Debeljkov dnevnik (14): Burek je najbolji osvježivač prostora!

Pekare u mom gradu niču kao gljive poslije kiše. Vjerojatno zato što Slavonci jedu kruh uz bilo koju hranu koja postoji. Drobe u juhu, jedu uz makarone, rižu, a krumpir da i ne spominjem. Zato pekare rado bolje od benzinskih pumpi. Mi debeli ne bi smjeli ulaziti unutra osim po kruh za Ženu i djecu. Ova moja uvijek zaboravi kupiti kruh pa onda idem ja, a to je prava kazna Božja. Kada uđem unutra, kao da sam u zlatarnicu ušao. Sve je sakriveno iza stakla da ne bih dirao, sjaji sa svih strana, a za razliku od zlata ovo i miriše. Ne daj Bože da uđem unutra s više novaca, nego što kruh košta.

Kako ne bih ugrozio neraskidive veze između mene i ugljikohidrata, pronašao sam neke kifle s bundevinim sjemenkama. To je genijalno, jer imaš osjećaj da je to zdravo i da mršaviš dok to jedeš. No da se ne lažemo, prave stvari u pekari koštaju između 3 i 9 kuna. Ni kod Kineza najbolje stvari nisu tako jeftine. Mali burek košta 4 kune. Velik je kao onaj rižin kolut, ali užitak koji nosi, ne može se usporediti sa svom rižom ovog svijeta. Danas sam uzeo jedan. Ma nek ide sve do vraga, a i sami bilderi su uveli pojam „cheat meal“, kao obrok s kojim prevare sami sebe. To je sve što mi se sviđa u u body buildingu.

I tako, nosim ja taj burekić na posao, a prema meni neka džukela koja ima 135 kila kao i ja. Namirisao ga je, osjetio je moj burek. Vlasnik ga drži na nekom povodcu, a trebao bi ga vezati lancem kojim cruisere vežu kad pristanu. Ćuko je toliko velik da bi vlasnik komotno mogao nazvati Dorat i staviti sedlo na njega, kad se umori da ne mora ići pješke. No neki drugi pas mu je zaokupio pozornost i provukao sam se da ne pojede i burek i mene.

Kad sam došao na posao, izvadio sam burek i stavio ga na stol. Doista može poslužiti i kao osvježivač prostorije. Tako je lijepo zamirisao prostoriju da mi ga je bilo žao pojesti. Međutim pogledi kolega prema mom stolu davali su mi do znanja da moram biti oprezan. Samo su čekali da odem do WC-a i imali bi X-files i burek koji je nestao bez traga.

Inače spadam u skupinu agroseksualaca i modni dodaci su razumljivi poput kvantne fizike, no vidio sam nešto što spada u „must have“ kategoriju. Naime, kolegica Mirela, napravila je u svojoj Big Mammi ceker koji će zasjeniti Louis Vuitton torbice, ceker koji će Bajaderu kao poklon definitivno poslati u povijest, ceker koji će zamijeniti piće koje nosimo kad idemo u goste. Napravila je ceker koji će se koristiti kao mito, ceker koji će biti mjerna jedinica za ljubav prema muškom rodu. Već vidim parove kako šetaju i svako nosi svoju torbicu i dok žena svoju ponosno pokazuje, muškarac stalno s masnim prstima prćka po svojoj. Vidim i scene gdje osim žena i muškarci stoje i pričaju o novoj torbici i lete kupiti čim vide da prijatelj ima takvu torbicu. Dobra je strana što ju možeš svaki dan kupovati i da nikada nemaš dvije iste. To je torbica koja se nikome ne posuđuje, koja se ne ostavlja sa strane, torbica uz koju čovjek nikada nije gladan. Bolja je i od Sport Billyeve torbe.