Pogled u ... Maske

Na zidu mog dnevnog boravka nalaze se tri male maske napravljene od običnog gipsa. Kupila ih je moja majka u Veneciji, prije nekoliko godina tijekom karnevalske euforije. Iako malene i svojim sastavom vrlo krhke, raskošno su ukrašene. I tako obješene na malenim čavlićima koji su oprezno ukucani u zid, izgledaju poprilično moćno, a ponekad čak i sablasno. Neki dan sam ih promatrala. Promatrala sam ih dugo. Gledala u njihova šarena lica ukrašena prekrasnim bojama, šljokicama i nitima nacrtanim tankim kistom umočenim u srebrnu boju. Gledajući ih, takve malene i ukrašene, moja pozornost se najviše usmjerila na mračne očne duplje. Kao da su nagoviještale da se iza njih netko nalazi. Netko tko se vješto skriva kako se ne bi otkrio svome promatraču. Čak mu se ni oči ne vide, nego su skrivene, negdje tamo, duboko u tami, u osami vlastitoga svijeta.

Tko je taj koji nosi tu masku? Tko je taj koji se skriva i ne želi pokazati ni boju svojih očiju, jer zna da će ga po njegovim očima, po ogledalu njegove duše, oni, tamo vani i prepoznati? Što ima toliko lošega u nekome da ne može svoje lice izložiti svijetu?
Masku nosi popriličan dio našeg čovječanstva, uključujući i ja. Samo što te naše maske, nisu načinjene od gipsa i nisu tako lako lomljive. Naše maske postale su sastavni dio našeg lica, našeg tijela, naše osobnosti. Slijepile su se s našim obrazima, našim tijelima i često ne znamo više razlikovati našu kožu od one koja je umjetni sloj nad njom. Pokušaj skidanja takve maske, koja se ukopala u nas, je izrazito bolan. Ali, nekako smo stvorili uvjerenje da je još bolniji onaj dan kada su nas drugi „natjerali“ da ju stavimo. Kada su nas izvrijeđali, izudarali, pljuvali, odbacili, šutnuli. Bio je to dan kada smo pred drugima pokazali slabost i zaplakali. Barem nam rekoše da je plakanje slabost. Takvi izranjeni, zlostavljani, patili smo. Potom bi odlazili u vlastiti svijet, hranili još više osjećaj nemoći, predavali se lošim mislima, koja su navikom takvog razmišljanja postala i naša uvjerenja. Svjesni kako nam je vanjski svijet ipak potreban kako bismo opstali, kako bismo završili školovanje, kako bismo ušli u poslovan odnos, kako bismo ušli u partnerski odnos, odlučili smo zaštiti se. Umjesto da se usmjerimo na onaj dan kojim su počeli naši duboki problemi i pokušamo postepeno naučiti sretno živjeti, odlučili smo pribaviti sebi masku(e) i tako se ubaciti u hordu ljudi koji nas okružuju. Noseći maske i noseći ih toliko dugo, izgubili smo sposobnost procjenjivanja koji bi nam rekao da i drugi nose one maske koje su odlučili nositi onog dana kada i njih povrijediše.

Skidamo li ikada te naše maske? Dopuštamo li ikome da vidi ljepotu našeg lica? Dopuštamo li ikome da nas vidi da smo i ranjeni? Pisala sam već o ljubavi, ali prvenstveno kako je potrebno krenuti od toga da voljeti sebe je početak doživotne ljubavi. I upravo tu, kada odlučimo da nam je dosta pretvarati se i živjeti životom koji uopće nije naš, rodit će se želja za ponovnim sjedinjenjem s onim, u nama, što smo nekoć bili. A bili smo i slabi, ljuti, bijesni, možda smo čak i mrzili. Želji da počnemo voljeti sebe, ponekad je potrebna i pomoć. Ljudi tada odluče potražiti nekoga tko će svojim iskustvom, čak i svojom stručnošću pomoći mu u otkrivanju uzroka s kojim je počeo njegov ili njezin „karneval života“. Za mene, osobe koje postanu svjesne svoje nemoći, pa čak i teškog depresivnog stanja i potraže pomoć bilo da je duhovna ili psihološka, su hrabre osobe. Osobe koje su sebi priznale da ne žele više biti u odnosima koji vode u intenzivno otuđenje od sebe samih su snažne osobe. Odlučili su polako skidati one slojeve koji prirodno nisu njihovi, odlučili su odbaciti svoju kamuflažu i što iskrenije pristupati sebi, a time i drugima.

I sama skidam slojeve nekih svojih maski. Svaki put kada bih skinula komadić onoga što je neprirodno, bio bi mi i šok. Kako se priviknuti da moja koža ponovno neometano diše? Ali, postepeno, uz razne tehnike, promjenom u načinu razmišljanja i pristupanju situacijama i to se dogodi. Dođu trenuci da bih najradije se ponovno zaštitila i prekrila se cijela. Možda i prekrijem koji dio sebe. No, sada bih rekla da je to više učinjeno na mudriji način (naravno, ne uvijek), nego da je to korak unatrag. Naravno, postoji tu još dosta slojeva koje je potrebno sastrugati. Bez obzira na dugotrajnost procesa, vjerujem u to da će mi maska trebati samo u vrijeme kada se namjerno i iz čiste zabave pretvaramo biti netko drugi.

Stoga, uživajte u ovim karnevalskim danima, maskirajte se, dajte si oduška, ukrasite se. A kad ti dani prođu, odložimo maske i pohranimo ih što dalje od vlastita lica i vlastita tijela. Dopustimo sebi biti ono što nam je od samog početka i namijenjeno. Dopustimo si biti čovjek.

Tajchee