DEBELJKOV DNEVNIK: VATERPOLO Koliko minuta igraš, toliko te puta oživljavaju

 Muškarci obožavaju gledati vaterpolo, a obožavaju ga gledati i žene. Muškarcima su vaterpolisti draži dok su u vodi, a ženama kada izađu van. OK, jasno mi je da nogomet gledaju zbog frizura, ali na vaterpolu svi imaju kapice i izgledaju isto. Za razliku od nas „normalnih“ muškaraca, prsa su im u obimu šira od struka, gotovo duplo. Mora biti neki razlog. Generalno, osim kad igraju i pobjeđuju, mi muškarci ne možemo smisliti vaterpoliste.

Sinoć sam išao plivanje, a na bazenu ekipa razvlači golove. Pitam trenera vaterpolo kluba, je li to nekakva utakmica, a on kaže kako je to trening za početnike koji nikada nisu igrali vaterpolo. Ajme čudaka, od svih sportova, pronašli baš vaterpolo za početnike. Za dvije minute sam imao kapicu na glavi.
Podijelili smo se u dvije ekipe. Igralište je bilo puno manje od pravog vaterpolo terena. Činilo mi se veliko kao odbojkaški teren, ali vjerojatno nije bilo veće od stola za stolni tenis. Svi smo se pogledavali i vidjelo nam se svima u očima da smo se zeznuli i kako sada moramo ispaštati, jer smo glumili frajere.

Krenulo je prvo plivanje do lopte koja je bila na sredini. Dok je brži igrač doplivao po loptu, dio gledatelja je zbog dosade već napustio bazen. Osvojili smo loptu. Svi se molimo da igrač ne baci baš nama loptu pa ima nas sedam, zašto baš meni. Tko god dobije loptu, u maniri vrsnog odbojkaša ju proslijedi dalje, još kad je trener rekao kako se lopta ne smije hvatati s dvije ruke…

Igrali smo točno onako kako se moglo i očekivati. Jedan napad i povratak u obranu i odmah izmjena. Koliko minuta odigraš, toliko puta te reanimiraju. Izmjene su leteće kao u u hokeju, samo što nisu leteće. Onaj koji traži izmjenu, ostali mu gotovo trebaju pomoći da dođe do ruba bazena. Problem je što se svi brzo troše i nema čovjek vremena ni oporaviti se. Vaterpolo igra sedam igrača, a nas je sinoć trebalo biti bar dvadesetak.

Pucanje na gol, poseban je doživljaj. Ona scena kad se vaterpolist do struka izdigne iznad vode i cima golmana 5 sekundi, je moguće izvesti, kao i s Boltom smazat stotku za manje od deset sekundi. Pucao sam jednom po golu i to je bilo to. Ostatak vremena sam gledao kako da ruku vratim na mjesto, a tetive sam istegnuo da mi je bol pričinjavala i sam pomisao da imam ruku. Kada sam se izdigao iznad vode, potonuo sam da su me podvodni arheolozi trebali tražiti.

Igrao sam i obranu. Dok sam u malom nogometu sasvim OK, obrambeni, u rukometu koš bolji, jer se mogu zaglaviti u gol, ovdje je potpuno druga priča. Protivnički igrač dolazi u napad i okrenut je leđima prema našem golu. Traži loptu, a Boga moli da ne dobije, ja sam iza njega spreman zaustaviti ga, jedino ako se zabije u mene. Dobio je loptu. Naslonio sam mu se na ramena. Nema ga više. Čovjek izranja i pita zašto sam ga potopio, a ja sam se samo uhvatio za njega da ne potonem.

Moram reći da sam zabio i jedan gol. Bilo je to kao kad Sandra Perković baca disk. Uzeo sam loptu, napucao iz sve snage, ispustio neki glas, a ona je potpomognuta povoljnim vjetrom jedva došla do gola i ja sam sa „ogromne“ udaljenosti od četiri metra, na kraju ipak zabio.
Osjećao sam se kao da igram u Realu, da sam dobitnik Nobelove nagrade i Gremmyja sve u isto vrijeme.

Iako sam danas cijeli dan dezorijentiran od sinoćnje utakmice, morat ću to ponoviti u sljedeći petak. Samo ponijet ću plivalice, jer tko zna…