sam zavolio treninge i ako se bar jednom nisam poput žohara izvrnuo na leđa, nisam zadovoljan sam sa sobom. Danas je pak bilo posebno. Već po zagrijavanju se vidjelo kako ću se igrati pogađanja suza ili znoj. I dok se ljudi snebivaju nad plankovima, oni su dar s neba spram nekih vježbi. Ova danas je bila zamišljena poput igre. Svi smo se kao klinci igrali plesa oko stolica, kada bi jedan igrač ispadao kada bi ostao bez stolice. Sakupljač duša je tu igru prilagodio nama pa su se umjesto stolica tu našle medicinke, teže on nekih cura koje su vježbale, a mi smo umjesto plesa kružili na dlanovima i nožnim prstima. Koljena su naravno bila u zraku. Probajte slobodno. Pa to je strašno, pravo vraćanje korijenima i precima koji su davno sišli s drveta. Trener pušta glazbu, a kad ono neko jodlanje na njemačkom. Opet psihološki rat. Da ga je Dr. Dre čuo, osobno bi došao i uzeo onaj Beats radio. Međutim koliko je to naporno, saznao sam na najteži mogući način. Gonjen sportskim duhom, ušao sam u finale, dok se ekipa koja je ispala odmarala na plankovima, listajući dnevni tisak. Svaka trepavica svoju kaplju znoja nosi, obrve su potpuno pokleknule pred plačem tijela i sve se slijevalo u oči. U finalu sam izgubio. Možda bi i pobijedio da sam znao gdje je lopta.

Treba i kući otići. Fakat sam malo teturao, a imao sam u autu i neke vrećice iz trgovine. Osim desetak nadzornih kamera iz stanova u mojoj zgradi, naletim na susjeda. On mene pozdravi, a ja njemu klimnem glavom. Pozdravio bi i ja, ali i to je napor. Pita mi i odmah konstatira – Težak dan? Hoću mu odgovoriti kako idem s treninga, ali izvalim nešto poput – Iestrenga. Vidim mu u pogledu da tu rečenicu pripisuje alkoholu, a ja se umjesto odgovora naslonim rukom na zid da ne padnem. Jebiga, svejedno mi ne bi vjerovao.

Debeljko