Makeover

Vrijeme je za promjene. Osim treninga i prehrane potrebno je napraviti i makeover. Prva je na red došla frizura. Drago mi je da regulatorne agencije nisu frizure uzele pod svoje, jer da se plaća po iskorištenoj površini, šišanje bi me koštalo kao servis na autu. Do sada sam brijao glavu, jer to je najlakši način borbe protiv zalizaka, glumiš frajera, a u stvari prikrivaš nedostatak. Inače, ti zalisci su mi najveći misterij na ljudskom tijelu. To je pravi Bermudski trokut za dlake. Misteriozno nestaju s tog područja i još se misteriozno pojavljuju na leđima, u ušima, nosu, nadlakticama. 

Sastavni dio je i pranje kose. Djelatnica mi pokazuje put do stolice i sjedam. Zadnji puta mi je ženska osoba prala kosu tamo 1985. godine kada je mama kupila šampon protiv vaški, jer su se pojavile u školi. Tada se nisam osjećao nešto posebno. Dok je prala kosu, upita me jesam li gruba? To valjda svakog pitaju ili je samo mene pitala zbog moje krhke građe. Odlično, rekoh. Razmišljam što je uopće grubo ili ugodno i kada je zadnji puta nečija ruka bila na mojoj glavi. Mislim da je bila 1993. godina tamo iza Monaca i momka s Jelasa nije baš pretjerano zanimalo, kako me dodiruje, najvažnije je bilo biti precizan. Posebna priča je stolica koja me masirala. U prvi trenutak sam pomislio da sam sjeo na nekoga tko se upravo grčevito bori za život i kako doći do daha. Skoro sam zaspao.

Šišanje je prošlo odlično, Marko je to odlično odradio i sviđa mi se prijedlog frizure koju bi sljedećih mjeseci nasadio na moju glavu.
Ne mogu pisati, a da ne spomenem trening. Tamo je sve bolje, nema više vježbe koju ne mogu izvesti u dva ponavljanja (dva puta, ne dvije serije). Jedino me još oni marinci pate. To jednostavno nije za mene. Budući da je to vojnička vježba, pokušao sam uložiti prigovor savjesti na nju, ali nije prošlo. Nakon njih trbušnjaci dolaze kao nagrada, a dok sam ih radio vidio sam dim. Mislio sam da sam uhvatio trenutak kada duša napušta tijelo, ali u tim trenucima bi trebao vidjeti tijelo, a ne dušu. Onda sam skužio da mi se puši iz glave.

Na Spartanu su počeli i sa psihološkim treninzima. Prije treninga se svi muvamo po predprostoru u kojem se nalazi info-pult. Tamo nas uvijek čeka Martina, koja mi uvijek čuva broj 13 uz konstataciju kako baš nemam sreće, a onda upisuje ljude koji su došli prije mene. Ne može me tako pokolebati, ali ono što mi je sinoć učinila, slomilo bi i tvrđe orahe. Dok smo čekali početak treninga, zove me da pristupim pultu. Sav ufuran kako sam zadovoljio kriterije za promociju u napredniju grupu prilazim pultu, a onda šok. Iz nekog tajnog pretinca info pulta vadi sušenu ribicu (svinjski kare) i domaći kruh i i tiho me pita: „Hoćeš“?. Tomislav je prolazio krvave obuke da bi postao trener, ali kakva je ovo obuka bila, ovako destabilizirati čovjeka prije treninga? Naravno da ne smijem uzeti, ali ništa me ne sprječava da duboko udahnem i najedem se okusom mirisa. Nije to to, ali nije ni ništa. Da sam uzeo, sigurno bi mi ponudila pivo.

Od danas na trening idem napet ko struna, jer više ne znam što me čeka. Možda škorpion u ormariću, popuštene tiple na spravi, medicinka punjena sačmom ili zarezana gumena traka…ali nećete me pokolebati. Vidimo se večeras.